Sullivan: Do istine je lakše doći kroz fikciju nego preko činjenica

Kevin Sullivan je bio novinar dopisnik iz ratnog Sarajeva (Al Jazeera)
Kevin Sullivan je bio novinar dopisnik iz ratnog Sarajeva (Al Jazeera)

Razgovarao: Jasmin Agić

Kevin Sullivan rođen je u Glasgowu u Škotskoj, a kao čovjek nemirne i radoznale naravi u godini punoljetstva napušta zemlju i počinje živjeti životom savremenog nomada. Živio je u nekoliko evropskih i azijskih država, a u Bosnu i Hercegovinu stiže ratne 1992. godine odakle, kao akreditovani novinar, izvještava iz opkoljenog Sarajeva.

Taj dolazak, kaže, promijenio mu je život, jer je u Sarajevu upoznao Mariju, također novinarku i književnicu, u koju se zaljubio i koja mu je uskoro postala supruga. Za vrijeme izvještavanja o ratu u BiH, Kevin je teško ranjen, nakon čega je bio evakuisan, a u Sarajevo se vraća ponovo 2001. godine kada postaje glasnogovornik OHR-a.

Roman The Longest Winter (Najduža zima) priča je o ratnom Sarajevu u kojem je Sullivan proveo gotovo cijelu godinu dana izvještavajući o ratnim prilikama i životu ljudi u najtežim egzistencijalnim uvjetima.

Roman je napisan i objavljen na engleskom jeziku u Londonu, u izdavačkoj kući Twenty7 Books, a izdanje na bosanskom jeziku očekuje se uskoro u izdavačkoj kući Enkidu.

  • Rođeni ste Škot koji je živio na najrazličitijim mjestima i imate veoma bogato profesionalno iskustvo. Koji je bio Vaš osnovni motiv, kao pisca, da kreirate roman koji za temu ima rat u Sarajevu, da pripovijest situirate u jedan tako specifičan historijski momenat?

– Pomenuli ste činjenicu, u našem razgovoru prije intervjua, da sam kao strani dopisnik imao neke prednosti, i potpuno se slažem s Vama. Prošlu sedmicu sam proveo u Londonu objašnjavajući ljudima neke stvari vezane za rat i roman. Jedan od zaključaka jeste da je dolazak u Sarajevo bio moj lični izbor, jer sam bio novinar i to je za mene bio profesionalni izazov, što je bilo nešto dobro za moju karijeru. Uopšte ne žalim što sam donio takvu odluku. Za ljude koji su bili ovdje, koji su iz Sarajeva, to nije bila stvar ličnog odabira, njima je ta situacija nametnuta. Njihovi su životi, sasvim iznenada, izokrenuti naglavačke, grad je okrenut naglavačke, porodice su se pokidale, patili su pod opsadom, a sve to nisu izabrali, i uvijek sam imao jasan stav da je njihovo iskustvo autentično, a iskustvo stranog izvještača je iskustvo čovjeka koji dođe u takav pakao, ali uvijek ima mogućnost da izađe iz tog pakla.

Ova knjiga je dug i priznanje ljudima koje sam tada upoznao, jer moje iskustvo koje sam stekao tokom rata je skromno s obzirom da sam sreo toliko ljudi, koji u mnogo slučajeva nisu bili posebno obrazovani, a koji su izražavali ideje građanstva i tolerancije i od tih ljudi cijela Evropa ima nešto naučiti. Kada spomenete BiH dvadeset godina nakon rata, prvo što Evropljani pomenu jeste konflikt i da je to zemlja u kojoj različite nacije ne mogu živjeti jedna sa drugom. Ali, mi znamo da je stvarnost drugačija i mnogo kompleksnija. I da u svakom dijelu ove zemlje postoje ljudi koji se odnose sa dostojanstvom, velikom simpatijom i hrabrošću prema susjedima i odbijaju da se definiraju pripadnošću jednoj naciji. To je za mene priča o opsadi i priča o integritetu. Mnogo je danas cinizma u BiH, a ja sam se ‘92 i ‘93 družio s ljudima koji su dijelili i živjeli takve ideje.

  • Pomenuli ste da ste bili dopisnik iz ratnog Sarajeva i da ste izvještavali o borbama i svakodnevnim granatiranjima i prirodno, o načnu na koji su se ljudi nosili sa takvom situacijom. Sada, kada ste napisali roman o svim tim zbivanjima, moram Vas pitati ima li razlike u pristupu i pogledu na stvari između objektivnog novinara i romanopisca, koji piše fikciju o događajima iz ratnog Sarajeva?

– U nekom čudnom i paradoksalnom načinu mislim da je moguće doći do istine lakše kroz fikciju neko preko fakata. To je paradoks, jer su činjenice očigledna istina. Ali, otkrio sam, dok sam izvještavao iz rata, da bih mnoge stvari htio dublje analizirati, ali nisam imao to priliku uraditi, ali dok sam radio knjigu izabrao sam dvije ili tri teme i obradio sam ih veoma temeljito. Zato mislim da je to dobar način da se uđe ispod površine i dođe do autentične slike stvarnosti tog doba.

  • Kada vidimo sve što se pisalo u Bosni i Hercegovini nakon rata, primjećujemo da nema mnogo knjiga o bosanskom ratu ili opsadi Sarajeva. Taj vid književne, pa čak i publicističke produkcije, izuzetno je siromašan.  Zašto bosanski pisci, po Vašem mišljenju, izbjegavaju ratne temu, a pisci koji nisu iz BiH, kao Vi ili Geraldine Brooks, lakše odabiru pisati o ratu?

– To je veliko i važno pitanje. Mislim da postoji pitanje kulturne dopustljivosti, jer će se uvijek naći ljudi koji će reći – ti nemaš pravo pisati o našem iskustvu, ali ovo je knjiga o mome iskustvu. Biće i onih koji će kao primjedbu istaći da ja nisam odavde i da ne razumijem šta se stvarno dešavalo, ali na to ću odgovoriti da je svijet postao globalno selo i da mi živimo u njemu i svi možemo iskusiti neke stvari, ali na različite načine. To je moja perspektiva, ali isto tako se nadam da je moja perspektiva i perspektiva čovjeka koji je to iskustvo ipak u stanovitom smislu okusio. Zašto nema knjiga o ratnom bosanskom iskustvu? Vidite, ja nisam ekspert za bh. književnost, koja se piše nakon rata. Ali, ako pogledate filmsko iskustvo, koje je nastajalo krajem šezdesetih u Sjedinjenim Američkim Državama i koje je za temu imalo Vijetnamski rat, shvatit ćete da imate filmove koji su veoma dobri, kao npr. Lovac na jelene i Apokalipsa danas. Zanimljivo je da su ti filmovi nastajali na neposrednom uvidu u stvarnost tog konflikta. A onda imate period od 15 godina u kojem se ništa nije snimalo na tu temu, a onda imate povratak tematici u filmovima Vod i Rođen 4. jula koji su snimani sa distancom od 15-tak godina i u kojima se prikazuju detalji rata. To je perspektiva sa malom distancom i možda će ipak doći vrijeme kada će se bosanski pisci suočiti sa tom problematikom. Rekao bih da baš zato što ste iz BiH to ne znači da morate nužno pisati o ratu, jer mnogi ljudi s pravom kažu da imaju iskustvo, ali neće da pišu o tom iskustvu i radije će pisati roman smješten u Francuskoj, što je sasvim legitimno. Ne mislim da bi rat trebao „oteti“ literaturu ovog dijela svijeta.

  • Bili ste u Sarajevu u ratu. Dvadeset godina kasnije uspostavili smo istinit i čvrst narativ u kojem se jasno zna šta se događalo u glavnom gradu BiH za vrijeme opsade. Ali, danas primjećujemo da neke političke, kulturne i ideološke strukture namjerno žele revidirati tu historijsku istinu. Po Vašem mišljenju, je li to normalan proces, ili se iza takvih pokušaja prekrajanja historije krije neki tajni politički motiv?

– Postoji korištenje i zloupotreba historije i postoji taj revizionistički pogled na rat i vjerujem da je to proces koji možete naći i u drugim državama nakon nekih drugih ratova. Mislim da je to nešto što političari redovno rade da bi oslikali rat na poseban način i da bi baš oni ili njihove grupe izgledale bolje ili lošije. Nakon Drugog svjetskog rata, sjetite se, da je Vinston Churchil napisao knjigu koja je njegov vlastiti pogled na rat, i dobio je za to Nobelovu nagradu za književnost. Naravno Churchil je ispričao priču o ratu iz svoje perspektive i to je uradio na odličan način. Trebalo je deset godina da ljudi počnu taj prikaz kritički razmatrati. Politički i historijski revizionizam nije nešto novo i nešto što se prvi put dešava u zemlji. U BiH postoje dva principa. Jedan je zloupotreba historije tokom rata. Jedna od stvari koju sam primijetio kao dopisnik i koje sam bio veoma svjestan jeste da se čini šteta pristupom koji priznaje drevnu mržnju prisutnu u BiH, a svi dobro znaju da to nije istina i da su sve konfesije mnogo duže živjele u miru i radile zajedno sasvim neometano u stanju kreativne koegzistencije. Nenormalan je bio rat, ali tvrdnja koja je proizašla iz rata da su ljudi uvijek bili suprotstavljeni nije tačna. Ljudi se u BiH nisu uvijek mrzili i nisu se borili uvijek međusobno. To je veoma opasan i štetan način sagledavnja prošlosti i historije.

Drugi tip revizionizma, koji je prisutan danas, jeste onaj u kojem se govori da nije bilo opsade, masakara i snajperskih ubistava. Ali za sve one koji su fizički bili prisutni u Sarajevu i vidjeli sami artiljerijska granatiranja i silna masova ubistva civila nemoguće je da povjeruju u tu vrstu preinaka. Ako ste bili ovdje ‘92, a stotine hiljada ljudi je bilo, i vidjeli ste sve te stvari, onda je revizionizam besmislen, jer ste fizički svjedočili tim stvarima, a ljudi koji guraju revizioniostiči pogled su u svakom pojedinačnom slučaju bili odsutni iz Sarajeva tokom rata.

  • Mi smo u BiH i Sarajevu vjerovali, nakon što se rat završio, da će naš slučaj biti primjer loše politike međunarodne zajednice, a danas vidimo da je politička pragma sasvim uobičajeno ponašanje u političkom poslu. Živite u BiH, napisali ste roman o toj zemlji, i kada danas vidite bosansko društvo vjerujete li da ono u stanovitom smislu ozdravljuje i da ga čeka bolja socijalna i ekonomska budućnost, ili se nalazimo, kao društvena zajednica, na mjestu na kojem smo bili odmah nakon rata?

– Ja živim ovdje u BiH, a kada nismo u zemlji, vrijeme provodimo u malom španskom selu gdje imamo kuću. Rekao bih dvije stvari. Prvo ja sam bio u Sarajevu ‘95 kada je Dejton bio izdogovaran. Sjećam se da su ljudi prepoznali nepravdu nametnutu sistemom koji je razdijelio etničke zajednice, ali ljudi su i bili radosni i uzbuđeni, jer je rat završen. Kada je Dejton potpisan svi ljudi u Sarajevu su bili zahvalni i sretni što su borbe prekinute. Sporazum je prekinuo rat i to je pozitivna stvar koju ne smijemo zaboraviti, ali veoma smo svjesni da je sporazum ustanovio principe nacionalističkog pogleda u zemlji. I dok god su ti principi dominanti, BiH će teško napredovati do normalne evropske demokracije. Na kraju rata vjerovao sam da će za deceniju zemlja biti na dobrom putu prosperiteta, sigurnosti i suverenosti. I dosta toga se promijenilo u prvoj deceniji, zabilježen je veliki progres. U drugoj deceniji vidimo samo regresiju u odnosu na početni entuzijazam. Sada vlada veliko razočarenje stanjem u zemlji.

Druga stvar koju primjećujem je stadij s kojim mladi u cijeloj zemlji ne uvažavaju kulturno naslijeđe drugih ljudi u zemlji i ne vide šta se dešava u drugim krajevima BiH. To je veliki korak unazad. Obojica znamo, ako ste mladić u BiH, vi ste kao tinejdžer u bilo kojoj zemlji na svijetu i ne marite za stvari koje nisu muzika ili sport. I baš te stvari, koje su zajedničke svim ljudima u zemlji, trebaju spajati ljude. Politička klasa u BiH je postala potpuno irelevantna i mladi se zanimaju stvarima koje njih interesiraju. Kada imate nivo neznanja i korupcije koju imate, onda institucije ne rade kako treba i onda se javljaju problemi na svim nivoima i građani trpe. Potencijalno BiH je neusporediva sa onim što sam mislio da će biti kada se rat završio. Tada sam mislio da će ovo veoma brzo postati demokratska, razvijena, srednjoevropska zemlja, ali danas mogu reći slobodno, pod ovim uslovima i sa ovim strankama, to će se teško desiti.

  • Napisali ste roman o ratu u BiH koristeći, velikim dijelom, vlastito, neposredno proživljeno iskustvo novinara izvještača. Koliko je važno za novu generaciju da “pamti” ratne događaje i da budu informirani na pravilan način o ratnim činjenicama posebice iz perspektive budućnosti, koja će možda zahtijevati neku vrstu razračunavanja sa prošlošću?

– To je odlično pitanje. Jer, ima i taj argument koji kaže zašto se gleda neprekidno u prošlost koja je tragična i politički konfuzna, to treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ja imam kćerku i ova knjiga govori o onome šta bih ja lično volio da ona zna o ratu i ne očekujem od nje da nosi taj teret u svome životu, ali volio bih da razumije iskustvo svojih roditelja i to je jedan od razloga što sam napisao knjigu. Ne treba se neprekidno vraćati na rat, ali bih volio da razumije kontekst događaja. Mora razumjeti da su i u tim teškim vremenima ljudi imali pozitivnih stvari i artikulirali su pozitivne događaje. Svako mora razumjeti da su ljudi u BiH apsolutno poput svih ostalih ljudi u svijetu i da to nisu ljudi koji su nacionalisti koji mrze svoje komšije. Ako ova knjiga može to uraditi onda se nadam da sam barem malo pomogao procesima oporavka i pomirenja u zemlji.

  • Zadnje pitanje se tiče Velike Britanije, ali se odnosi i na prostore na kojima mi sada živimo. Bojite li se da bi Brexit mogao na britanskom prostoru pokrenuti neki politički divlji i nasilni proces „balkanizacije“, jer je očito da Škotska, Sjeverna Irska, Wales i Engleska nemaju jedinstven stav o izlasku političke zajednice iz Evropske unije i nastavku zajedničke političko-državne koegzistencije?

– Mislim da postoji nekoliko mogućih kalkulacija i jedan od velikih argumenata protiv izdvajanja Škotske bio je da je Velika Britanija dio Evropske unije i da bi nezavisnošću Škotska prestala biti dio ne samo Britanije nego i Evropske unije i morala bi ponovo pregovarati za ulazak. Sada kada je Britanija napustila EU, taj argument je postao besmislen. Ja u Škotskoj ne živim od 1980. godine i praktično sam cijeli život proveo živeći izvan Škotske i nemam prava toliko govoriti o stanju u toj zemlji, nego što to imaju ljudi koji tamo žive. Postoje razlike između ta dva procesa i legitimno je da ih se iznosi. Politički diskurs Škotske bazira se na pravu rezidenata i uopšte se ne raspravlja o nacionalnom, vjerskom ili jezičkom naslijeđu stanovnika Škotske. Na referendumima mogu glasati samo ljudi koji žive u Škotskoj.

Ja, koji sam rođeni Škot, nemam pravo učestvovati na referendumu i mislim da je to ispravno, jer ne živim tamo. Samo ljudi koji žive u Škotskoj, bilo da su Englezi, Irci ili Škoti, ili odakle god da su došli, mogu glasati na referendumu. Referendumska debata bila je zasnovana na principima građanskog državljanstva, poboljšanja javnih usluga, učinkovitosti Vlade i sposobnošću da se osigura društvo blagostanja. Drugim riječima, politička diskusija o političkom odvajanju od Britanije svodila se na to da se utvrdi šta će biti benifit čina izdvajanja iz državne zajednice. Debata nije bila vođena emocijama nacionalnog identiteta ili historijskih podjela Škota i Engleza, nije bila vođena idejama da su jedni superiorni, ili da su naši jezici toliko različiti i da imamo toliko mnogo „narcisoidnih malih razlika“ što je princip kojim pokušavate da nađete što više stvari koje su različite u odnosu na svoje susjede. Tako da mislim da ne postoji realna opasnost da se može desiti proces balkanizacije iako mislim da postoji opasnost da odvajanje od EU-a ili Velike Britanije donosi mnoge nove izazove. Ali, mislim da se s oprezom moraju povlačiti analogije sa Balkanom, jer se ispostavilo da su ovdje nacionalni identiteti toksični, ali u Britaniji i Škotskoj, ja mislim, još uvijek nisu takvi.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO