Pravo djeteta na život iznad svega

Piše: Tomislav Šoštarić

Hrvatsku je nedavno šokirao slučaj dječaka s područja Rijeke koji je obolio od agresivnog oblika raka, no njegovi roditelji nisu pristali na liječenje kemoterapijom, kako su savjetovali liječnici. Umjesto toga, kako su izvještavali hrvatski mediji, roditelji su se odlučili na alternativne oblike liječenja, a prema nekim tvrdnjama, i na “nadriliječništvo”.

Kako je navedeno, dječak je u bolnicu na Kantridi primljen početkom kolovoza. Utvrđeno je da se radi o agresivnom non-Hodginovom limfomu, koji je po simptomima bio već u uznapredovalom stadiju i liječnici su savjetovali hitan početak liječenja, koje uključuje i kemoterapiju.

Unatoč savjetima liječnika, roditelji su odbili liječenje kemoterapijom i dječaka odveli iz bolnice s namjerom da pronađu druge načine liječenja.

Prema pisanju medija, susjedi su svakodnevno slušali zapomaganje dječaka iz kuće svoga oca u Kostreni te pokušavali na razne načine, čak i uz nemila događanja i scene, uvjeriti roditelje da postupaju pogrešno, no oni nisu popuštali. Susjedi su o situaciji obavijestili i policiju te Centar za socijalnu skrb. Nadležni centar o svemu je izvijestila i bolnica. Službenici su izašli na teren, no otac nije htio predati dijete.

Otac je navodno prijatelju u prvo vrijeme, dok su još boravili na otoku Krku, rekao da su od države dobili 15 dana da započnu s liječenjem, ili će im biti oduzeta skrb nad djetetom.

Uzburkana javnost, frustrirani liječnici

Na koncu, početkom rujna, nakon novih nemilih scena u susjedstvu, dječak je dopremljen u bolnicu, ali u takvom stanju da mu liječnici nisu mogli pomoći. Dijete je preminulo, a dio medija krivca je djelomice pronašao i u sustavu, koji je, prema tim napisima, birokratski i tromo reagirao.

Ovaj slučaj, u kojem su roditelji donijeli odluku da liječenje svojeg djeteta ne prepuste konvencionalnoj medicini i potraže druge načine unatoč savjetima liječnika, iako je život dječaka bio u pitanju, uzburkao je javnost. Posebno je frustrirajuće djelovao na liječnike, koji su bili spremni iskoristiti sve svoje znanje da pomognu dječaku. No, više od uvjeravanja i prijave nadležnom Centru za socijalnu skrb nisu mogli učiniti.

Kako ističu u Hrvatskoj liječničkoj komori, u ovakvim se situacijama primjenjuju Zakon o liječništvu, Zakon o zaštiti prava pacijenata te Obiteljski zakon.

“Zakonska je obveza liječnika, u smislu stalne skrbi i brige nad pravima djece i njihovom zaštitom, prijaviti Centru za socijalnu skrb zanemarivanje djetetovih osobnih prava, u koje neosporno spada i pravo na zdravlje. Djetetovo pravo na zdravlje može biti ugroženo ili prekršeno zanemarivanjem ili nehajnim postupanjem, u što bi svakako spadala i neadekvatna odluka o zdravstvenoj skrbi”, kaže Trpimir Goluža, predsjednik HLK-a.

Liječnička komora je prije nekoliko dana, povodom ovog slučaja, obavila i izvanredni stručni nadzor nad radom liječnika Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka.

“Utvrđeno je da su liječnici Klinike za pedijatriju KBC Rijeka tijekom hospitalizacije pacijenta mldb. I.B.G. proveli svu dijagnostičku obradu i terapijske postupke sukladno pravilima medicinske struke. Djetetu je pravodobno postavljena radna dijagnoza, a roditelji su bili u cijelosti informirani o mogućim ishodima bolesti ako se dijete ne liječi. Pored primjereno učinjene medicinske skrbi, liječnici su pravodobno i višekratno obavijestili  i nadležne službe socijalne skrbi”, ističe Goluža.

‘Vlastita slobodna odluka’

Đula Rušinović Sunara, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, rekla je kako je neosporno da su neki načini alternativnih liječenja priznati i prihvaćeni i od konvencionalne medicine, iako u to područje država treba uvesti reda. S druge strane, navodi ova liječnica, kemoterapija je, iako može pomoći oboljeloj osobi, agresivna metoda liječenja, koja ima i negativne nuspojave i posljedice te koja nema sigurnih učinaka, pa procjenu i odluku roditelja preminulog dječaka ne smatra “neispravnom”.

U konkretnom slučaju, smatra da u postupku roditelja nema ništa sporno, jer su, kaže, od liječnika sigurno bili dobro informirani koju vrstu liječenja preporučuju i svojom su slobodnom voljom procijenili rizik i donijeli odluku što je za njihovo dijete najbolje. Stoga, ocjenjuje nedopustivim da ih se zbog toga osuđuje, proziva i stigmatizira u javnosti.

“U tom smislu, donijeli su vlastitu slobodnu odluku da je za njihovo dijete bolje i racionalnije, čak najbolje, pokušati neku drugu metodu liječenja, pa makar ona nije u sklopu konvencionalne medicine. Ni konvencionalna ni nekonvencionalna medicina i načini liječenja ne nude sigurne rezultate, dok procjena o tome što je moguće bolje zasigurno nije na nekome drugome, nego isključivo na njima”, smatra Rušinović Sunara.

No, u Uredu pravobraniteljice za djecu ističu da jedan od spomenutih zakona, Obiteljski zakon, izričito obvezuje roditelje na skrb o životu i zdravlju djeteta te na omogućavanje djetetu korištenja mjera za unapređenje, očuvanje i vraćanje zdravlja, sukladno propisima iz područja  zdravstva i zahtjevima medicinske znanosti.

“Pravo djeteta na život svakako je iznad prava roditelja na odlučivanje o izboru načina liječenja, što je osobito važno kad je život djeteta neposredno ugrožen i kad je važno brzo reagirati i na vrijeme poduzeti odgovarajuće medicinske zahvate. Nijedan propis ne daje roditelju apsolutno pravo odlučivanja o svome djetetu u bilo kojem području života”, kaže izričito pravobraniteljica Ivana Milas Klarić. 

Sistem mora biti brz i efikasan

Kada zdravstveni radnik ocijeni da su interesi maloljetnog pacijenta i njegovih zakonskih zastupnika, odnosno skrbnika suprotstavljeni, prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata, navodi, dužan je odmah o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

Centar ima mogućnost upozoravanja roditelja, nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi te drugih mjera, kao i imenovanja posebnog skrbnika koji će donositi odluke o liječenju djeteta. Pritom je odlučivanje o oduzimanju prava roditeljima da žive s djetetom ili o lišavanju roditeljske skrbi kako bi dijete bilo povjereno drugoj osobi ili ustanovi, pojašnjava Milas Klarić, u nadležnosti suda.

No, sustav kada reagira, treba to činiti brzo i biti učinkovit u najkraćem mogućem roku, kako bi se izbjegle slične tragedije.

“Mjere za zaštitu prava i dobrobit djeteta predviđene su Obiteljskim zakonom, a u situacijama kad je život djeteta u pitanju nužni su žurno uključivanje, procjena i intervencija nadležnog centra za socijalnu skrb, odnosno suda, uz uključivanje svih ostalih subjekata koji raspolažu informacijama koje su od važnosti za donošenje odluke u najboljem interesu djeteta u što kraćem roku”, zaključuje pravobraniteljica.

Izvor: Al Jazeera