Hrvati neće stihijski pohrliti u Njemačku

Piše: Mladen Obrenović

Iako još nema službene potvrde po kojoj će Njemačka od prvog dana srpnja otvoriti svoje tržište rada hrvatskim državljanima, tema mnogih razgovora u Hrvatskoj upravo je odlazak u potragu za boljim životom, a prije svega za ostvarivanjem egzistencije u zemlji s jednim od najsnažnijih gospodarstava na svijetu.

Odlukom koju bi kabinet kancelarke Angele Merkel trebao donijeti polovicom lipnja, radne dozvole postale bi prošlost i Njemačka bi postala 14. članica Unije u kojoj bi hrvatski građani kod zapošljavanja bili ravnopravni s drugima koji apliciraju za određeno radno mjesto.

Otprilike u isto vrijeme kad je objavljena vijest o ukidanju radnih dozvola u Njemačkoj, iz Slovenije i Austrije stižu potvrde da će restrikcije za zapošljavanje hrvatskih državljana u tim državama važiti još tri godine. No, Njemačka je oduvijek bila privlačnija ljudima s balkanskih prostora, o čemu svjedoči i činjenica da, uz određene prekide, odlazak na tzv. privremeni rad u inozemstvo traje posljednjih pola stoljeća.

Kao što ni 1. srpnja 2013. godine, kad je Hrvatska postala punopravna članica EU-a i njezinim se građanima otvorila tržišta rada 13 europskih država, granični prijelazi nisu bili “zakrčeni”, tako neće biti ni za 20-ak dana. Na činjenicu da “narod ne čeka signal da krene i navali prema Njemačkoj” ukazuje i Silva Mežnarić, umirovljena znanstvena savjetnica, koja je karijeru posvetila upravo migracijama.

“Mitska je slika, gotovo predodžba ‘velikog potopa’, po kojoj će se podignuti neka ustava i narod navaliti preko granice. Neće, jer to nije nikakva novost. Ići će onako kako je išao narod u vrijeme Jugoslavije, ili kako je hrvatski narod išao godinama – uobičajenim rutama, ispunjavajući predispozicije koje moraju imati da se uopće ide”, konstatira Mežnarić.

Kanali i privatne mreže

Još prije 50 godina upravo je prema Njemačkoj krenula radna snaga s područja bivše Jugoslavije. Upravo iskustva “starih gastarbajtera”, ali i njihovi savjeti, jer, kako tvrdi Mežnarić, “imaju svoje kanale i poznate mreže”, umnogome će pomoći onima koji od ovog ljeta krenu put Njemačke.

“Kad netko odluči emigrirati, to po definiciji znači da postoji namjera ostanka dulje od godinu dana, odnosno kad postoji namjera da se ostane neko vrijeme i kad se ide s obitelji. To su ozbiljne stvari, koje se moraju planirati, posebice gdje će i s kim ići, kamo će djecu u školu uputiti, gdje ćete zaposliti supruga ili suprugu, ostvariti zdravstveno osiguranje i plaćati poreze”, objašnjava Mežnarić.

Navodi kako tržišta rada zapadnih zemalja imaju svoja pravila, lako dostupna putem interneta ili u samim institucijama gdje je sve vrlo detaljno objašnjeno, poput EURES portala na kojem je ponuđeno 1,6 milijuna radnih mjesta u EU. Dodatni izvor informacija i velika pomoć su “privatne mreže”, koje je već spomenula, za koje tvrdi da su “oduvijek tamo i vrlo su efikasne”.

Objašnjava kako nije moguće točno utvrditi broj emigranata koji se nalaze, konkretno u Njemačkoj, kao ni to koliko će ih biti. Uglavnom su to procjene. Ipak, Hrvatsku smatraju članicom EU-a s najviše iseljenika u odnosu na broj stanovnika, pa se procjenjuje da svaki šesti hrvatski državljanin živi izvan domovine.

Egoizam, a ne altruizam razvijenih

Najavljeno otvaranje tržišta rada u Njemačkoj, kvote i ograničenja o kojima se govori otkako je Hrvatska postala punopravna članica EU-a za demografa Anđelka Akrapa su “samo dimne zavjese” za slabije razvijene dijelove Unije, ali i Europe.

“Visokorazvijene zapadnoeuropske zemlje vode selektivnu imigracijsku politiku i uzimaju ono što njima treba, jer EU nije zajednica neke plemenitosti, nego ekonomska unija u kojoj bogatiji jednostavno diktiraju stvari, gledaju svoje interese i polaze s pozicija moći i bogatstva. Svoj egoizam, zapravo, nastoje prikazati nekakvim altruizmom, a radi se isključivo o golim ekonomskim interesima”, tvrdi Akrap.

Podsjeća kako su i do sad postojala ograničenja na “uvoz radne snage”, pa su ljudi iseljavali iz Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine prema Njemačkoj. Odlazili su i tzv. šljakeri, ali i IT stručnjaci, zdravstveni djelatnici, osobe visokog obrazovanja… Osim toga, navodi, EU nema jedinstvenu demografsku politiku i svaka članica je u tome samostalna, pa gleda svoje interese.

“Oni jednostavno popunjavaju praznine na tržištu radne snage, jer se ti ljudi vrlo brzo integriraju. Općenito su im poželjni Slaveni, a to pokazuju njemačka iskustva, jer se oni najbrže integriraju. Doduše, Nijemci se žale da im se Slaveni u drugom naraštaju i asimiliraju, no to njima nije problem”, ukazuje.

Neophodna politika razvoja stanovništva

Priča o ekonomskim migracijama, po njemu, ima drugu dimenziju problema, a to je demografsko pustošenje država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Zato poziva sve da što prije donesu vlastitu politiku razvoja stanovništva, “ne mjere, nego strategije”, kako kaže, jer će im radnu snagu izvući visokorazvijene zemlje.

“Iako visokorazvijeni nastoje pokazati nekakvo čovjekoljublje, to je gola pljačka radne snage. Istovremeno, naši političari kompliciraju da bi dali sebi na važnosti. Treba koncipirati dugoročnu razvojnu strategiju, da se vidi koji su centri razvoja i forsirati ih kako bi se zadržalo stanovništvo”, preporučuje Akrap.

Na kraju, ako već i moraju ići “trbuhom za kruhom” jer nemaju perspektive, hrvatski građani mogli bi se ugledati na Poljake. Kad im je domovina postala članica EU-a, doslovno su preplavili Europu, pogotovo Irsku i Veliku Britaniju, i pronašli svoju egzistenciju tamo. No, čim su “stali na noge” vraćali su eure i funte u Poljsku, pomagali svoje gospodarstvo i standard, a naposljetku i sami se vratili kući, u zemlju koja nije osjetila krizu, gdje je rast bruto domaćeg proizvoda gotovo dvocifren. Danas im je potpuno svejedno gdje će zarađivati za život.

Izvor: Al Jazeera