Čuljak: Donacije više uopće ne pristižu

Martina Čuljak posljednjih je mjeseci radila na pomoći ljudima koji žele pokrenuti vlastite poslove na poplavljenim područjima (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Ubrzo nakon katastrofalnih poplava koje su doslovno razorile dijelove Hrvatske, BiH i Srbije, mlada Martina Čuljak, porijeklom iz također poharane Gunje u Županjskoj Posavini, pokrenula je humanitarni projekt Helpbalkans.

Radi se o projektu kojim se putem internetske stranice helpbalkans.org povezuje donatore izravno s ljudima sa stradalih područja koji imaju konkretne potrebe za pomoć.

Martina je i sama, zajedno s volonterima, raznosila pomoć stradalnicima u sve tri države.

U sklopu projekta je i putujuća izložba fotografija koja prikazuje ljude stradale u poplavama, a novac pribavljen aukcijom ide izravno osobi na fotografiji.

No, kako kaže Martina Čuljak, koja je zbog ovog svog angažmana dobila nagradu ‘Europski građanin’ i ‘Večernjakov pečat’ u BiH, nakon godinu dana projekt se primiče kraju jer su donacije, iako i dalje potrebne, prestale dolaziti.

Posljednja izložba fotografija održana je 14. svibnja u Sarajevu i time projekt na neki način završava, iako se ne gasi potpuno. 

  • Prošlo je godinu dana od katastrofalnih poplava koje su zadesile dijelove Hrvatske, BiH i Srbije i pokretanja vašeg projekta pomoći. Kada podvučete crtu, kako ste zadovoljni svojim projektom, koji su njegovi najveći uspjesi i do koliko ljudi procjenjujete da je na ovaj ili onaj način vaša pomoć došla?

– Kad pogledam na proteklih 12 mjeseci i sve postignuto, jako sam zadovoljna. Uzimajući u obzir da smo nekako uspjeli izgurati sve te mjesece s maksimalnim količinama dobre volje i motivacije svih nas koji smo volontirali, jako sam sretna jer možemo reći da je ovaj projekt u materijalnoj vrijednosti donacija donio nezamislivo dobar rezultat u usporedbi sa uloženim. Što se emocionalne vrijednosti tiče, to je nemjerljivo, a najdraže mi je što smo se držali principa do kojih je meni izuzetno stalo – transparentnosti, otvorenosti i osobnog pristupa svemu. Od nekakvih konkretnih uspjeha istaknula bih da smo uspjeli spojiti više od 800 osoba i firmi s pojedinačnim obiteljima i također da smo u dosta slučajeva pratili obitelji kroz mjesece oporavka, pa smo im omogućili pomoć pri privremenom smještaju te pri adaptaciji kuća i naposljetku im čak tražili poslovne prilike. Također sam izuzetno sretna jer smo uz pomoć putujućih izložbi uspjeli ponovno oživjeti tu temu u medijima, poglavito u Srbiji u veljači, kad su se ljudi stvarno pitali “zar je to još aktualno?”.

  • Pomagali ste stradalima u sve tri zemlje, no gdje ste zatekli najgore situacije i kakve su to situacije?

– Nevjerojatno je u koliko sam kuća kročila. Moram reći da su mi neka od iskustava koja su mi se najviše urezala u sjećanje bila ona gdje smo dolazili kod ljudi koji nemaju pod u kući, žive u kućama koje zaista nisu za život u njima i onda te dočekaju s osmjehom i ponude ti kavu. Najgore što sam vidjela bilo je u Šamcu, Maglaju te u Obrenovcu, gdje sam zatekla ljude koji žive u kućama s vlažnim zidovima, bez kupaona, bez grijanja u najhladnijim mjesecima zime.

  • U kojoj su se mjeri projektu odazivali obični građani, a u kojem tvrtke te volonteri i suradnici. Koliko znam, bilo je tu i angažmana fotografa i sl.

– Ono što je bitno istaknuti jest da je za izradu prve verzije naše platforme trebalo mjesec dana. Mislim da je u tom vremenu prošao prvi i najveći val građanske solidarnosti, ali bez obzira na to, moram reći da sam bila oduševljena odazivom, pogotovo zato jer su moja očekivanja bila jako mala. Ovisno o danu, znala sam doći kući i u inboxu zateći do 130 novih mailova ljudi koji traže kontakt brojeve, pitaju za veličine odjeće koju neki član obitelji nosi, pitaju za adrese, itd. Desetine tvrtki kojima je ovakav pristup bio zanimljiv su se povezale s nama i bile jako zadovoljne kad su mogle dati sredstva direktno ljudima, ali moram reći da su u većem broju udruženja zaposlenika određenih tvrtki bili ti koji su nas kontaktirali i koji su htjeli interno prikupljene donacije poslati nekome tko ih se dojmio na web stranici. Oduševljena sam i angažmanom volontera kojih je sve skupa bilo više od 30, a koji su bili ogromna pomoć. Posebno želim istaknuti talentirane fotografe Dolores Juhas iz Osijeka, Marka Nađa iz Sombora i Aidu Redžepčagić iz Sarajeva, koji su volontirali na fotografiranju portreta za putujuće izložbe. Uz njihovu pomoć, naši divni ljudi koje smo znali zateći u šupama i garažama i njihove priče bili su predstavljeni veleposlanicima raznih zemalja te ostalim ljudima prisutnim na izložbama u Zagrebu, Beogradu i sada u Sarajevu. U pregovorima smo da najbolje portrete iz sve tri države izložimo i u New Yorku poslije Sarajeva.

  • Ipak, kažete da projekt privodite kraju, odnosno na neki način gasite, jer donacija više gotovo da i nema?

– Zapravo, ne gasimo helpbalkans.org, samo završavamo svoj angažman na poplavljenim područjima, jer nema više zainteresiranih donatora. Posljednjih mjeseci počela sam pripremati sve za pomoć ljudima koji žele pokrenuti svoje vlastite poslove na poplavljenim područjima. Angažirali smo se na sve strane za nekoliko prvih obitelji koje su imale svoje poslovne planove spremne i koje su htjele stvoriti mogućnosti same za sebe i htjeli vidjeti kakav će biti odaziv na to. Većinom su to ljudi koji godinama žive loše, a sad im je i poplava uništila sve što su imali i htjeli smo im na ovaj način pomoći da stanu na noge. Ono što sam otkrila jest da je uz gomilu reklama koje smo stavljali na određene platforme, pisanje firmama i pravljenje mini ‘fundraisera’, odaziv za ovu vrstu pomoći bio jako mali. Bez obzira na tu konkretnu akciju, donacije generalno više uopće ne pristižu. Mislim da je to jedna realnost i da je nažalost to tako. Sretna sam što smo uspjeli održati interes za donacije na životu sve ove mjesece, jer smatram da je to netipično za ovakve situacije.

  • Što biste u tom smislu poručili – jest da je prošlo godinu dana, no mnogi u sve tri zemlje i dalje trebaju svaku pomoć koju mogu dobiti?

– Da, nažalost ima još uvijek puno ljudi kojima je pomoć potrebna, pogotovo sada kad se puno njih vraća svojim kućama i kad je tek sada vrijeme za mnoge kada znaju što im točno treba. Možda su dobili ono osnovno, kao pećnicu, zamrzivač, krevet, ali zamislite kad se useljavate u nov novcat stan, treba vam sve – od tepiha, do zavjesa, do posuđa, itd.

  • Koje su vaše daljnje namjere, planirate li neki novi humanitarni projekt i o kakvom bi se projektu radilo?

– Trenutno istražujem mogućnosti za aplikaciju ovakvih principa u drugim regijama pogođenim katastrofama, a regionalno naravno planiram nastaviti raditi humanitarni rad, opet na području sve tri države. Još je prerano za konkretno otkriti u što će se platforma helpbalkans.org pretvoriti kroz nekoliko mjeseci, ali mogu natuknuti da ćemo opet raditi na tome da damo svoj doprinos na jednom od velikih problema koji postoji u sve tri države. U međuvremenu se moram pobrinuti i za vlastitu egzistenciju jer možete i sami zamisliti što jedna godina 12-satnog volontiranja na dan može značiti.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Godinu dana nakon poplava nismo uradili ništa da najlon kese, u raznim bojama, ne vise po drveću, ne stoje zaljepljene uz obale rijeka.

blog by Nataša Gaon-Grujić
Published On 30 Apr 2015
Više iz rubrike TEME
POPULARNO