Sami al-Hajj: Sjećanje na Guantanamo

DOHA – Odrastajući u Sennaru, sudanskom poljoprivrednom gradu na Plavom Nilu, zainteresirao sam se za novinarstvo. Oduševljen bogatom kulturom i historijom koja me okruživala – Sennar je nekada bio prijestolnica historijske kraljevine – počeo sam pisati prvo za školske novine, a zatim i za one na koledžu.

Kada je došao trenutak za odlazak na univerzitet, napustio sam dom i otišao u Indiju, gdje sam pet godina studirao političke nauke i sociologiju. Ali je strast prema novinarstvu uvijek bila prisutna.

Nakon povratka u Sudan, nekoliko mjeseci sam radio za oca, a zatim sam se zaputio ka Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo sam čuo za novi informativni kanal koji se osniva u Kataru – za Al Jazeeru. Osjetio sam potrebu da im se pridružim.

Kada sam primljen, bilo je planirano da budem dopisnik kanala za Čečeniju. Moja supruga je iz te regije i veoma sam se interesirao za taj dio svijeta.

Ali se onda desio 11. septembar i sve se promijenilo.

Pakistan

Sedmog oktobra 2001. našao sam se u Pakistanu, pripremajući se da pređem u Afganistan odakle bih kao kamerman Al Jazeere izvještavao o ratu.

Nekoliko dana kasnije, 11. oktobra, prešli smo iz Quette, na pakistanskoj strani granice. Sjedinjene Američke Države su bombardirale Kabul i sjever zemlje, ali tu su noć također napadali aerodrom u Kandaharu. Tamo smo mi išli, u uporište talibana.

U Kandaharu su talibani pažljivo pratili novinare i njihov rad. Morali smo dobiti dozvolu da snimamo, a pratili bi nas talibanski zvaničnici. Jednom prilikom sam koristio malu kameru kada smo se kretali ka tržnici, u nadi da ću snimiti necenzurirane prizore grada i njegovih stanovnika. Uhvatili su nas, uhapsili i zatvorili u džamiju 12 sati.

Dok se rat nastavljao, prešli smo nekoliko puta iz Pakistana u Afganistan i obratno.

Graničari su nas upoznali, a kao Afrikanca u Pakistanu nije me bilo lako zaboraviti. Zato je bilo iznenađenje kada sam zaustavljen 15. decembra prilikom pokušaja prelaska u Pakistan.

Sami al-Hajj je postao međunarodna ikona za sve ljude nepravedno zatočene širom svijeta [Al Jazeera]

Kada su mi neki Afroamerikanci pokazali medijske izvještaje o štrajku glađu, to me je potaklo da nastavim dalje. Uvidio sam da ima učinka. Zakleo sam se da ću jesti tek nakon što napustim Guantanamo.

Haissa Manna je već pokrenula kampanju za moje oslobađanje i iza scene su pokrenuti brojni napori za moje oslobađanje.

Konačno mi je 2008. moj advokat Clive Stafford Smith kazao da ću biti oslobođen, kao i osam drugih zatvorenika.

Stigao sam u sudanski glavni grad Khartoum 1. maja 2008. godine.

Nakon Guantanama

Tokom boravka u Guantanamu upoznao sam otprilike 90 posto zatvorenika. I mogu vam reći da nijedan od tih koje sam upoznao nije bio prijetnja SAD-u. Svi su oni bili mladići – neki su bili afganistanski farmeri ili izbjeglice Ujguri koji su bježali od progona u Kini; drugi su bili humanitarni radnici.

Rijetko je koji slučaj zatvorenika završio na sudu. I danas se u Guantanamu nalaze nevini ljudi, osobe kojima je rečeno da ne predstavljaju nikakvu prijetnju.

To je nehumano mjesto; uvreda za čovječanstvo.

Čak i američki čelnici shvataju da je to ukaljalo reputaciju njihove države. A drugim zemljama – onima u kojima se već na užasan način krše ljudska prava – poslana je jasna poruka: radite šta želite.

Kada sam napokon oslobođen, shvatio sam da je moja dužnost povezati novinarstvo sa ljudskim pravima. Bio sam u jedinstvenoj situaciji kao novinar koji je lično preživio kršenja ljudskih prava. Postalo je to moja misija.

Centar za ljudska prava

S obzirom na ono što radimo i na priče koje pričamo, imalo je smisla da Al Jazeera podržava te napore. Formirali smo odjeljenje posvećeno ljudskim pravima.

Prioritet Centra za ljudska prava i građanske slobode su ljudska prava i dostupan je novinarima koji su širom svijeta bili izloženi sličnim kršenjima prava.

Oni su u konačnici poveznica za informiranje drugih o njihovim pravima, a njihova zaštita je ključ za našu zaštitu.

Novinari se i dalje nalaze u nekim od najtežih i najopasnijih radnih uvjeta. Ustvari, sada je situacija možda i lošija nego prije.

Ali, radimo na donošenju boljih zakona za zaštitu novinara i u novembru smo pomogli u uobličavanju Deklaracije iz Dohe, koja je konkretno posvećena zaštiti novinara širom svijeta.

Ono što nas kao Centar izdvaja jeste način na koji prikupljamo i prenosimo priče. Radimo sa organizacijama kao što su Human Rights Watch te Ljekari bez granica.

Za istraživače, novinare i aktiviste organiziramo forum na kojem se mogu razmjenjivati ideje i na kojem se mogu ispričati priče. Sarađujemo sa borcima za zaštitu ljudskih prava i nevladinim udruženjima u vezi s nekima od priča koje su zanemarili vodeći mediji, kako bismo pomogli da zakrpimo rupe i uspostavimo agendu.

Uzmite za primjer stav Al Jazeere u vezi sa izbjegličkom krizom u Evropi. Nazivajući one koji bježe od rata i progona “izbjeglicama” umjesto “migrantima”, promijenili smo diskurs o njihovom statusu u Evropi. Definiraju nas stvari kao što je ta.

Mi činimo više od pukog pričanja priča: mi smo branitelji i zagovornici.

Informativne agencije imaju stručnjake za finansije i politiku, za ekonomiju i sport. Zašto nemati novinare koji su specijalizirani za ljudska prava, tako da mogu biti u boljoj prilici da ispričaju snažne priče?

Specijalizirani odjel predstavlja posvećenost prioritiziranju ljudskih prava i pružanja boljeg novinarskog rada.

A mi vjerujemo da je to način za kretanje naprijed ako želimo da zemlje, vlade i organizacije budu odgovorne. To je jedini način.

Izvor: Al Jazeera