Matanić: I dobrim filmovima Hrvatska može biti bolja

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Film Zvizdan hrvatskog redatelja Dalibora Matanića osvojio je nedavno u Cannesu nagradu žirija u programu “Izvjestan pogled” (Un Certain Regard).

Radi se nagradi drugog po važnosti programa u Cannesu u jakoj međunarodnoj konkurenciji i najveći je to uspjeh hrvatskoga filma od osamostaljenja zemlje.

Zvizdan je ljubavni film, koji se događa u tri različita desetljeća, u dva susjedna dalmatinska sela opterećena povijesnim naslijeđem te prati tri zabranjene ljubavi. U filmu Matanić ponovno otvara tabu teme hrvatskog društva, ovoga puta hrvatsko-srpskih odnosa u društvu.

Otkrivanje novog prostora

Nakon Cannesa, Mataniću su čestitali brojni kolege iz zemalja regije.
Bivše političke i slične forme ga ne zanimaju, ali kao trag bivše države dobrom smatra regionalnu suradnju.
A tendencije su tu, kaže, slične – inzistira se na autorskom filmu.
“Svugdje je manje-više isti sistem, i u Sloveniji, koliko sam upoznat, i u Bosni. Jednostavno je do autora da naprave nešto veliko. Mislim da je čak bolje da se nije dogodilo prije ovo kod nas, ovo recimo što se dogodilo sa Zvizdanom. Mislim da sve ima neki svoj datum kad se treba dogoditi i samo treba raditi na visoko i onda će se vidjeti, zapravo već sad se vide rezultati, kako se otkriva jedan novi prostor.”

Za Al Jazeeru govori zašto misli da je ova nagrada konačni realni temelj za “napad” na Oscara, o stanju filma u Hrvatskoj i zemljama regije te izdizanju izvan okvira u kojima je do sada stvarao.

• Hrvatski film desetljećima nije zapravo ni bio prisutan u Cannesu, a sada je Vaš film na tom prestižnom festivalu ostvario najveći uspjeh hrvatskoga filma od osamostaljenja. Što ta nagrada znači za Vas i Vaš budući rad, ali i za hrvatsku kinematografiju općenito? 

– Sama ta situacija da se uopće uđe u bilo koju službenu selekciju u Cannesu, ili konkurencija za “Zlatnu palmu” ili “Un Certain Regard”, između prosječno 2.000, a kažu i 3.000 filmova, iz cijelog svijeta je nevjerojatno. Mislim da ljudi ovdje još ne pojme koliko je to stvarno teško, jer znam prvi kako je jako teško. Ali se mora poklopiti sve. Sa Zvizdanom se poklopilo sve, tako da čim je ušao film već se počelo pričati o Hrvatskoj kao novoj zemlji s koje je, doslovno, paučina maknuta, reflektor je bačen, što je jako dobro za ovu zemlju, ali normalno i za moje iduće projekte, jer kad se gledaju nagrade ove godine, po dvije najbitnije nagrade iz svakog programa su išle na zemlje kao što su Mađarska, Grčka, Hrvatska i Rumunjska.

• Ovo je, nakon Finih mrtvih djevojaka, Kina Lika i nekih drugih naslova, još jedan film u kojem se bavite tabu temama hrvatskog društva. Hrvatska je ušla u Europsku uniju, dojam je da je društvo sve liberalnije, no s druge strane, postoje i kao da jačaju konzervativni elementi i da neke tabu teme ne da nikad to nisu prestale biti, nego kao tabu još i jačaju. Ima li još mnogo tabu tema za ‘razbijati’ u Hrvatskoj, ali i u zemljama regije?

– Uvijek pričam da su ovi krajevi nepresušno vrelo svake te tematike. Što se tiče Zvizdana, to je neki najosobniji kut gledanja na tu regiju cijelu, ali jako je bitno što sam pokušao film čim više napraviti univerzalnim. Film kad gledate, vidjet ćete, što je bilo jako zanimljivo stranim novinarima i kritičarima, na najsuptilniji način se definiraju strane koje su u sukobu. Tako da nakon nekog vremena u filmu zapravo postaje nebitno tko je tko, nego tenzija – i ta mržnja i netolerancija i neka vrsta stalne podjele koja se dešava. To je kao neki sukus mog gledanja na ovu našu zemlju konkretno, ali i sve ostale zemlje iz ex-YU i cijelog Balkana.

Znači, cijeli ovaj dio jugoistočne Europe, neću reći da je u modi, ali stvari pomalo dolaze na naplatu, tematika i autori koji izlaze, znači da ima nešto što je svijetu zanimljivo. Sama nagrada je nešto što ne možeš ni sanjati. Ono što je bitna stvar sada je nivo dva, kako ga ja zovem, sad se dignulo sve na visoku razinu, tako da, što se tiče samog Oscara, borbe za eventualno moguću nominaciju, nakon ove nagrade, nakon odličnih “riviewa” u američkim medijima, najjačim filmskim medijima, zainteresirani su drugi festivali s američkog tržišta i distributera, što je, naravno, najveća stvar i mislim da je sada idealna situacija za “napasti” Oscara. To je isto užasno teško. jer se borite s velikim zemljama, ali je ovaj puta izvedivo, ima šanse kad se sve poklopi.

Bilo da je riječ o lijevima, desnima, ovima, onima… ne smije se Hrvatska pozicionirati kao tako mala zemlja, a zatvorena sredina, gdje će onda sve više ići van, što sad primijećujemo, netolerancija. Znači, više nije bitno je li netko Srbin, nego može biti gay, crnac, Židov, Kinez, a onda može biti Dalmatinac i Slavonac, pa se mogu onda između sebe susjedi… Ako se tako nastavi, mislim da će se ta mržnja definirati van ovih stereotipa koje stalno srećemo, da će ići dalje. A ako ide dalje, onda se jako gadne stvari mogu dogoditi, jer se to jako prenosi na mlade generacije, koje nemaju veze s ratom, poviješću. Ja se ovdje bavim tim nekim povijesnim “muljem”, koji se nataložio nakon svih ovih ratova. Ali, mislim da je to fatalno za ove zemlje, nema od toga dizanja na neku višu razinu, stvarno gdje nije više bitno je li netko ljevičar ili desničar, nego da se stvori neka pozitiva, da se širi tolerancija, poštovanje. Mislim da onda ova zemlja može biti velika mala zemlja, bez zidova. Svi se jako plaše – to je neko novo bratstvo i jedinstvo.. .Ja kažem da sam prvi protiv Jugoslavije, protiv tih nekih politika, parola, nekih čudnih formacija koje su bile prije.

Ja sam jednostavno za neku Hrvatsku koja je bolja, a film otvara ta pitanja – koliko je snage potrebno ljudima da se izdignu. A ja se bojim da to nije samo ova regija, nego svagdje u svijetu vidite kako je kad je ekonomija slaba, kad dođe kriza, kako se javljaju nacionalistički pokreti. I u filmu ukazujem na tu opasnost cikličkog ponavljanja povijesti. Ako se tako nastavi, nisam siguran da neće izbiti neki novi rat, može biti kompjuterski, neka nova vrsta rata, ali ako se nastavi ta vrsta netolerancije posvuda u svijetu, mislim da smo osuđeni na ponavljanje povijesti, a to je najmračnija stvar. Ovo je moj osobni pokušaj da filmom zaustavim povijest, da ukažem da se moramo izdignuti iznad povijesti.

• U Vašem opusu čini se kao da dominiraju drame, doduše s raznim žanrovskim elementima komedije, trilera, pa čak i strave. Imate li namjeru krenuti nekim drugim putem i tematski i formom, neki izlazak iz tih okvira s možda nekim eksperimentom za samoga sebe?

– Ovim što govorim sa Zvizdanom, taj moj put se sada vrlo jasno definira. Najljepšom uvijek doživljavam izjavu braće Cohen: “Samo nas pusti da se igramo u svojem dijelu pješčanika.” Filmom užasno treba istraživati. Ja sam radio u širinu, što se kaže, i žanrove i sve varijante. Filmom se moraš igrati da bi opipkavao sve teme. A ono što me sad zanima, tu je Zvizdan početni film trilogije “Sunce”. Idući film je Zora, gdje stvarno idemo u visine, ali ne samo što se tiče ovih sukobljavanja, najviših i najnižih poriva, u Zvizdanu ljubavi i mržnje, u Zori su već novi pojmovi. Ali, to dizanje u visinu ide čak i u varijanti testiranja mogućnosti filma, čak možda i pronalaženje nekih novih žanrova, nečega što do sada nije viđeno. To me zanima, da vidimo postoje li granice filma ili ne postoje. To će biti jako zanimljivo, nešto što se diže iznad svih ovih ukoričenih žanrova… Mislim da je sad pravo vrijeme za to.

Serije pomažu filmovima

Matanić smatra da prelaskom jakih autora na televiziju, što se događa poglavito u SAD-u, i kvalitetnim TV serijama dugoročno profitira i film koji ne nastaje u sklopu velikih holivudskih projekata.
“Kad Martin Scorsese radi Boardwalk Empire, onda se nekako kroz tu seriju čeka njegov novi film. Kad braća Cohen produciraju svoj vlastiti Fargo kao seriju, onda se čeka isto. Ja mislim da će se preko televizije, kako se svi autori uključuju na televiziju, u stvari preko njihovih serija, nekako komercijalizirati pozornost i na njihove art filmove.”

• Dojam je da je u posljednjih 10-15 godina hrvatski film kvalitativno ojačao. Devedesetih godina, primjerice, vladao je stereotip o iznimnoj kvaliteti srpskog filma u odnosu na hrvatski i druge zemlje regije. Je li, po Vama, doista došlo do pomaka u tom smjeru, što je tome najviše doprinijelo i gdje je prostor za daljnji napredak?

– Ta stara fraza koja nas je markirala jedno vrijeme da je srpski film super, a da je hrvatski film u 90-im iznimno loš, ja sam gledalac tih filmova, pa znam i potvrđujem to pravilo. Ali, već tada je bilo jasno što se događa – Hrvati su radili filmove uz sistem, dodvoravajući mu se, Srbi su radili protiv sistema i to je izrodilo neke plodove, neku slobodu kod njih, neku užasnu autocenzuru kod nas, i to je bio jasan problem, samo što te taj marker jako dugo prati. I onda se opet dogodila kriza u srpskom filmu, a ovdje su se počele događati neke druge stvari, i tako, to se mijenja. Po mom mišljenju, treba raditi što osobnije filmove i to je sada ključ.

Mislim da je Hrvatskoj sada puno bitnije raditi filmove u visinu, da definiraju karakter, ono što se u Rumunjskoj počelo prije 10 godina događati, Mađarskoj, Grčkoj, pa i još neke zemlje u blizini, da se stvori nešto što maksimalno pokušava kvalitetu dići u zrak, a pritom raditi edukaciju da se gledaju domaći filmovi. Jer, raditi domaće filmove samo da se gledaju je, kao i svugdje u svijetu, uzaludno – svi će gledati američke velike hitove, koliko god da je komercijalno jak domaći film. Mislim da su te kvalitetnije stvari put u nešto, da se Hrvatska odjedanput pojavi, kao što se nama dogodilo u Cannesu, i da svi pričaju o Hrvatskoj u stilu “ima jedan hrvatski film”. To je bitno za identitet jedne zemlje. Taj razvojni put je bio dugačak, točno zadnjih 15 godina, ali sad, nakon Cannesa, nitko ne može pričati protiv hrvatskog filma.

Izvor: Al Jazeera