Vlada prodaje kompanije da prikrije loše upravljanje

Ponudi prodaje većinskog paketa državnog kapitala nije prethodilo sačinjavanje dubinske analize i procjene (Al Jazeera)
Ponudi prodaje većinskog paketa državnog kapitala nije prethodilo sačinjavanje dubinske analize i procjene (Al Jazeera)

Piše: Dženan Kulović

Nedavna istraživanja koja je objavio ugledni eurocentrični londonski magazin The Economist govore da i velike, globalno prepoznatljive kompanije, pate od prekomjernog uticaja vladajućih političkih partija na poslovanje. Rezultati koje takve kompanije postižu motivirani su prevashodno profitom koji se raspodjeljuje na finansiranje rastrošnih stranačkih kampanja ili avanturističkih političkih izleta uglednih moćnika.

Svjesno ili nesvjesno prenebregavanje društveno odgovornog poslovanja značajno osiromašuje profesionalno upravljanje kompanijama. Tako dolazi do oživljavanja menadžerskog kapitalizma utemeljenog na moralnom hazardu, pojmu novije poslovne terminologije, koji označava poslovanje u kojem menadžeri rade više u vlastitom interesu nego u interesu kompanija koje vode. Nema sumnje da se mnoge bosanskohercegovačke kompanije suočavaju sa istim ili sličnim sindromima.

Nažalost, statistički podaci pokazuju da su mnoge kompanije sa većinskim privatnim ili državnim kapitalom, sasvim je svejedno, trome i neefikasne. Pokušamo li argumentovano osvijetliti kontekst u kojem posluju domaće kompanije potvrđujemo stav koji je, nedavno, hrabro iznio u intervjuu za jedne sedmične novine profesor Aziz Šunje smatrajući da su “naši heroji oni koji su danas pokrenuli vlastiti biznis”.

Avanturistička djelatnost

Međutim, pokretanje biznisa nužno nije garancija njegovog uspjeha. Glavninu problema sa kojima se susreću kompanije sa većinskim državnim ili privatnim kapitalom možemo potražiti u pomanjkanju profesionalnog upravljanja kompanijama. Način na koji je politika, posebno u ranijem periodu, upravljala kompanijama sa većinskim vlasništvom države u potpunoj je suprotnosti sa osnovnim principima korporativnog upravljanja.

Državne kompanije u Bosni i Hercegovini nisu zanemariv uzorak. Kompanije čiji je većinski vlasnik država u Federaciji BiH je više nego u Republici Srpskoj (njih preko 50). Naime, takve kompanije pokrivaju veliki dio ekonomije i značajno participiraju u stvaranju bruto društvenog proizvoda. Stoga, profesionalizacija menadžerskog kadra treba biti ključna orijentacija svih vlada i resornih ministarstva. Nažalost, zanemariv uzorak čine one kompanije koje mogu poslužiti kao primjer najbolje prakse u pogledu izvršenih strukturnih i upravljačkih reformi.

Nauka i praksa je saglasna da u Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji mogu biti uspješni menadžeri, ali oni koji ih trebaju imenovati na te pozicije nisu sposobni to prepoznati. Zbog toga ključni resurs koji danas Bosna i Hercegovina najviše treba jesu kvalitetni profesionalni menadžeri. Međutim, kod nas se još uvijek menadžerski posao shvata avanturističkom djelatnošću, a mentalna optika kroz koju ljudi posmatraju stvarnost odraz je minulog sistema u kojem su odrasli.

Da bi pokušali umanjiti ili ukloniti negativne posljedice lošeg upravljanja kompanijama vlade mnogih zemalja pribjegavaju prodaji vlasničkih udjela u svojim kompanijama smatrajući takve poteze jedinim mogućim nasilnim korporatiziranjem državnih preduzeća.

Velika sistemska greška

Slijedom ove prakse, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je sada, a Vlada Republike Srpske ranije, donijela odluku da otpočne prodaju svog vlasničkog dijela u tri velike kompanije. Radi se o prodaji vlasničkog paketa u Fabrici Duhana Sarajevo, Bosnalijeku i Sarajevo osiguranju sa planiranom zaradom koja prelazi 81 milion konvertibilnih maraka (40,5 miliona eura).

Nažalost, ponudi prodaje vlasničkog dijela većinskog paketa državnog kapitala nije prethodilo sačinjavanje dubinske analize i procjene vrijednosti kako bi oni koji nude (u ovom slučaju Vlada) znali koliko stvarno vrijedi to što nude, a oni koji traže (u ovom slučaju kupci) znali koliko plaćaju to što traže.

Izostavljanje ovog metodološkog koraka u procesu kupoprodaje kapitala dovela je do toga da je prodaja Sarajevo osiguranja propala zbog toga što je cijena ponuđenog kapitala za potencijalne kupce jednostavno preskupa. Međutim, ukoliko je potez Vlade Federacije motiviran pokušajem uvođenja profesionalnog menadžerskog kadra i podizanja nivoa efikasnosti poslovanja kompanija, onda prodaja ili pokušaj prodaje treba biti ‘role’ model za druge kompanije koje su suočene sa istim problemima.

Prisjetimo se samo pokušaja uvezivanja energentskog sektora u koncern koji je dodatno usložnio i birokratizirao odveć nejasan i kompliciran poslovni sistem. Kada se poslovni model ustroji nakaradno i naopako, onda nas ne treba čuditi da većini radnika nije uplaćen radni staž preko dvadeset godina, a da većina preduzeća radnicima duguju preko pedeset plaća. Upravo teret posljedica takvih sistemskih grešaka na svojim leđima, kako se vidi, ponijeli su radnici. Privatizacija im je ostavila gorak okus prevare, tajkunizacije, rasprodaje, uništavanja, što je značajno oslabilo konkurentnost bosanskohercegovačke privrede.

Međutim, proces privatizacije je mnogima donio nepravednu raspodjelu, pa za posljedicu imamo nezadovoljstvo onih koji smatraju da su oštećeni. Težinu problema sa kojima se radnici kumulativno susreću i podnose taj teret nalazimo u periodu do početka privatizacije, praktično u periodu koji je trajao više od sedam godina, kada su mnogi izvršili otkup dionica i tako značajno umanjili vrijednost državnog kapitala.

Moralni hazard

Uzmimo za primjer, Federacija Bosne i Hercegovine je većinski vlasnik u više od 40 preduzeća, sa gotovo osam milijardi KM kapitala koji nije privatiziran. Sa sigurnošću možemo tvrditi da su radnici primjer kojim se pokušava oživjeti ideja žrtve sukoba rada i kapitala. Iako neke elemente tog sukoba gledamo svakodnevno, posebno sa stajališta kapitala proizašlog iz privatizacijskog kriminala, danas je prava linija fronta posve drugačija. Umjesto sukoba radnika i poslodavaca, na djelu je rat između onih koji rade i onih koji ne rade, onih koji žive od marljivog rada i onih koji žive na njihov teret. Oni su proizvod različitih oblika parazitizma. Taj parazitizam se ugnijezdio u društvo koje danas ima epitet potrošačkog društva u kojem je etiku rada zamijenila etika trošenja. Tako, danas Bosanci i Hercegovci troše dvostruko više nego što zarađuju. 

Međutim, ključno pitanje koje se postavlja je koncept društveno odgovornog poslovanja koji, očito, nije ugrađen u procese strategijskog odlučivanja. Upravo u tome je moguće tražiti razloge postojanja moralnog hazarda u kojem menadžerski i upravljački kadar radi više u vlastitom interesu nego u interesu kompanija koje vode. Tako smo se, u tom periodu tranzicije, dugo i neefikasno fokusirali na vlasničku tranziciju, zanemarujući onu personalnu, koja je mnogo važnija.

Da je proces tranzicije okončan kako valja, danas ne bismo apelirali da je nužno profesionalizirati menadžerski kadar u državnim kompanijama koja godinama pokazuju odsustvo prakse efikasnog i efektivnog poslovanja. Bez profesionalizacije menadžerskog kadra skoro da je nemoguće očekivati opstanak i razvoj savremene kompanije. Takvoj kompaniji nije stalo samo do kratkoročne maksimizacije profita za finansiranje kojekakvih sitnošićarskih interesa pojedinaca ili vladajućih elita nego do dugoročne orijentacije za podizanje nivoa konkurentnosti kako bi se pripremila za izrazito kompetitivno europsko tržište.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Nakon prodaje državnog udjela u Fabrici duhana Sarajevo, Vlada Federacije BiH kaže da prodaja manjinskog udjela od 39,9 posto ne znači privatizaciju, jer je fabrika već u većinskom privatnom vlasništvu. Ekonomisti, istovremeno, tvrde da je FDS prodan za mnogo manje nego što vrijedi.

Više iz rubrike TEME
POPULARNO