Svi grijesi lustracije u Makedoniji

Piše: Daniel Evrosimoski

Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na svoje činjenice – kaže poznata izreka. Međutim, u jednoj kancelariji u Skoplju, već šest godina, jedanaest ljudi sa pristupom arhivama bezbjednosne službe bivšeg sistema, dizanjem ruku i glasanjem je utvrđivalo baš to – šta je činjenica, a šta nije.

Pregledavali su i analizirali tajne policijske dokumente, spise i arhivske materijale i većinom glasova odlučivali ko je bio naredbodavac, špijun, doušnik ili saradnik tajnih službi bivšeg sistema. Ko je kršio ljudska prava kako bi stekao ličnu korist u društvu.

Takvima je zabranjivano vršenje javnih funkcija.

Ova jedanaestorica sačinjavaju Komisiju za verifikaciju činjenica,  koja je poznatija kao Komisija za lustraciju. To je nezavisna državna institucija koja se bavila ovim osjetljivim i teškim poslom za raščišćavanje sa prošlošću.

Od prvog septembra, više neće donositi nove odluke. Makedonsko Sobranje je skratilo njen mandat nakon što su međunarodne institucije kritikovale ovaj proces.

Njihov zadatak – utvrđivanje činjenica –  nekima je značio ugled, zdravlje, pa čak i život.

Srednje ime – doušnik

Prije nešto više od tri godine, u jednoj od prvih grupa lustriranih, našao se dugogodišnji novinar Hisen Shaqiri, jedan od osnivača programa nacionalnosti na Makedonskoj radio televiziji, gdje je proveo čitav svoj radni vijek. Vijest da je on bio saradnik tajnih službi dočekala ga je u dubokoj penziji i oboljelog od Alzheimerove bolesti.

„Kada su javno objavili ime mog oca, doživio je veliki šok. Njegova bolest je napredovala i on je preminuo nakon četiri mjeseca“, prisjeća se njegova kćerka Nora Shaqiri, takođe novinarka.

Priča kako je porodica teško doživjela tu odluku, ali i da im je u tim trenucima bilo važnije zdravlje njihovog oca nego hajka kojom su pokušavali da okaljaju njegovo ime. Zbog njegove bolesti propustili su rokove za žalbu.

„Prije nego što smo dobili išta zvanično o njegovoj navodnoj saradnji sa tajnim službama, provladini mediji su ga već naveliko proglasili za doušnika i to su naveli kao trijumf lustracijske komisije. Ja sam se pitala, iako sam znala odgovor, kako su mediji znali ko će biti lustriran prije [nego što je objavljeno] bilo šta zvanično. Da li su postojali doušnici i u samoj komisiji? Moja porodica, ali i njegovi prijatelji i kolege su znali da se radi o hajci protiv mog oca, a preko njega da se osvete i meni za moje neslaganje s vladajućim politikama i to što glasno govorim o tome“, kaže Nora.

Stvari je uzela u svoje ruke. Krenula je iz institucije u instituciju i skupljala dokumente koje bi pokazali da je Hisen Shaqiri lustriran bez pravih dokaza. Sada, sa svojom porodicom, čeka sudski proces i nada se da će se ubrzo suočiti sa onima koji su glasali da se njen otac proglasi za saradnika tajnim službama.

„Moraju odgovarati za to što su učinili. Za to što su nam narušili čast i ugled. Za to što su se igrali imenom moga oca“, kaže Nora.

Politički obračun

Profesor Ljubomir Frčkovski je takođe lustriran. On je, prema Komisiji, dok je bio ministar unutrašnjih poslova na početku devedesetih godina, naređivao i odobravao praćenja i prisluškivanja pojedinaca i time kršio njihova ljudska prava iz ideološko-političkih razloga.

Moralo se odlučivati glasanjem kako bi Komisija mogla normalno da radi, dodaje. Njegovo mišljenje je da je lustracija uspješno završena.

„Problem onima koji su nas kritizirali je što ne mogu da shvate da se Makedonija demokratizirala. Konsenzus u državi je bio da treba da se raščisti sa starim dosjeima, sa doušnicima i naredbodavcima. Neki ljudi su formalno ušli u tu igru, ali kasnije, kad je počeo da se odvija proces nisu mogli da se pomire sa time, pa su napuštali proces i dizali galamu. Historijski, stvari će biti dovedene na pravo mjesto kad prođe vrijeme. Narod zna da ocijeni ko je radio po zakonu, u interesu države, a ko je radio protiv interesa države“, kaže Adžiev.

Negira i da je bilo selekcije ili naređenja ko treba da bude lustriran, a ko ne. Važno je bilo da nove generacije vide ko je šta radio u prošlosti i da se to ne ponovi.

Prema njegovim navodima, nije moguća dobra budućnost bez sjećanja na prošlost.

„Lustracija nije imala cilj da lovi određene ljude, već da otvori dosjee i da objelodani ljude koji su bili saradnici ili naredbodavci u tajnim službama. Sve što smo otkrili, objavili smo. Nije postojala selekcija ko je bitan, a ko nije“, objašnjava Adžiev.

Najavljene sudske procese lustriranih protiv Komisije i njenih članova, Adžiev smatra praznim prijetnjama.

„To su priče za malu djecu. Oni su imali i do sada priliku da podnesu krivične prijave pa nisu, pošto su znali da nisu u pravu. Neka podnesu prijave pa da vidimo kako će to dokazivati pred sudom. Samo smo otvorili dosjee i dali ih na uvid javnosti, ništa drugo nismo učinili. U pitanju su bili ljudi koji su radili sa tajnim službama, koje je Komisija otkrila. Na taj način samo žele da isperu svoju savjest pred javnosti. Nisu nimalo pokazali vrlinu da priznaju krivicu“, odgovara Adžiev.

‘Zloupotreba progona’

Lustracija je bila sporna i u njenom vremenskom opsegu. Ona važi do 2006. godine, a ne do 1991. godine kad se promijenio makedonski politički sistem.

Ispitivala se i ustavnost javnog objavljivanja imena lustriranih. Nesuglasice je stvarao i način glasanja, gdje prostom većinom članovi Komisije odlučuju ko će biti proglašen kao doušnik, a ko neće. Proces je bio kritikovan i u izvještajima Europske unije.

Mirjana Najčevska, ekspert za ljudska prava, ne vidi cilj lustracije koja se provodi 17 godina nakon promjena političkog sistema. Kaže da je lustracija u Makedoniji promovirana kao alat za progon zloupotrebe, ali se pretvorila u zloupotrebu progona.

„Ja uopšte ne mislim da je moglo da bude učinjeno bilo kakvo zaokruživanje procesa lustracije, zbog toga što nije ni došlo do pravog procesa lustracije. Zakon je bio usvojen prekasno od trenutka promjena političkog sistema. Njegovo važenje je bez razloga produženo u nekoliko navrata. Odredbe zakona su bile neprikladne i više omogućavale obračunavanje sa političkim neistomišljenicima nego sa eventualnim nositeljima javnih funkcija koji trenutno imaju privilegije zbog prethodnih kršenja ljudskih prava. Obuhvatao je vrlo široku kategoriju ljudi i [lustracija] je bila provođena od političko – partijski dirigirane komisije“, kaže ona.

Najčevska navodi da u periodu od osamostaljenja zemlje do zakona za lustraciju, puno političkih funkcionera je moglo da interveniše u podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, a izostajali su i pravi kriteriji za to ko je bio doušnik, a ko ne.

Ona smatra da to što neko figurira u nekim papirima kao čovjek od koga su dobijene neke informacije nije dovoljno da se primijeni ovaj zakon.

Kancelarija za verifikaciju činjenica od septembra će postojati samo da formalno završi proces. Nakon toga, ova Komisija odlazi u historiju.

Makedonija je jedina od zemalja bivše Jugoslavije koja je provela lustraciju. Je li ona ispunila svoj cilj, pokazat će vrijeme. Ali, ukoliko su u procesu koji je trebao da ispravi historijske, napravljene nove nepravde, onda su svi izgubili u lustraciji.

Izvor: Al Jazeera