Mukotrpna gradnja političke kulture u Hrvatskoj

Piše: Tomislav Šoštarić

Sve dok građani ne vjeruju u retoriku koju je nedavno u Splitu koristio predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko, podsjetivši na riječi Franje Tuđmana da bi HDZ trebao nekoliko desetljeća vladati Hrvatskom i kako se neće dopustiti da se Hrvatska više dovodi u pitanje, optuživši ‘drugu stranu’ da je u oba svoja mandata na vlasti rušila sve domoljubno i išla kontra nacionalnih interesa, dotle na takve izjave ne treba obraćati preveliku pažnju, smatraju analitičari.

“Riječ je, prije svega, o retorici kojom se Karamarko i HDZ koriste kako bi mobilizirali i homogenizirali svoje birače i simpatizere. U situaciji kada nemate što drugo ponuditi  – jer nemate nikakve sustavne prijedloge javnih politika ili programa za gospodarski i socijalni razvoj – onda vam preostaje retorika kojom svoje političke takmace optužujete da “nikada nisu željeli Hrvatsku”, kaže Berto Šalaj sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Loše potenciranje sukoba

Kod Karamarka se, kaže Šalaj, može prepoznati ono što se naziva ‘selektivnom memorijom’. Ostavljaju se po strani neke od afera i projekata HDZ-a koje su duboko potresle pa i snažno obilježile društvo – poput pretvorbe i privatizacije, koja se percipira kao ‘pljačka’, ili afera iz doba Ive Sanadera.

“HDZ je u doba Sanaderove vlade bio uključen u političku korupciju razmjera rijetko viđenih u suvremenoj Europi. Današnji HDZ to pokušava prikazati kao isključivi problem Ive Sanadera, a sebe predstavljaju kao jedinog jamca očuvanja nacionalnih interesa. Glavnina političkog sukobljavanja u Hrvatskoj stoga se svodi, da parafraziram Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, na rat između ‘onih koji Hrvatsku nikad nisu željeli’ i ‘onih koji su Hrvatsku pokrali’. To je loše, jer nas potenciranje takvog sukobljavanja udaljava od pokušaja artikuliranja odgovora na važna politička, gospodarska i socijalna pitanja”.

Šalaj smatra da ni većina HDZ-ovih lidera ne vjeruje u takvu retoriku, a koriste je jer se, kako sugeriraju i rezultati izbora, pokazala relativno učinkovitom.

‘Desno’ nametanje slike o ljevici

No, opreza, čini se, nikad dosta. “Pravi problem za politički razvoj Hrvatske, pa onda i za demokraciju, nastaje ukoliko jedan dio građana povjeruje u takvu retoriku i počne sve one koji politički drugačije misle promatrati kao političke neprijatelje s kojima nema nikakvog razgovora”, upozorava Šalaj.

Smatra da stranke desnice takvom retorikom pokušavaju nametnuti dojam da ljevica, a to znači i ‘lijevo’ orijentirani građani, nisu sposobni biti nacionalno osviješteni i domoljubni.

No, mnogo više od toga zabrinjava ga što takvi stavovi nailaze na plodno tlo kod velikog dijela građana.

“Ne možete navesti ni jedan primjer iz kojeg bi se vidjelo da je današnja mainstream ljevica u Hrvatskoj antidomoljubna ili antipatriotska, no svejedno značajan dio građana ima takva razmišljanja. To pokazuje da nam, nažalost, predstoji duga i mukotrpna izgradnja demokratske političke kulture u Hrvatskoj”.

Šalaj pretpostavlja da će se takva Karamarkova retorika ublažiti kada HDZ počne obnašati vlast.

“Međutim, vrlo brzo će se pokazati jesam li u pravu, odnosno postoje li neke stvarne namjere da se pokušaju ugroziti, ionako ne do kraja konsolidirane, demokratske institucije i procedure u Hrvatskoj”.

‘Rub totalitarnog ponašanja’

S druge strane, i predsjednik SDP-a je pooštrio retoriku, pogotovo kada je govorio o proustaškoj koaliciji.

“Mislim da Milanovićeve izjave treba u velikoj mjeri promatrati kroz prizmu predstojećih unutarstranačkih izbora. On se tim izjavama pokušava pozicionirati kao jedini istinski borac protiv ‘desničarske opasnosti’ s kojom se Hrvatska suočava. Pritom je jasno da ga zanima samo ovaj trenutak, a ne i dugoročni razvoj stranke i Hrvatske. Osim toga, Milanović je u postizbornim pregovorima pokazao da će pristati na bilo što, pa čak i zanemarivati odluke vlastite stranke, kako bi opstao na vlasti”, smatra Šalaj.

Analitičar Žarko Puhovski smatra da je Milanović uvidio da je svoju stranku spasio od izbornog poraza radikalizirajući retoriku, pa sada nastavlja u tom stilu.

No, po njemu je ključni problem u tome što je hrvatska lijeva retorika protuustaška, a ne antikapitalistička. S druge strane, kaže, Karamarko, poput Kolinde Grabar-Kitarović, politički i svjetonazorski zastupa samo polovinu Hrvatske. No, u svakome trenutku u kojemu to zaboravlja na rubu je totalitarnoga ponašanja.

Domoljublje kao rodoljublje

“Predsjednica nastoji, barem nakon izbora, retorikom nadilaziti podjele – premda, dakako, ni to ne čini uvijek – Karamarko ih pak naglašava, što je zapravo, korektnije, ali odatle izvodi neko izmišljeno pravo svojih na permanentnu vlast u državi što je, pod takvim ideologijskim uvjetima, doduše moguće, ali ne u demokratskome postavu”, kaže Puhovski.

Općenito, situacija je takva da desnica odriče lijevima pravo na domoljublje – koje zapravo interpretira kao rodoljublje – a ljevica desnima niječe pravo na europejstvo. Konzekvence se, kaže, tradicionalno ‘vuku’ do ustaša i partizana, emigranata i udbaša…

“U biti je domoljubnoga stava – dakako, uglavnom neizrečeno u javnosti – nepoljuljivo uvjerenje da su pravi patrioti oni kojima je hrvatska država iznad svega; svaka, pa i ustaška, ‘država’ je, dakle, samostalna vrijednost jer njome hrvatski narod dolazi k sebi. Za ostale hrvatska je država smislena ne kao vrijednost po sebi, nego kao instrument za ostvarenje nekih drugih vrijednosti, od demokracije do vladavine prava, socijalne zaštite, itd., pa se takve smatra drugorazrednim Hrvati(ca)ma”.

Argumenti se u ovakvom tipu retorike uopće ne traže, a Karamarko pritom zanemaruje HDZ-ove afere – kao što i druga strana, kaže Puhovski, zanemaruje svoje – s argumentom ‘prošli smo svoju katarzu’, misleći na suđenja dužnosnicima HDZ-a i samoj stranci.

Opasni radikalizam oporbene retorike

“To jest svakako(ne)promišljeni populizam i on je, tek naizgled paradoksalno, manje opasan kada su Karamarkovi na vlasti, pogotovo ovako smušeno ustrojenoj kakva će vjerojatno biti naredna. Svaka vlast pripitomljuje retoriku, a ona se zaoštrava u opoziciji – tada može biti i opasnija jer svojim radikalizmom može navesti ponekoga i na nasilje”, zaključuje Puhovski.

Zajedništvo kao ‘slika’ zajednice

Riječ je, smatra Čerepinko, o sukobu dva koncepta, tj. pogleda na državu odnosno naciju kao politički pojam. Desnica i njoj bliski konzervativni pokreti ustrajavaju na ideji nacije 19. stoljeća i pripadajućim vrijednostima, a političko djelovanje često temelje na strahu bilo od drugih i drugačijih, bilo od promjena. To je apsurdno jer nacije koje se ne prilagođavaju promjenama slabe i nestaju.

“Bez društvenog dijaloga svih društvenih grupa bilo kakvih orijentacija i bez društvenog dogovora o budućnosti, pitanje je koliko smo kao društvo sposobni nositi se s konstantno mijenjajućim svijetom. Ideja zajedništva kojeg promoviraju predsjednica, HDZ i neke druge strukture podrazumijeva da se zajedništvo može provesti samo kad je u skladu s njihovom slikom zajednice. Ta nespremnost na dijalog i na otvaranje prostora za sve nije dobra bez obzira s koje strane dolazila”.

Politički analitičar Darijo Čerepinko smatra da cijeli govor treba promatrati prije svega kao opravdanje za slab izborni rezultat jer, iako je HDZ uspio dogovoriti koaliciju s Mostom nezavisnih lista, niti je pobjeda bila uvjerljiva koliko su očekivali, niti će podjela funkcija biti izdašna i bogata kao što je trebala.

“U tom smislu se prošla vlast mora prikazati toliko štetnom po Hrvatsku da je svaka žrtva, uključujući i onu premijersku, ali i niz fotelja na nižim razinama i u javnom sektoru, jedino što se moglo napraviti za spas Hrvatske. Ujedno, nastavak ove retorike jasna je poruka i onima unutar HDZ-a koji su nezadovoljni aktualnim vodstvom stranke jer tko misli da je HDZ dobio premalo funkcija i pozicija, taj bi, zapravo, Hrvatsku vratio Milanoviću i SDP-u tj. pomogao u njezinom uništavanju”, kaže Čerepinko.

Takav tip sagledavanja države, nacije te građanskih i političkih sloboda, naglašava, nije u skladu s modernim poimanjem nacije i politike te liberalne demokracije.

‘Sakralizacija’ aspekata prošlosti

S obzirom da još uvijek ne postoji društveni konsenzus o tome kakvo je djelovanje domoljubno i što su nacionalni interesi, ističe Čerepinko, svaka politička opcija to može tumačiti na svoj način.

Hrvatskom društvu, naglašava, tek predstoji objektivna i otvorena rasprava o svim aspektima kako stvaranja države, tako i svemu onom dobrom i lošem što se tijekom posljednjih 25 godina događalo.

A inzistiranje na ‘sakralizaciji’ pojedinih aspekata prošlosti tu raspravu odgađa jer kad se nešto proglasi ‘svetim’, navodi, onda se o tome ne može ili čak ni ne smije javno i kritički raspravljati.

“U toj matrici onaj tko kritički promišlja stvaranje hrvatske države, ulogu njezinog prvog predsjednika i loše poteze HDZ-a, je zapravo protiv Hrvatske. Takav pristup onemogućava dijalog i objektivnu raspravu koja nam je kao društvu potrebna”, zaključuje Čerepinko.

Izvor: Al Jazeera