Arifa, sedamdesetogodišnjakinja u školskim klupama

Piše: Atef Douglas

Među knjigama razbacanim na podu, starica Arifa traži udžbenik arapskog jezika i matematike, jer su to predmeti sa današnjeg rasporeda. Ona neće otići na časove a da se prethodno ne pripremi, budući da je poznata po svojoj aktivnosti na nastavi.

Svako ko posjeti dom „učenice“ Arife Malaish ne ostane ravnodušan na svu ljepotu koja se prostire pred pogledom sa samog vrha brda u selu Jaba na sjeveru Zapadne obale. Kuće u selu, ravnice i okolna sela prekrasan su prizor kojeg se Arifa pristala odreći kako bi svakog dana išla na nastavu.

Ova sedamdesetogodišnja starica se ne žali na izrovan i težak put do škole, dok u svojim mršavim rukama nosi knjige i sveske. Njoj je samo važno da ujutro stigne na vrijeme i stane u red na jutarnjoj prozivki. 

„Jedne prilike sam se poskliznula i ozlijedila nogu“, kaže, „ali, nisam prestala ići u školu. Nastavit ću ići sve dok sam živa.“

Već šestu godinu zaredom, starica Arifa pohađa nastavu u osnovnoj školi za djevojke. Naučila je mnoge stvari, od kojih su najvažnije čitanje, pisanje i učenje Kur'ana napamet. Arifa je postala istaknuta i poznata među učenicama ove škole, kojih ima oko šest stotina.

Marljiva učenica

Arifin otac bio je seljak. Rođena je u mnogobrojnoj porodici, no braća su se poženila, sestre poudale. Nakon što su osnovali svoje porodice, napustili su porodičnu kuću, a Arifa se nastavila sama boriti kroz život u teškim uvjetima. Rad na zemlji zahtijeva mnogo vremena i truda, zbog čega nije stigla da se obrazuje i ide u školu.

Tako su prolazile decenije sve dok Arifa nije saznala za Centar za borbu protiv nepismenosti, koji je osnovan u njenom selu krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Nažalost, Centar je ubrzo zatvoren a s njim su nestale i Arifine nade u bolju budućnost obrazovanja.   

Ova Palestinka kaže kako nikada nije izgubila nadu da će doći dan kada će moći ići u školu. Njen san se ostvario prije šest godina, zahvaljujući podršci zvaničnika u palestinskom Ministarstvu odgoja i obrazovanja.

Arifa kod kuće redovno piše domaće zadatke. Počela je tečno čitati i veoma dobro pisati, što joj je pomoglo da čita i uči pojedine odlomke Kur'ana napamet. Pored toga, treba spomenuti da Arifa veoma dobro koristi i mobilni telefon i da je počela učiti kako da koristi računar koji joj je poklonio jedan od zvaničnika u želji da je podstakne na dalje uspjehe. 

U školi, Arifa nije starica koju poznaju stanovnici ovog mjesta, nego aktivna učenica koja redovno dolazi na časove i ne izostaje sa nastave. Također, učestvuje u aktivnostima u razredu i opskrbljuje školu rukotvorinama od gline, porculana i pruća koje pravi kod kuće i donosi u školu na časove jer želi da približi sliku i pojasni lekcije svojim drugaricama iz razreda, prema riječima njene učiteljice Fatime Khalilah.    

Ustrajnost i izazovi

Učiteljica Fatima kaže da je „Arifa ustrajna i da su pred njom veliki izazovi“. Stoga se ona i trudi da joj prenese znanje na najbolji način, za što koristi i svoje slobodno vrijeme na pauzama između časova ili kada zadaje učenicima zadatke vezano za neke aktivnosti u učionici.

Prema službenim podacima, u 2015. godini registrirano je više od 90.000 nepismenih osoba na području Zapadne obale i Gaze. Više od polovine njih su žene, dok je uglavnom riječ o starijoj populaciji, uprkos činjenici da su otvoreni centri za borbu protiv nepismenosti.  

Međutim, prema riječima Ruwayde Atta Allah, direktorice osnovne škole za djevojke u Jabi, postoje određene poteškoće prilikom usklađivanja nastave za Arifu i osoba poput nje sa dosta mlađim učenicama. Stoga bi najbolje rješenje bilo da se osiguraju učionice u samoj školi za obrazovanje starijih osoba, te da se u opismenjavanju stanovnika ne treba samo ograničiti samo na rad centara za borbu protiv nepismenosti, tvrdi ona.  

Direktorica je, također rekla da je i sama pomagala u procesu njene integracije s učenicama. Čak su i nastavnice postale njene prijateljice, kaže direktorica. 

Znanje koje je Arifa stekla u školi pomoglo joj je da zabilježi misli i stihove narodnih pjesama koje zna napamet. Što se tiče njenih ambicija, Arifa se nada poslu ili funkciji „zastupnice u parlamentu“ kako bi branila prava žena, a posebno pravo na obrazovanje. No, u Arifinim očima mogli smo primijetiti skromnu nadu o kojoj ona ne govori, a to je prijevoz kako bi joj put do škole bio lakši.

Izvor: Al Jazeera