Svjedočanstvo izbjeglice: Deset dana u čamcu s trgovcima smrću

Jelbot: Morao sam platiti deset eura prolazniku u Lampedusi da mi kaže gdje je Rim

Palestinac Hani Jelbot predao je svoju sudbinu u ruke krijumčara kako bi ga prebacili do italijanske obale. Na moru provodi deset dana kao njihov zatočenik u strašnim uvjetima, bez vode i hrane, sve dok ih nije pronašla italijanska mornarica.

Slijedi njegovo svjedočanstvo o očajničkom putovanju između Yarmouka i Švedske.

Piše: Hani Jelbot

Stanovnici izbjegličkog kampa Yarmouk u Siriji, izbjeglice iz Palestine, dospjeli su u centar pažnje iako nisu ništa skrivili. Među nama nije bilo onih koji su se hvatali oružja, sem pojedinaca koji su pripadali palestinskim organizacijama, no njihov broj je bio neznatan.

Situacija se dodatno pogoršala kada smo ostali bez vode, električne energije i sredstava komunikacije. Stoga smo, moja porodica i ja, 17. decembra 2012. godine donijeli odluku da, poput mnogih drugih, krenemo na put, ne noseći ništa sa sobom, čak ni odjeću.

Utočište smo pronašli u hotelu “Sultan” u centru Damaska, s namjerom da tu prespavamo. Cijela porodica u jednoj sobi, umjesto udobnosti našeg doma u kojem smo živjeli.

No, jedina stvar koja me u tom momentu brinula bila je budućnost moje djece. Razmišljao sam na koji način da ih izvedem iz ovog iskušenja, jer im je prijetila opasnost od prisilne regrutacije.

U hotelu ostajemo skoro mjesec dana, prateći dešavanja u Yarmouku, gdje situacija postaje sve teža i kompliciranija. Troškovi našeg boravka u toj hotelskoj sobi za mjesec dana, uključujući hranu i najam – zbog pohlepe sirijskih trgovaca i vrtoglavog rasta cijena – dosegli su do 150.000 sirijskih lira mjesečno (oko 2.000 dolara).

Sedam mjeseci u Latakiji

Pomislili smo da je grad Latakija, gdje su studirali naši sinovi, možda sigurnije i bolje mjesto za život. Zbog toga donosimo odluku da moramo krenuti dalje, iako je to bilo dosta rizično putovanje, jer su pobunjeničke grupe presretale ljude na putevima.

Stigli smo. Iznajmio sam kuću u kvartu Al-Awqaf za 40.000 sirijskih lira mjesečno (oko 500 dolara). Živjeli smo tu više od sedam mjeseci. Ušteđevina nam počinje polako ponestajati, a rješenje problema nije bilo ni blizu.

Pored toga, sinovi su mi svakodnevno nailazili na probleme i uznemirivanje na barikadama u Latakiji. 

Tada sam donio čvrstu i konačnu odluku, koja je u isto vrijeme bila i veoma bolna. Poveo sam i svoju kćerku, udatu za jednog Palestinca iz Gaze – ostavila je muža sa tri sina u Damasku, gdje će se o njima brinuti njegova porodica – i krenuli smo put aerodroma u Damasku.

Stižemo na aerodrom u Kairu. Tu pokušavam pronaći prevoz do Alexandrije. Put me dovodi do jednog stana tamo, u čijem se susjedstvu nalazi kafić poznat kao mjesto okupljanja “trgovaca smrću” i krijumčara.

Jedan od njih kaže: “Put od pet zvjezdica za 5.000 dolara”, dok drugi traži 4.000 dolara za takav put. Uspijevam se dogovoriti s jednim od njih da platim 3.200 dolara.

Dva dana kasnije, tokom noći, krijumčar dolazi po nas. Vode nas sa još jednom grupom ljudi na napušteni dio aleksandrijske obale, gdje se okupilo više od 40 osoba.

‘Natrpani kao sardine’

Te noći na obalu pristaje brod koji je jedva mogao primiti deset osoba. No, mi smo se svi morali ukrcati na njega, i to u velikoj žurbi, poput stoke.

Stvari nam ostavljaju na obali, uz obrazloženje da brod nije dovoljno velik, zbog čega će nas slijediti drugi brod.

Prenatrpani brod plovio je kroz mrak, izbjegavajući reflektore egipatske obalne straže sat vremena, nakon čega se potpuno zaustavlja. U daljini su se još uvijek vidjela svjetla grada Alexandrije.

Kada sam upitao zašto smo stali, odgovorili su mi da čekamo drugi brod, koji će nas voziti dalje. Svi su se pomirili s takvom odlukom trojice Egipćana koji su se nalazili u upravljačkoj kabini broda.

Nakon što su prošli sati, malo prije nego je svanulo, pristiže drugi brod s još nekoliko porodica. Prebacili su nas na taj brod, pretrpavši ga baš kao da smo sardine u konzervi. Nakon toga više nismo vidjeli kopno.

Brod se kretao veoma sporo; od hrane smo imali svega nekoliko krompira i malo vode, koja je podijeljena putnicima. Svi su se pitali gdje su nam torbe, ali odgovor nismo dobili.

Jedan sedamdesetogodišnji čovjek, koji je putovao s kćerkom, povikao je: “Gdje su nam torbe? Molim vas, pomozite mi, moja kćerka boluje od dijabetesa i njeni lijekovi su u torbi koja treba stići za nama.”

Putnici su bili zaprepašteni; zbunjeno i bespomoćno su posmatrali dok je djevojka vrištala, a zatim ispustila svoj posljednji dah pred svima. Dok se rastajala sa životom, niko joj nije mogao pomoći.

‘Ubili ste moju kćerku!’

Zavladala je tišina… Zatim se ugasio i brod motora. Tišinu je prekinula jedna žena, koja je počela dozivati Boga i veličati ga.

Neki mladići su ustali, kako bi tijelo preminule djevojke umotali u njen mantil kojeg je nosila na sebi, i položili je na prednji dio broda. Otac djevojke briznuo je u plač…

U tišini noći odzvanjale su kletve koje je uzvikivao: “Bog vam ne oprostio… oteli ste mi dijete… ubili ste moju kćerku!”

U mraku, na pučini mora, oplakivao je otac izgubljeno dijete, dok su s njim i drugi plakali. Bože, u svemu ovome samo nas Tvoja milost može spasiti!

Već je peti dan kako se nalazimo na morskoj pučini. Brod i dalje stoji i ne miče se. Ostali smo bez hrane i vode. Izgubili smo komunikaciju koju smo imali preko tako dragocjenog mobitela kojeg je sa sobom nosio kapetan broda. Neki od nas počeli su na sebe oblačiti prsluke za spašavanje.

Pojedini počinju razmišljati o tome da se tijelo preminule djevojke baci u more, jer je njeno prisustvo predstavljalo opasnost po zdravlje ljudi na brodu. Pojedini su se pozvali na Božiju knjigu. Nije se moglo doći do nekog rješenja ili dogovora.

Trojica članova posade zapalili su cigarete hašiša – ili “kifa”, kako ga zovu – a zatim pali u trans. Odjednom smo u mraku ugledali ribarski čamac.

Tražili su od nas da platimo 1.000 dolara po putniku – pored onoga što smo već ranije platili krijumčarima – kako bi nas prevezli do italijanske obale.

Helikopter, pa brod

Nismo pristali na to i odbili smo platiti. Kada je kapetan ribarskog broda shvatio da neće ostvariti svoj naum, počeo je demonstrirati silu te je udario u naš brod s namjerom da ga potopi, dok su putnici vrištali. 

More se uznemirilo. Gledajući morske valove, zapazili smo veliki teretni brod te ga počeli dozivati u pomoć.

Možda je upravo ovaj brod bio odgovoran za pozivanje italijanske Obalne straže, koja se pojavila s helikopterom samo sat vremena nakon što su svojim reflektorima odredili mjesto gdje se tačno nalazimo.

Proveli smo sate u neizvjesnosti, ni sami ne znajući kako smo ih preživjeli, strahujući za svoju sudbinu nakon što je helikopter nestao u noći.

U ranim jutarnjim satima pojavio se brod italijanske Ratne mornarice, u čijoj pratnji je išao još jedan brod, za koji se kasnije ispostavilo da je pokretna bolnica.

Pokušali su se sporazumjeti s nama na engleskom jeziku. Prenijeli su tijelo preminule djevojke na brod-bolnicu. Tada smo po prvi put čuli da se na brodu nalazi 405 osoba. Toliki broj ljudi bio je natrpan na ovaj mali brod.

Italijanski kapetan uhvatio se za glavu kada je saznao koliko nas je na tom malom brodu. Začuđeno je upitao: “Jeli to tačan broj?” “Da”, odgovorili su mu, “ovo su trgovci smrću.”

Italijanske snage počele su nam dijeliti vodu i neke sendviče. Tijelo preminule djevojke, kao i nekih bolesnika, prebačeno je na brod-bolnicu.

Put za Rim – deset eura

Nakon tri dana provedena na ratnom brodu, stižemo do italijanske obale Lampedusa.

Kada smo stigli na kopno, imao sam osjećaj da se sve oko mene okreće. Kao da se svima nama poremetio centar za ravnotežu i niko nije mogao ustati na noge.

Po našem dolasku, pojavili su se i novinari. Svakom od nas dali su broj baš kao da smo stoka. Veoma brzo su doveli i medicinsko osoblje, sa zaštitnim maskama na licu, kako bi nas pregledali, strahujući od širenja bakterija.

Zajedno s kćerkom i još nekoliko porodica, našao sam se u prihvatnom centru, gdje sam zaspao i nisam se budio do sutradan ujutro.

Kada sam ustao, požurio sam do kupatila, ne bih li pronašao aparat za brijanje. Obrijao sam bradu samo vodom. Smetala mi je, jer se deset dana nisam brijao.

Zatim sam probudio kćerku i rekao joj da požuri prije nego u izbjeglički logor stigne policija, pošto sam čuo da italijanska policija uzima otiske novim izbjeglicama prisilno. Uspjeli smo pobjeći preko ograde koja je okruživala prihvatilište.

Zamolio sam jednog od prolaznika da mi pomogne. Rekao sam mu: “Molim Vas, možete li mi pokazati put za Rim?” Odgovorio mi je: “Može za deset eura.” Dao sam mu koliko je i tražio.

Ukrcali smo se na autobus za Rim, s nekolicinom onih koji su išli u istom pravcu kao i ja, a nakon toga smo krenuli za Milano.

Ispitivanje u Švicarskoj

Sljedećeg jutra sjeo sam na voz koji je iz Milana išao za Kopenhagen u Danskoj.

Dok smo bili na stanici u Švicarskoj, u voz su ušla dva policajca. Jedan od njih mi prilazi i traži kartu na uvid, što sam i učinio. Nakon toga je zatražio i moj pasoš, detaljno ga pregledao i onda tražio od vozovođe da zaustavi voz na sljedećoj stanici.

Na stanici smo kćerka i ja morali napustiti voz, a odatle nas odvode u policijsku stanicu. Tu su nas ispitivali o tome odakle smo i kuda idemo. Uzeli su nam otiske prstiju lijeve ruke, baš kao što se postupa s kriminalcima, te provjerili jesmo li na listi traženih osoba.

Nakon ispitivanja, koje je trajalo dva sata, ponovo smo vraćeni u Milano, gdje naš očajnički put počinje ispočetka.

Narednoga dana nazvao sam svoju porodicu i prijatelje i zamolio ih da mi pošalju još novca, kako bih putovanje priveo kraju.

Proveo sam tu sedam dana čekajući da mi novac bude prebačen na račun iz inostranstva. U isto vrijeme sam se raspitivao kod krijumčara na koji način da stignem do Švedske.

Uspio sam pronaći mladića koji je poveo moju kćerku i mene avionom iz Milana za Kopenhagen, a nakon toga u švedski grad Malmo. Dao sam mu sve novca što imam.

Predao me uredu za migracije u Malmou. Tu su nas prvo ispitivali određeno vrijeme o razlozima koji su nas naveli da tražimo azil u ovoj državi i počnemo tu novi život.

Od Yarmouka do Švedske

– 17. decembar 2012. – Odlazak iz izbjegličkog kampa Yarmouk u sirijski grad Latakiju, nakon sve većeg prisustva pobunjeničkih grupa i njihovog zlostavljanja stanovništva. Zbog ratnih dešavanja, većina stanovnika napušta ovaj izbjeglički kamp.

– 11. septembar 2013. – Odlazak sa Međunarodnog aerodroma u Damasku i dolazak u Egipat, koji predstavlja rutu za prebacivanje izbjeglica krijumčarskim brodovima do Evrope preko Mediterana.

– 13. septembar – Odlazak sa obale Alexandrije u krijumačarskom brodu.

– 23. septembar – Dolazak u Milano, nekoliko dana nakon što ih pronalazi italijanski vojni brod na moru.

– 30. septembar – Dolazak u Švedsku iz Milana, nakon neuspjelih pokušaja prebacivanja vozom, koje je osujetila granična policija Švicarske.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Austrija je u međuvremenu poslala 2.200 vojnika u pomoć policiji na granici s Mađarskom, slijedeći primjer Njemačke.

Published On 14 Sep 2015

Devetogodišnji Hajder i jedanaestogodišnja Zejneb utopili su se u pokušaju prelaska iz Turske u Grčku. Njihova porodica je iz Iraka izbjegla u Tursku,a krijumčari su im obećali da će ih prebaciti u Grčku. U gumenom čamcu predviđenom za petero, krijumčari su nagurali deset osoba. Nekoliko kilometara od turske obale čamac se prevrnuo. Na istom čamcu […]

Published On 14 Sep 2015
Više iz rubrike TEME
POPULARNO