Bišćanin koji 51 godinu piše dnevnik

Piše: Mirza Sadiković

Zapisivanje svega što se dešavalo i što radilo svakog dana – i tako pola stoljeća, hobi je i strast Hasiba Velića iz Bihaća. Počeo je u šestom razredu osnovne škole, kao trinaestogodišnjak.

“Bilo je to na času [tadašnjeg] srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Nastavnica Emira Hasić nam je govorila o značaju pisanja dnevnika. Za zadaću smo dobili da vodimo dnevnik do narednog časa. Tada sam počeo i evo traje 51 godinu”, prisjeća se Hasib, dodajući: “Prvi unos, prve stranice bile su o tome kako je otac kupio zemljište za gradnju kuće…”

A do ovog januara Hasib je upisao gotovo 20.000 unosa. Uglavnom je riječ o svakodnevnim stvarima, događajima u gradu, ali često su tu i impresije o velikim svjetskim događanjima.

“Upisao sam misiju ‘Apolla 11’, jer smo tada svi pratili osvajanje Mjeseca. Bilo je to 20. jula 1969. godine”, kaže, podsjećajući na dva unosa. Najtužniji i najradosniji. Najtužniji kada je u saobraćajnoj nesreći izgubio sina; najsretniji kada je kao dijete prvi put vidio more.

“Postao sam ovisnik o dnevniku i bez toga ne mogu. Zato ni jedan dan, već 51 godinu, nisam preskočio, izostavio pisaanje.”

Očima ugleda, rukama napravi

Iako u dnevniku ispusuje sve iz ličnog života, često je imao nerazumijevanja, čak i problema. Prisjeća se služenja vojnog roka u tadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji.

“Morao sam stalno pokazivati rukopise, davati na nekakvu cenzuru – o čemu i šta ja to svaki dan pišem.”

Rado se svega tog danas prisjeća, posebno u noćnim satim, kada i ispisuje stranice dnevnika.

Često mu dolaze mnogi tražeći informacije o događajima, konsultiraju se.

A uz ovo neobično zanimanje, za Hasiba, ne bez razloga, kažu da je čovjek sa stotinu ideja i brojnih realizacija. Jer, što u glavi zamisli – to  rukama napravi.

Komentirajući te sposobnostio, ovaj inžinjer elektronike i bivši radnik kompanije “Rade Končar” iz Zagreba, za sebe kaže da je arheolog, radio-amater, inovator, novinar, snimatelj, proizvođač zdrave hrane i graditelj vodenice-potočare. Jer, to sve, zapravo, i radi.

Otud u svojoj improviziranoj radionici, a cijela porodična kuća je to, ima svega od ovog. Od raznih dijelova, vijaka, mašinskih elemenata… “kojih je više nego što Slovenija ima stanovnika”, kako kaže, do dijelova podmornica, ali i svemirskih brodova. Tu je i dio “Apolla”, kojeg je nedavno uspio dobiti iz Amerike, iz NASA-e.

U svom je inovacijskom radu konstruirao brojne izume i u svim oblastima za koje su bili zaintersirani mnogi i van granica Bosne i Hercegovine. Uspio je čak popraviti i podmornicu. Našli su ga, kako kaže, na nagovor brata, koji je služio vojni rok u mornarici. I pomogao je, odgonetnuo je kvar.

Teslina tajna broja tri

Od Velićeve porodične kuće u Kamenici,  prigradskom naselju Bihaća, petnaestak je kilometara zračne preko Plješevice do Like, u susjednoj Hrvatskoj – gdje se rodio naučnik Nikola Tesla, čijim je životom inspirisan.

Kada je posjetio Muzej i rodnu kuću Nikole Tesle, kustos mu je pričao da je u Teslinoj fascinaciji broj tri. Od toga da je u svakom hotelu uzimao sobu sa brojem tri, do svega ostalog. Odgovor zašto je to bilo tako nisu znali.

“Međutim, ja sam tu dilemu riješio”, kaže Velić kroz smijeh. “To je zbog trofaznog obrtnog magnetnog polja. Naučnici, naime, najpoštenije razmišljaju, slijede logiku i računaju samo s faktorima. I tu je odgovor.”

I teče tako Hasibova priča uokvirena hiljadama stranica i listova. Kaže da će nastaviti do kraja. Nije siguran da će neko krenuti njegovim putem, jer još nema u porodici interesa.

Najčešće listove dnevnika ispisuje u vodenici-potočari, koju je sagradio u dvorištu porodične kuće. Sagrađena je sa zatvorenim sistemom navodnjavanja, a u malom jezeru uzgaja ribice, koje su opet, kako kaže, pripitomljene.

Zbog činjenice da naprosto ovaj čovjek nikog ne ostavlja ravnodušnim – velika je ovo vrijednost u malom prostoru, veliki utisci u malom čovjeku. Stoga možda ovo i jeste za Guinnessa.

Izvor: Al Jazeera