Zašto akademici šute kad se nagrađuju ratni zločinci
Piše: Ibrahim Sofić
Odavanje priznanja osuđenim ratnim zločincima u Narodnoj skupštini bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska je korak nazad u odnosima u Bosni i Hercegovini, korak koji je napravljen bez osvrta kako će to pogoditi “obične ljude”, koji pokušavaju nastaviti sa svojim životom, smatraju sagovornici Al Jazeere.
Oni ističu kako je zabrinjavajući izostanak reakcije akademske zajednice, kao i mlaki istupi međunarodne zajednice, koja se posvetila drugim regionalnim pitanjima i problemima, a na neki način digla ruke od Bosne i Hercegovine.
“Ljudi završe fakultete sa desetkama, a na ovakve stvari kao nemaju šta reći. Tule, ćute i odobravaju, jer ćutanje je oblik odobravanja. Onda sve to gubi smisao i dobijete osjećaj da što ispravnije govorite, i više i istinitije o nekim stvarima, one jačaju”, ističe Aleksandar Trifunović, prvi čovjek banjalučkog Magazina Buka.
On za Al Jazeeru kaže kako je interesantno kako ni sami nagrađeni nisu očekivali da će im biti dodijeljena ovakva priznanja.
“To najviše govori o besmislenosti ovog poteza, o praktično stavljanju u isti ravan ljudi koji su obilježili taj istorijski period, ponajviše srpskog naroda, sa nečim čime se ne bi trebali ponositi. Dakle, tim ljudima se daju priznanja za vanredno dostignuća, kako je to naglašeno, i velike uspjehe koja je ostvarila Narodna skupština RS-a”, dodaje.
Narušena ideja Daytona
Trifunović navodi kako je narušena i politička ideja Dejtonskog sporazuma, za koju se, kako kažu, zalažu predsjednik RS-a Milorad Dodik i njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata, a koja se podrazumijeva kao civilizacijski cilj.
“Ako je takav cilj da ljude koji su osuđeni za ratne zločine nagradite i idete kontra civilizacijskih dostignuća u koje se zaklinjete uporno i govorite da vi hoćete napravite bolji dio države, onda se postavlja pitanje da li je zaista tako, ili je to potez zarad trenutnog političkog interesa i glasova. Imate dio Srpske demokratske stranke koji se reformisao, a jedan koji je ostao još na nivou 90-ih, a on se uporno dodvorava njima i uspijeva ih pridobiti ovakvim potezima.”
Priznanja su, između ostalih, dobili osuđeni ratni zločinci Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadžić, Nikola Koljević…
Velika odgovornost međunarodne zajedniceIz Helsinskog odbora za ljudska prava kažu kako, kada je riječ o reagiranju domaćih institucija, neće se desiti ništa posebno, niti novo, kao što se nije desilo ni proteklih 20 godina.
„Dodjeljivanje povelja će biti upotrebljeno u dnevnopolitičke svrhe, te za kontrolisano podsticanje međuetničkog nepovjerenja i netrpeljivosti“, navode.
„Što se tiče međunarodnih organizacija i međunarodne javnosti, očigledno je da BiH nije više na listi prioriteta, a posebno se da primijetiti da EU više nema jasnu strategiju za BiH. Mi vidimo snažne inicijative u regionu, gdje je uspostavljen ozbiljan dijalog između Srba i Albanaca, vidimo Crnu Goru koja, bez obzira na teškoće, ide u pravcu evroatlantskih integracija i vidimo BiH koja, duboko podijeljena sa korumpiranim političkim liderima, ide unazad.“
Dodaju kako je očito da „međunarodna zajednica“ više nema ni jasnih ideja, ni energije, ni strpljenja, da bi gurala BiH u pravcu reformi, kada je očito da građani BiH „daju i dalje podršku nacionalističkim politikama koje nacionalističkom pričom prikivaju enormnu korupciju“.
„Posebno je zabrinjavajuće da Ured Visokog predstavnika nije imao prave odgovore na izazove u BiH u proteklih nekoliko godina. Međunarodna zajednica u velikoj mjeri snosi odgovornost što su kao jedine relevantne partnere prihvatili korumpirane nacionalističke strukture, te što ih pomažu finansijski međunarodnim kreditima, bez kojih se ova vlast ne bi održala.“
Isključivo provokacija
Ovo je potpuno neprimjerena praksa, koja ostavlja gorak ukus, smatra Srđan Blagovčanin, prvi čovjeh Transparency Internationala Bosne i Hercegovine.
“Dodjeljivanje priznanja licima koja su pravosnažno osuđena za neka od najtežih krivičnih djela šalje definitvno jako lošu poruku svima u zemlji, ali i van nje. Postavlja se zapravo pitanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva ova država i društvo”, kaže on.
“Što se tiče reakcija akademske zajednice, ona je odavno anestezirana i ne reaguju na društvenu zbilju, posebno ne kada bi trebalo da kritikuje vladajuće strukture.”
Blagovčanin ističe kako ova praksa Narosne skupštine RS-a ne doprinosi izgradnji društva i procesu jačanja povjerenja te kako za cilj ima isključivo provokaciju.
“Ukoliko je ovo pokušaj da se dodvorava biračima, onda je to definitvno pogrešan način. Ukoliko želimo da gradimo državu i društvo utemeljene na vladavini prava, onda pravosnažne presude sudova moraju biti osnov za tretiranje događaja iz prošlosti i pojedinaca koji su u njima učestvovali”, govori.
Helsinški odbor za ljudska prava RS-a je veoma kategoričan – dodjeljivanje ovih povelja je samo djelić 20-godišnjeg političkog mozaika stvaranog u RS-u, u kome su, u prvoj fazi, u potpunosti negirani ratni zločini ili su slavljeni kao velike, ratne pobjede.
“Suočeni sa činjenicama, do kojih je istragama, prije svega, došao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u RS-u se prešlo u drugu fazu, koja je podrazumijevala negiranje pravne utemeljenosti Međunarodnog krivičnog tribunala, ali i Suda Bosne i Hercegovine. Oba suda su prikazivani kao prvenstveno antisrpski, kao sudovi pred kojima se sudi samo Srbima i RS-u. Kada su, na brojnim suđenjima konkretnim činjenicama, dokazani mnogobrojni ratni zločini, u RS-u se prešlo u treću fazu, odnosa prema procesuiranju ratnih zločina, a to je ignorisanje i rada Haškog suda ili Suda Bosne i Hercegovine”, navode iz Helsinškog odbora.
Dvije napomene
“Ako pažljivije analizirate suđenje Karadžiću, ili, sada, suđenje [bivšem komandantu Vojske RS, generalu Ratku] Mladiću [koji je optužen za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini], možete primijetiti da ih javnost, mediji, političke stranke i lideri u potpunosti ignorišu, kao da se i ne odvijaju i kao da nemaju nikakve veze s RS-om ili Bosnom i Hercegovinom.”
Iz ove institucije ističu dvije stvari:
“Prva je da su institucije RS-a, svih ovih godina, skoro u potpunosti odbijale saradnju sa Sudom u Hagu, čak i u slučajevima kada su optuženi za ratne zločine bili Bošnjaci ili Hrvati, a žrtve Srbi. Druga napomena se odnosi na zabrinjavajuću i nedopustivu neefikasnost okružnih tužilaštava i okružnih sudova u RS-u, koji, sa rijetkim izuzecima, skoro da nisu uradili ništa u pravcu procesuiranja ratnih zločinaca.
Poput Trifunovića, i Helsinški odbor ističe političku pozadinu dodjeljivanja ovih povelja.
“Očigledno je da su stranke navodno lijeve orijentacije u RS-u uspjele od SDS-a preoteti ulogu tobožnjeg glavnog zaštitnika nacionalnih interesa Srba. Relativizacija ratnih zločina i etničkog čišćenja, pokušaj falsifikovanja ne tako davne istorije dio su političke ideologije aktuelne vlasti u RS-u i vjerovatno jedna od temeljnih postavki političke platforme za [opće] izbore u 2018. godini.
“Nemojmo zaboraviti da Momčilo Krajišnik, nakon povratka sa odsluženja zatvorske kazne, u politički prostor nije uveo SDS, što bi bilo za očekivati, nego aktuelne vlasti u RS-u, kao dio strategije za slabljenje SDS-a i načina za pridobijanje birača, prije svega iz ruralnih, zatvorenih zajednica, čija se politička svijest u proteklih 20 godina nije pomjerila od one iz vremena rata.”
Urušavanje mira i povjerenja
Uz osudu dodjele priznanja osuđenim ratnim zločincima među svim narodima Bosne i Hercegovine, Dušan Šehovac, predratni asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a poslije rata osnivač Demokratske inicijative sarajevskih Srba, ističe kako, kao građanin Sarajeva, “iako dio ocrnjene, demonizirane konstitutivne manjine”, ima normalne odnose s komšijama, “pripadnicima većinskog naroda”.
“Ta podnošljiva, minimalna normalnost poremeti se u nekoliko situacija: kad [sarajevski Srbi] tražimo ista prava za sebe i kad drugi [Srbi iz RS-a ili međunarodna zajednica] traže da se poštuju naša prava, te kada se sadržajem određenih događaja [poput dodjeljivanja priznanja osuđenim za ratne zločine u Narodnoj skupštini RS-a] povrijede osjećanja Bošnjaka”, govori Šehovac.
Dodaje kako se poslije ovih događaja obnavljaju stari i rađaju novi oblici “društvenog ponašanja većine, koji suptilno diskriminišu i vrijeđaju osjećanja srpskog naroda u Sarajevu”.
“Ovakvi i slični potezi, bilo gdje u Bosni i Hercegovini, korak su unazad ,koji urušava mir, povjerenje i povećava etničku distancu. Zato sanjam vrijeme gdje ništa ne tražim za sebe i za moje. Vrijeme u kojem me niko drugi ne brani. Sanjam društvenu stvarnost u kojoj se moj položaj neće pogoršavati zato što negdje neko iskazujući ljubav, poštovanje svojih, izaziva kod drugih strah, poniženje, nesigurnost, mržnju”, kaže Šehovac.
Izvor: Al Jazeera