Lenče i njena ‘Kuća spasa’ za migrante

 

Piše: Daniel Evrosimoski

Kvaka na vratima kuće Lenče Zdravkin je pokvarena. Ali njenom domu kvaka nije ni potrebna. On je otvoren za sve. „Kuća spasa“, kako su je nazvali, nalazi se pored pruge, u centru makedonskog grada Velesa.

Već dvije godine ona predstavlja svratište za ilegalne migrante koji prolaze kroz taj grad na svom putu prema granici sa Srbijom. Svojevrsni humanitarni „hotel“ za gladne, žedne, umorne i bolesne izbjeglice.

Četrdesetosmogodišnja Lenče dočekuje nas nasmijana. Njena kuća je puna flaša vode i paketa hrane. Stalno drži telefonom u ruci. Traže je da se raspitaju kada mogu da donesu pomoć kod nje. Popodne joj stiže dostava nekoliko organizacija. Pristigao je i auto nakrcan mlijekom i keksom.

Lenče se izvinjava, preuzima tu pomoć, odlaže je u hodniku, ispraća ljude, pa onda nam kuva kafu. Kaže nam da od toliko obaveza spava samo četiri sata dnevno.

Kako sada legalno mogu da koriste javni prevoz, migranti ne prolaze pored njene kuće pješice ili na biciklu kao ranije. Sada im Lenče pomaže na graničnim zonama gdje su zaglavljeni i svugdje gdje je potrebno. Nosi hranu i vodu i brine se da ovi ljudi imaju barem neku podršku.

Lenče i suprug vlasnici su lokalne televizije. Ipak, kaže kako je njena vještina bioenergija.

„Imamo transfer energije sa izbjeglicama. Ja dajem energiju njima, dok oni nadopunjuju mene“, kaže. Pomažu joj i njena dva sina, snaha, kao i najmlađi član porodice Zdravkin – unuk Angel.

Migranti su je promijenili, kaže da više nije ista Lenče od prije dvije godine, nakon svih tih ljudi koji su gotovo umirali na njenim rukama. 

• Kako je počela vaša humanitarna misija?

– Počelo je prije dvije godine. Gledala sam manje grupe kako prolaze ispred moje kuće. U razgovoru sa suprugom i iz medija saznala sam da je riječ o izbjeglicama iz Sirije, Somalije, Afganistana. Nije mi mnogo trebalo da počnem da im pomažem, to su bili mladi momci, uzrasta moje djece. Bio je kraj zime, počela sam malo s čajem, hljebom, vodom, a kad je došlo proljeće i voćem. Grupe su se povećavale, a i ja sam povećavala hranu koju sam im davala.

Došlo je i do perioda kad je dolazilo i po 200 do 300 ljudi odjednom. Ovog proljeća, građani su mnogo čuli o migrantima, pa su se stanovnici Velesa i Makedonije digli na noge i počela je stizati pomoć sa svih strana. Građansko udruženje “Legis” već cijelu godinu nesebično pomaže, a tu su i Crveni krst i UNHCR.

• Uspjeli ste finansijski izdržati taj period?       

– Finansije su bile ograničene. I danas se čudim kako sam se snalazila. Kao i svaka žena koja priprema ručak, mislila sam unaprijed za svaki dan. Kada bih podijelila cijelu hranu koju sam imala, već sam razmišljala šta ću sutradan. Dolazilo je do situacije kada stvarno nisam imala šta da im dam. Počela sam kupovati vreće brašna pa sam mijesila hljeb. Kupovala sam vreće krompira koji sam uveče podgrijavala i davala njima. Uvijek sam nalazila neko rješenje.

• Šta na vaš humanitarni rad kaže porodica i okruženje?    

– Od samog početka moja porodica je uključena i daje podršku. Čak i naš najmlađi član, moj unuk, koji ima samo dvije i po godine, maksimalno je uključen. Sjedi na balkonu i kada vidi da migranti dolaze govori mi: „Bako, idu izbjeglice, brzo, požuri!“.

Podsjeća me kada zaboravim da im dam kesu i slično. I moji sugrađani su dali svoji doprinos, a pomagale su i firme. Makedonci koji žive vani, a koji su čuli, uključili su se. Makedonci su human narod. Nije bilo nekih negativnih reakcija.

• Otkud ova vaša humanost? Je li ona ima neku prošlost?   

– Oduvijek su mi se dešavale situacije u kojima se nekome treba pomoći, da mu se završi neki posao, da se odvede ljekaru. Nisam odbila nikoga. „Pomogni onome kome treba“ me vodi kroz život. Svaka ponuđena pomoć može nekome spasiti život.

• Šta su u vama pobudili ovi migranti?

– Evo, već dvije sedmice nema ih pored moje kuće. Ali, oni su mi još pred očima. Osjećam kako mi nedostaju. Kad zaspim, kad nešto kucne, ja odmah ustajem i provjeravam da nije slučajno neko od njih. Mnogo tužnih priča sam čula, mnogo tragedija.

• Postoji li priča koja je na vas ostavila poseban utisak?

– Svaki dan je bio pun posebnih priča. Dvije sestre su mi došle ispred kuće krvave i umorne od puta i vrućine. U putu su izgubile ostale članove porodice. Nisu imale kako da ih kontaktiraju. Ispričale su nam njihovu sudbinu. Dale su nam imena ostalih. Članovi moje porodice, svako koliko je mogao, počeli su okretati telefonske brojeve, tražiti putem interneta da ih pronađu. Za dvanaest sati smo uspjeli okupiti cijelu, brojnu porodicu ispred moje kuće. To je jedna od boljih priča.  

• Ostajete li u kontaktu sa migrantima kojima ste pomogli?

– Sa dijelom njih. Kako ko stigne na svoju krajnju destinaciju, šalje mi poruku. Moja porodica ima mnogo članova, ali sa izbjeglicama, moja je porodica sada ogromna. To je veliko zadovoljstvo, srećna sam, bogata zbog toga. Kada ujutro dobijem poruku „Dobro jutro, mama“, to su neopisivi trenuci.

• Kako ste doživjeli vijesti o poginulim migrantima na makedonskim prugama?

– Tužno i bolno sam se osjećala. Onih četrnaest dječaka koji su poginuli, sahranjeni su ovdje u Velesu. Bila sam na njihovoj sahrani. To su bili tako mladi ljudi, od 20 do 27 godina. Znam da i ta djeca imaju negdje majku koja čeka poziv da su negdje stigli. Teško mi je bilo zato što su otišli iz zemlje gdje se ratovalo, a umrli su u zemlji gdje je mir. To je život.

• Jeste li nekad strahovali od migranata ili od zakona koji je zabranjivao pomoć ilegalnim migrantima?

– Nikada nisam bila u strahu. Češće su oni strahovali od mene. Dok su izbjeglice prolazile kroz našu zemlju, znalo se desiti da ih pojedinci ili grupe prebiju ili opljačkaju. I oni su u početku sa nepovjerenjem gledali u mene kada sam im davala kese hrane ili nešto slično, dok im ne bih prišla pa polako kazala kako im želim pomoći, pokazati put.

A, u vezi sa zakonom – moja kuća je baš na liniji njihovog puta. Ako je nekome potrebna pomoć, ako se neko onesvijesti ispred vaše kuće, ako nekome treba flaster za žuljeve na stopalima, ne poznajem takav zakon koji zabranjuje da se pomaže ljudima.

• Na društvenim mrežama ima mnogo pohvala vašeg rada. Mediji su vas prozvali „nova Majka Tereza“, a vaš dom „kuća spasa“. Koja je vaša reakcija na sve to?

– Mislim da bi svako ko bi se našao na mom mjestu postupio isto. Da sjediš kući sa porodicom i kroz prozor gledaš kako prolaze i muče se… Niko ne može biti ravnodušan na to. Svako bi postupio isto.

• Imate li neku poruku o migrantima, koju biste željeli uputiti drugim ljudima, nadležnim institucijama?

– Mora se naći rješenje za ove ljude. Moja poruka je da ljudski život nema cijenu. Ne smijemo dozvoliti da ljudi umiru, da se žene porađaju po željezničkim stanicama. Svi mi trebamo cijeniti ljudski život. I svi mi, koliko možemo, trebamo pokušati svaki dan činiti neko dobro djelo. Tada bismo svi uživali neki bolji život. Kada se suočim s njima, kažem sebi – hvala ti, Bože, što moja djeca imaju krevet. Trebamo cijeniti i ono malo što imamo. Život je krug. Danas su oni izbjeglice, sutra to mogu biti ja. 

Izvor: Al Jazeera