Kako je počela utrka u naoružavanju na Balkanu?

Vučiću za utjehu ostaje maketa raketnog sustava S300 koju mu je poklonio Rogozin (Zoran Žesti? / Tanjug)
Vučiću za utjehu ostaje maketa raketnog sustava S300 koju mu je poklonio Rogozin (Zoran Žesti? / Tanjug)

Piše: Mladen Obrenović

Mala utrka u naoružavanju između Hrvatske i Srbije počela je na ministarskoj razini, pa se prebacila na generalsku, a potom se u nju uključio i najviši državni vrh obje zemlje. Na najavu Hrvatske o kupnji američkih višecijevnih lansera raketa M270, Srbija je odgovorila kako ona može „više i jače“, pa im je iz Rusije stigla ponuda za kupnju moćnog sustava S300.

Spominjalo se tu i naoružanje slabije snage, a sve su to začinili mediji s obje strane granice upadljivim naslovima. „Srbija počela utrku u naoružanju s Hrvatskom“, pisao je Jutarnji list, a beogradske Večernje novosti odgovorile da „Srbiju ne plaše hrvatske rakete“. „Utrka u naoružanju? Srbija ima novca za jedan polovan helikopter“, donio je zagrebački Tportal, „Srbija neće dopustiti da bude ponižena ako Hrvatska nabavlja oružje“, pisali su srbijanski mediji.

I nastavila se takva retorika unedogled, nabrajale se mogućnosti pojedinih vrsta naoružanja i sustava, a odmah, u narednoj rečenici, na obje strane pozivalo bi se na mir.

Srbija na razmeđi

Podsjećajući kako su „neki veliki ljudi“ imali svoje uzrečice na tu temu, glavni urednik hrvatskog portala Defender.hr Marko Ćustić, podsjeća na Titovu čuvenu rečenicu „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat“ ili Rooseveltovu „Govori tiho i nosi veliki štap“.

‘Prvaci u vođenju ratova’

Poručujući Hrvatskoj da prva odustane od ofanzivnog naoružanja, pa ni Srbija neće kupovati defanzivno, premijer Srbije Vučić ponavljao je priče o miru, o tome kako je njegova država „vojno neutralna, ne ide ni u jedan vojni savez, čuva ljumoborno svoju slobodu“. I prozvao Hrvatsku. „Za koga se to neko sprema, jer se oružje ne uzima sigurno za muzeje“, naveo je.

„Što njih zabrinjava? Da ćemo ratovati? Naravno da Hrvatska neće ratovati. To su gluposti“, odgovorio je hrvatski ministar obrane u tehničkom mandatu Ante Kotromanović.

Govoreći za Slobodnu Bosnu, podsjetio je aktualni politički vrh Srbije na nedavnu prošlost. „Vučić, Nikolić i Dačić bili su prvaci u vođenju četiri rata na prostoru bivše Jugoslavije. Oni su mogli spriječiti gubitak desetaka tisuća života samo da su imali miroljubivu politiku prije 20 godina“, kazao Kotromanović.

„To je tako na popularnoj i laičkoj razini, a u realnom svijetu s istoka Europe imamo Rusiju koja djeluje kao destabilizacijski faktor. Nakon Ukrajine, šalje signale da pokušava destabilizirati Europu na osovini od Baltika do Jadrana. Nije situacija u Europi takva da bi jamstvo mira bio prestanak naoružavanja zapadnih zemalja, odnosno da odustanu od ulaganju u svoju obranu“, smatra Ćustić.

Po njemu, hrvatsko naoružavanje treba staviti u kontekst činjenice da je Hrvatska članica NATO-a i da je dio zajedničkog obrambenog paketa koji brani Zapad, dok je Srbija „jako dugo na razmeđi“.

„Realno i po svemu, pa i po željama političkih elita, Srbija spada u zapadni krug zemalja i trebala bi se odvažiti da se pridruži NATO-u i pojača svoje napore za pridruživanje Europskoj uniji. U ovakvom okruženju, a okružena je sa svih strana zemljama NATO-a, neutralnost nije izvediva opcija“, dodaje.

Prodaju američkog naoružanja Hrvatskoj smatra pritiskom na Srbiju, kako bi se „ona napokon odlučila za pristupanje zapadnoj opciji“, ali i tvrdi da Vojska Srbije sebi ne može priuštiti sustav tipa S300 koji, po njegovim saznanjima, košta najmanje pola milijarde dolara.

„To je vrhunski sustav, vrlo efikasan, jako opasan i ima jako veliki domet. Čak i kad bi Srbija imala te novce, Srbija je sa svih strana okružena članica NATO-a. Mislite li da bi oni dopustili transport tog sustava do Srbije kojim bi onda mogla kontrolirati zračni promet i predstavljati prijetnju NATO zrakoplovima u krugu više stotina kilometara“, pita Ćustić.

Predstava za birače

Ćustićeva razmišljanja da se radi o očitom „pumpanju mišića i hrabrenju vlastite javnosti, pokazivanje da i oni imaju nekog konja za trku“, dijeli i analitičar Ljubodrag Stojadinović. Doduše, smatra kako to važi i za Hrvatsku.

„I jedna, i druga strana se bave svojim biračkim telom. Dok sa jedne strane daju mirotvoračke izjave, a sa druge narogušene ostavljajući tako utisak odlučnosti vlasti, dobijamo protivrečne pozicije i srpske, i hrvatske vlasti u ovom trenutku. Oni mi deluju pomalo farsično u toj balkanskoj trci u naoružanju, ako ona uopšte postoji. Mislim da je ta priča fiktivna i apstraktna“, smatra Stojadinović.

Po njemu, „na Balkanu postoji jedan tradicionalni atavistički endemski militarizam koji se u dnevnoj politici realizuje kao odnos prema aktualnim ili potencijalnim biračima“.

Maketa za uspomenu

I sâm Vučić priznao je kako je raketni sustav S300 preskup za Srbiju, ali i potvrdio da je „ruska strana izrazila želju da pomogne kroz određene aranžmane“. Razgovaralo se s Rusima i o drugoj vrsti naoružanja koje Srbija ne proizvodi.

„Ruska strana je bila koretna i konkretna time što je ponudila bolje uslove nego za bilo koga drugog. Pred nama su meseci i godine razgovora o tome“, rekao je Vučić.

Za utjehu, baš kao i u slučaju projekta „Beograd na vodi“, ostaje mu maketa sustava S300, koju mu je za posjeta Beogradu poklonio ruski vicepremijer Dmitrij Rogozin.

„Nisu se ni mnoge tenzije iz prošlosti stišale, a sigurno je i da je Balkan, kao i uvek, izvor raznovrsnih i vrlo komplikovanih kriza koje se nekad ne mogu objasnit na prvi pogled. To je jedan od razloga zašto se poteže lako i teško naoružanje, a s druge strane se govori i miru“, objašnjava.

Ono što se naziva „farsičnom trkom u naoružanju“, ali i senzacijom za nekoliko dana koja će „uskoro biti završena kao još jedan čin međubalkanskog vodvilja koji traje i koji će trajati dok postoje ljudi na Balkanu“.

„Sve je to jedna vrsta ustaljenog licemerja između onoga što ljudi koji se bave politikom zaista misle i onoga što predstavlja njihova pozicija u okviru političke vlasti ili potencijala da tu političku vlast imaju“, navodi Stojadinović.

Jako puno oružja na Balkanu

No, završila se priča za nekoliko dana ili je Hrvatska, pa i Srbija doista nabavila obećano teško oružje, zanimljivo je cijelu priču sagledati iz ugla Bosne i Hercegovine. Nerijetko se na području južno od Save i zapadno od Drine može čuti kako svako zveckanje oružja susjeda može imati strašne posljedice u BiH.

„Na Balkanu jeste loša situacija, ali da to može dovesti do nekog novog rata i novog oružanog obračuna, jednostavno ne mislim. Nisam u to uvjeren, osim ako veliki ovdje ne bi htjeli da otvore neko novo bojno polje“, ipak će reći vojno-politički analitičar Neven Kazazović.

U cijelu priču o hrvatsko-srpskom naoružavanju i tenzija koje su podignute ne vjeruje, te objašnjava: „Hrvatska mora da se naoruža, no to i nije neko naoružavanje nego uklapanje u NATO koncepciju, a sa druge strane Srbija ne može dati silne milijarde za naoružanje. Odakle im te pare? To je sve prazna priča samo da bi neko podgrijavao situaciju na Balkanu“.

Podsjeća i kako je na balkanskim prostorima još jako puno oružja zaostalog iz rata te smiruje situaciju i priču o raketnom sustavu koji bi trebala nabaviti Hrvatska.

„Nisu to balističke rakete, kako se navodi, nego višeIjevni bacači raketa (VBR). Po nekoj specifikaciji NATO-a to bi i morali imati. Oni imaju i sada te VBR-ove, samo u ruskoj izvedbi pod nazivom GRAD, koje su koristili masovno u ratu“, zaključuje Kazazović.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO