Tekija i manastir – dva bisera Hercegovine

Piše: Mladen Obrenović

Iako su po broju posjetitelja u velikom zaostatku za Međugorjem, dva bisera nacionalne, kulturne, povijesne, vjerske baštine Hercegovine – pravoslavni manastir u Žitomislićima i Tekija u Blagaju imaju se čime pohvaliti. Smješten u bogatoj i plodnoj dolini Neretve, obnovljeni manastir dominira krajolikom. I derviška tekija kao da je ugrađena u 300 metara visoku stijenu, na samom izvoru rijeke Bune. Oba objekta svjedoče o najmanje pola milenija povijesti življenja pripadnika dviju nacija, sa svim dobrim i ružnim pričama u tom razdoblju, ali i baštine stečevine dvije velike religije.

Iako obnovljen prije 10 godina, u manastiru Žitomislići još uvijek ima posla. Objekti su uglavnom dovršeni, ali vrijedni monasi, a petorica ih je u toj zajednici, ne posustaju kako bi manastiru vratili stari sjaj, ali i dodali nove elemente. Uskoro će otvoriti i muzej s vrlo vrijednom i starom zbirkom ikona – čuvenih grčkih, ruskih i domaćih majstora, ali i rukom pisanih i tiskanih knjiga, srebrnih predmeta čime će samo obogatiti turističku ponudu.

„Uvijek imamo nekoga ko će prihvatiti goste, pojedince ili organizovane grupe, od jutra do mraka. Svaki od monaha može ih provesti kompleksom i pokazati ono što imamo. Kad otvorimo muzej, pokazaćemo i blago koje manastir ima i koje je sačuvano u proteklom ratu“, najavljuje iguman Danilo Pavlović.

Iako je manastir, kako kaže, sravnjen sa zemljom 1992. godine, vraćen mu je prijašnji izgled, a obnova napravljena po svim standardima. Pokretna imovina je spašena zahvaljujući hrabrim i dobrim ljudima. Upravo se ti ljudi, zajedno s drugim vjernicima iz Žitomislića i mostarskog kraja, okupljaju u manastiru u razgovorima i druženjima nakon liturgija.

„Manastir ima više dimenzija, a osnovna mu je da bude duhovna oaza svim dobronamjernim ljudima. Ljudi to prepoznaju i zato naša misija ima smisla. Osim toga, neodvojiv je duhovni život od materijalnog, jer je nemoguće baviti se samo duhovnošću ili je samo zatirati. Zato je manastir otvoren za ljude, otvoreni smo za sve i moramo da budemo primjer ljudima – da im pružamo sigurnost, osjećaj pripadnosti, ali i kako se treba živjeti“, objašnjava iguman Danilo.

Monasi kao vinari i poljoprivrednici

Iguman Danilo Pavlović objašnjava i kako nije neuobičajeno da pravoslavni monasi, baš kao i katolički redovnici u samostanima bave nekim oblikom poljoprivrede, voćarstva, vinogradarstva i vinarstva, uzgojem ljekovitog bilja. „Ne može se živjeti samo od priloga ljudi, jer bi to bio parazitski život koji ne bi vodio ničemu“, kaže.

U toj pouci življenja, monasi se bave i nekim djelatnostima koje im donose dodatne prihode kao što su, u suradnji s poslovnim partnerima iz Čitluka, proizvodnja vina i rakija. Imaju svoje vinograde na 6,5 hektara koji još uvijek nisu dali pravi rod. Nadaju se i obnovi maslinika kako bi u budućnosti proizvodili maslinovo ulje.

Zanimljivo je i kako u strukturi posjetitelja manastira Žitomislići dominiraju tri skupine turista. To su pravoslavni vjernici koji, na putu prema manastiru Ostrog u Crnoj Gori, obavezno svrate monasima u Žitomislićima, potom Talijani i drugi strani gosti koji posjećuju Međugorje, pa imaju želju obići i pravoslavne te muslimanske bogomolje, te oni koji kroz Hercegovinu putuju prema Jadranskom moru.

Tekija – uvijek živa i aktivna

Upravo su Talijani, među ostalim, jedna od poveznica manastira u Žitomislićima i Blagajske tekije. Onako kako pokazuju zanimanje za pravoslavne freske, način na koji se održava liturgija, pa i ostave koju marku za ikona ili druge suvenire, slično čine i u Blagaju. Uglavnom su prethodno informirani od agencija i turističkih vodiča o blagu, tradiciji, vrijednostima koje će upoznati i s velikom znatiželjom, ali i oduševljenjem pristupaju i manastiru, i tekiji.

Hišam ef. Hafizović, imam džemata u Blagaju i vekil Blagajske tekije, svjedoči kako u taj vjerski objekt dolaze ljudi iz cijele Europe, ali i dobrog dijela svijeta. Među njima su oni koji dolaze isključivo iz vjerskih razloga, a takvih je samo jedan posto po riječima ef. Hafizovića, dok su ostali tu jer se žele upoznati s Tekijom, derviškim redom, ali i odmoriti ili se diviti prirodnim ljepotama koje nudi rijeka Buna.

Značaj blagajske tekije

„Za tekiju kao vjerski objekat najviše su vezani derviši, no ima i turista i naših ljudi koji će ovdje obaviti namaz. Derviši idu u tekiju jer traže duhovni odgoj, dolaze na godišnji mevlud i zikr koji se ovdje obavljaju u maju. I kad običnim ljudima, koji možda i ne znaju šta je tekija kažete za taj pojam, oni će pomisliti na Blagajsku tekiju“, priča ef. Hafizović.

„Ovo je možda i najljepša tekija u Bosni i Hercegovini, ako ništa drugo onda najprepoznatljivija i ljudi rado dolaze ovdje. Uvijek je živa i aktivna u smislu posjeta, ali je i oduvijek utočište – i ljudima u vjeri, ali i svakom putniku“, kaže ef. Hafizović.

Nedavno je na ulazu u Tekiju počela naplata ulaznica, pa je bilo i negativnih, no mnogo više pozitivnih reakcija posjetitelja, nastavlja efendija. Podsjeća kako se tako radi svugdje u svijetu. U tom smislu Tekija, kao nacionalni spomenik, za samoodrživost treba pribaviti i dodatna sredstava za njezino održavanje.

Doduše, posjete su zbog svetog muslimanskog mjeseca Ramazana prilično slabije, na što ukazuju i prodavači na štandovima na kojima prodaju suvenire, no mladić koji prodaje ulaznice i nije nezadovoljan. Za šest sati prodao je 200-ak ulaznica. Za najboljih dana proda ih i 700-800, tvrdi, pa kad se to pomnoži s dvije marke, koliko jedna košta, dobije se pristojan iznos.

Može se živjeti od suvenira

„Turisti koji dođu uglavnom traže suvenire koji će ih podsjetiti na boravak u Blagaju, a to su najčešće setovi za kafu – džezva i dva fildžana na tacni. Traže i marame ili magnete, ali sve sa motivima Tekije i da to bude ručni rad. A to je ono što nudimo“, objašnjava Amir Čolpa.

Ponuditi gostu praktičan suvenir

Numo Filan iz turističke agencije Fidan Tours jedan je od pionira ponovnog oživljavanja turističke ponude Blagajske tekije, ali i ljepota Bune na njenom izvoru. Suvenirnica u kojoj je angažiran najopremljenija je i nalazi se na samom ulazu, u objektu nekadašnje musafirhane, objekta za odmor putnika.

„Potrebno je obogatiti ponudu i gostu pružiti nešto po čemu se sjećati ovog mjesta. Zato primjećujemo da najviše interesa pokazuju za praktične predmete kao suvenire“, objašnjava Filan.

Umjesto da je u nekom odvjetničkom uredu, taj mladi pravnik posljednje tri godine prodaje suvenire, ali i poneku sliku koju je sam oslikao. I nije mu teško, niti mu vrućina pravi problem. Jednostavno se naviknuo.

Na obližnjim štandovima su Mirha i Mirela. Jedna je tu već tri godine, a druga tek tri dana. „Završila sam pripravnički staž i dok čekam posao, a profesorica sam biologije, došla sam ovdje. Nije teško. Srećemo puno ljudi, trudimo se oko njih“, navodi Mirela.

Iako mlađa, ali iskusnija, Mirha priča kako sezona traje od ranog proljeća, pa sve do jeseni. Dolaze joj kupci iz cijelog svijeta i kaže da se u nekim danima dobro može zaraditi. „Pogotovo kad dođu Kuvajćani dobro zaradimo, jer su široke ruke“, dodaje.

Prodavačica na obližnjem štandu, koja se predstavila kao Meliha, požalila se na goste iz arapskog svijeta, jer im je „euro velik kao nebo“. Sumnja da su za to krivi turistički vodiči koji ih odvraćaju od pojedinih štandova i „upućuju na neke svoje“.

Dvoje prodavača srednjih godina, na čijem štandu su uglavnom zdrava hrana, čajevi i mirisna ulja hvale Bosance i Hercegovce. Draži su im kao kupci, jer „znaju i bakšiša ostaviti“, ali i prepoznaju ono što je zdravo i korisno. Za svoje susjeda na štandovima kažu i da su im susjedi u Blagaju, jer su skoro svi iz tog sela. „Nema se druge, nego ovdje zaraditi“, priznaju.

I svi su složni kako bi moglo i bolje, ali ne kukaju puno. Samo se nadaju dugom toplom ljetu, a s njim će doći i gosti, s gostima i koja marka u njihove kućne budžete. Ono što im ne mogu prodati, nego ih samo pustiti da uživaju – ljepote su Bune i njenih obala kojoj je na izvoru stoljetna Tekija.

Izvor: Al Jazeera