Gaza: Bez izlaza nakon plavljenja tunela

Piše: Marga Ortigas

Sedamdesettrogodišnja Mansura Abu Shaar bila je i više nego sretna što ima priliku razgovarati sa strancima. Kazala nam je da ljudi rijetko dolaze ovako daleko, a ona je imala utisak da nekolicini onih koji dođu nije bilo dovoljno stalo da bi ih pitali kako su.

“Nismo uopšte dobro”, rekla je ona uz mali podsticaj. “Nije dobro.”

Mansura je očigledno bila iscrpljena jer je probdjela prethodnu noć. U strahu za svoju porodicu, sjedila je ispred svoje improvizovane kuće udaljene tek nekoliko stotina kilometara od granice između Gaze i Egipta, čuvajući stražu do zore.

“Navikli smo na pucnjavu i rakete i eksplozije”, kazala je ona. “Ali sada i voda?”

Glas joj je zadrhtao i u uglovima očiju su se pojavile suze.

“Ovo je naš život”, beznadežno je kazala.”Tako smo umorni.”

Mansura živi u Rafahu, gradu koji je međunarodnim političkim sporazumima iz 80-ih godina dvadesetog stoljeća podijeljen između Gaze i Egipta.

Budući da se u Rafah može ući i iz njega izaći još samo preko Izraela, stanovnici Gaze su granicu sa Egiptom, također arapskom zemljom, vidjeli kao “prijateljsku” alternativu. To im je bio “sigurnosni ventil” kada je sve ostalo oko njih počelo da se zatvara.

Međutim “prijateljska granica” je zatvorena kada je Hamas preuzeo kontrolu nad vladom u Gazi 2007. Barem je tako bilo u teoriji. Čitava mreža podzemnih tunela bila je, međutim, u punom pogonu. Tako je to bilo godinama, a egipatski graničari su se navodno pretvarali da to ne vide.

Milioni u porezima

Hamas je zaradio milione dolara u porezu od ovih krijumčarskih operacija. Međutim, osim što su korišteni za prebacivanje naizgled bezopasne robe, putem ovih tunela prebacivani su i borci i oružje.

Hamas je porekao takve “prelaze” ali zbog promjene političke klime u Egiptu, poricanje nije ništa značilo. Takvi su prolazi postali još veći problem nego što su to možda ranije bili. Egipćani su zato pokušali podići zid, i uništili su izgrađena područja kako bi kreirali tampon-zonu.

Stanovnici Gaze su samo kopali dublje i dalje.

Lokalno stanovništvo kaže da ima mnogo tunela i da su neki duboki do 30 metara, te da su takvi tuneli vjerovatno već doveli do destabilizacije tla. Ali mnogi smatraju da nisu imali izbora osim da iskopaju tunel do druge strane.

“Ovi su tuneli bili štetni i za nas i za Egipćane”, izjavio je Subhi Radwan, gradonačelnik Rafaha.

“Željeli smo da naš odnos bude normalan, da se dešavaju razmjene na tlu, a ne pod zemljom.”

Izdala ih braća

Sada se osjećaju kao da su ih “izdala braća”, kaže Radwan. Egipćani kažu da grade riblje farme, te da morska voda plavi tunele.

“Ovo će oštetiti podzemni vodonosni sloj”, objasnio je Radwan.

“Podzemne vode u Rafahu. Što znači da nema vode za piće. Ni poljoprivrednici neće moći koristiti vodu za navodnjavanje i uzgoj povrća. Ovo će pokrenuti klizišta, a moglo bi dovesti i do urušavanja kuća duž granice. Temelji su ovdje već slabi zbog granatiranja”, navodi Radwan.

Ima i onih koji kažu da su ovakvi scenariji pretjerani. Ali nema mnogo tog što može umiriti Mansuru Abu Shaar.

“U našem životu nema ništa stabilno. Naši su dani ispunjeni užasom i strahom”, kazala je ona.

Lice joj se zgrčilo od bola, čineći opipljivim njen sve dublji osjećaj izolacije i napuštenosti.

Mansura se oprezno osvrtala oko sebe, njene uplašene, umorne oči očekivale su samo najgore.

“Okruženi smo ljudima”, kazala je strastveno,”i svi nas gledaju ali niko neće pomoći. Kao da smo u pustinji, zaboravljeni i sami, okruženi ljudima, ali zanemareni.”

Ruke je sklopila na prsima kao da se bori za dah.

Izvor: Al Jazeera