Zločini u Prijedoru: Imamo pravo na vlastite suze

Okrugli stol održan je u sklopu obilježavanja Dana bijele trake u Zagrebu (Al Jazeera)
Okrugli stol održan je u sklopu obilježavanja Dana bijele trake u Zagrebu (Al Jazeera)

Piše: Tomislav Šoštarić

Bijele trake na nadlakticama nesrba, uglavnom Hrvata i Bošnjaka, kao na rukama Židova za vrijeme Trećeg Reicha, odvođenja, logori, mučenja, masovna ubojstva – to je ljeto u Prijedoru 1992. godine.

“Logoraško iskustvo i iskustvo čovjeka. Doživjela sam dno pakla, ne osobno samo, i moji sugrađani. Ali, nisam doživjela da Prijedor bude dio Bosne i Hercegovine, ono što smo svi željeli. On je ostao u nekoj tvorevini koja se zove Republika Srpska, ostao je savjest svijeta. To je ustvari nagrada zločinima i počiniteljima zločina. Prijedor, Banja Luka i cijela ta regija”, kaže nakon 23 godine Jadranka Cigelj, žrtva progona i svjedokinja tih vremena i događanja.

‘Rat drugim sredstvima’

Jadranka je imala sreću što nije doživjela sudbinu više od 3.000 ubijenih osoba, većinom Hrvata i Bošnjaka, na području Prijedora i doline rijeke Sane.

Građanski, a ne nacionalistički

Gavranović kaže da je suradnja Bošnjaka i Hrvata u zajedničkim problemima korektna.
No, smatra da su Bošnjaci u boljem položaju, jer su brojniji i imaju i službene instance koje o tim pitanjima brinu, kao što su političke stranke, dok Hrvati nemaju zastupnike u Skupštini opštine i mogu zaviditi manjinama na njihovim pravima.
Podrška dolazi tek iz nekoliko nevladinih udruga koje, kaže, djeluju građanski, a ne nacionalistički.
No, to je, ističe, slabašan glas da bi značajnije pomogao da bi želje Hrvata došle do izražaja.

Gledajući iz perspektive ljudskog doživljaja vremena, radi se o davnim događanjima. No, čini se kako zlokobni duh tih vremena još lebdi nad tim područjima, barem zaključujući prema riječima Zakarije Gavranovića, predsjednika udruge Hrvatski dom Ljubija, jednog od organizatora okruglog stola o stradanju Hrvata Prijedora i Sanske doline, održanog u sklopu manifestacije Dana bijele trake u Zagrebu.

“U Prijedoru je najveći problem što vjerojatno rat još uvijek traje. Drugim sredstvima, ali još uvijek je rat. Na vlasti su ljudi koji su sudjelovali u tome svemu, jer to nije mogao pojedinac učiniti nama, to je morao biti sustav, koji je kontinuirano radio na raseljavanju i ubijanju Hrvata i Bošnjaka”, kaže Gavranović.

Mjesta stradanja svojih sunarodnjaka i sumještana Hrvati i Bošnjaci ne mogu obilježiti. Peticiju za spomenik za 102 ubijene djece, kaže Gavranović, potpisalo je oko 30.000 ljudi, no od lokalnih vlasti nisu dobili odgovor.

‘Zid odbojnosti’

“Dijete nema nacionalnost, dijete je dijete, bez obzira. Čak tu ima jedno dijete srpske nacionalnosti. Ali, jednostavno, oni prebacuju odgovornost na Skupštinu grada, a ta točka dnevnog reda nikad ne dođe na Skupštinu gdje bi oni raspravljali o postavljanju tog spomenika.”

Na pitanje koji su konkretni problemi i kakvi su odnosi sa srpskom većinom na tom području, Gavranović naglašava da nema problema što se tiče sigurnosti. Ali…

“Zašto nema? Zato što dok god mi ništa ne tražimo, mi nemamo ni problema. Bilo što da mi pokušamo tražiti, nailazimo na zid odbojnosti i ponašanje njih kao pobjednika u ratu. Znači sve je njihovo, sve je dopušteno. U biti, mi smo tu kao uljezi, mada živimo u svojim kućama i na svojoj zemlji.”

Vlada Hrvatske pomogla je udruzi sa 1,15 milijuna kuna (152.000 eura) za rekonstrukciju niskonaponske mreže u hrvatskim selima na području Prijedora.

“Tu dajemo mi njima sredstva, a nailazimo opet na opstrukciju. Tako da je to nešto nevjerojatno, nisu to rado prihvatili, nisu oni uopće sretni sa tim, ali eto – zbog pritiska i naše ambasade i konzulata i Vlade – ipak taj projekat ide dalječ”

Kontinuitet nasilja

Raguž kaže da je iz razgovora s pojedincima doznao da su svjedoci na suđenjima i oni koji su bili izravni sudionici tih događaja, izloženi raznim oblicima nasilja i terora.
“Vrši se, čak sam čuo, i porezni pritisak na njih, nalaze im se različiti oblici zločina, pokušava im se pripisati, čak i ženama, da su vršili ovaj ili onaj oblik nasilja nad srpskim civilnim stanovništvom, da su lagali, čujem i da im se uništavaju određena materijalna dobra. Tako da postoji jedna vrsta nasilja u kontinuitetu, ali sada je cilj tog nasilja da se prikriju nekadašnji zločini, možemo biti realni i reći genocid da je izvršen”, kaže Raguž.

Povratka raseljenih Hrvata na ta područja, kaže Gavranović, gotovo da i nema, a smatra da značajnijeg neće ni biti.

“Ništa se nije tu puno promijenilo, to je sad nešto onako, ušminkano, umiveno, radi se u rukavicama, ali opstrukcija je na djelu još uvijek.”

Problem nestalih osoba

Radi se, kaže, uglavnom o pojedinačnom trudu gdje ljudi, uglavnom Hrvati, uspiju nešto sami za sebe učiniti. Kod Bošnjaka je, kaže, ipak malo bolje. 

“Oni su u Kozarac vratili oko 8.000 ljudi, Kozarac je obnovljen i dosta se ljudi vraća. Mi Hrvati vjerojatno patimo od onoga, što nam kažu, da imamo rezervnu domovinu, mada ne može domovina biti rezervna, jedna je koja postoji i to je domovina. Ali se misli na to da mi u Hrvatskoj živimo i imamo tu nekakvo utočište gdje smo prihvaćeni”, kaže Gavranović.

Tu je i pitanje nestalih. Na području Sanske doline, kako kaže Mujo Begić iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, traga se za još otprilike 1.000 osoba, uglavnom Bošnjaka i Hrvata.

Begić se nada da će tijekom ove godine obaviti ekshumaciju još jedne masovne grobnice s nekoliko stotina žrtava.

“To je lokalitet Jakarine kose, koja je jednom rađena. Međutim, mi se moramo ponovo vratiti na taj lokalitet, kako bi konačno završili i kako bi konačno pronašli taj najveći broj posmrtnih ostataka koji je iz masovne grobnice Tomašica premješten na lokalitet sekundarne grobnice Tomašica”, objašnjava Begić, koji kaže da u radu imaju odličnu suradnju s obiteljima žrtava i nestalih. Ali ne i tamošnjih vlasti.

Begić: Nema podrške ni suradnje vlasti

“Nemamo nikakvu pomoć ni institucija lokalnih, ni institucija sa nivoa RS-a, bilo da se radi o tužilaštvu, bilo da se radi o policijskim agencijama sa prostora RS-a. Nemamo nikakvu saradnju, odnosno nemamo informacije koje bi nas dovele do konačnog pronalaska nestalih osoba na području Opštine Prijedor”.

Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest smatra da je Prijedor na najgori mogući način stvorio zajedništvo hrvatskog i bošnjačkog naroda zbog zločina koji je po njemu, zbog specifičnih okolnosti, neusporediv i sa Srebrenicom.

Indiferentnost Sarajeva i Zagreba

Stjepan Kljuić, član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, smatra da su svi od onoga što se dogodilo dignuli ruke, a individualne napore opterećuju opstrukcija vlasti RS-a i indiferentnost Sarajeva i Zagreba.
“Mi smo svjedoci da se političari iz Sarajeva i Zagreba grle i ljube s [Ivicom] Dačićem i [Aleksandrom] Vučićem, pritom ne zaštićujući građane svoje zemlje. Jer, mi imamo primjer ne samo iz Hrvatske, nego imamo jako mnogo iz Bosne i Hercegovine, gdje beogradski režim i danas procesuira ljude za događaje koji su se desili u Bosni i Hercegovini. Po međunarodnom pravu, to je potpuno neprihvatljivo, ali nažalost, politika danas ne štiti svoje građane, niti nastoji da Beograd dovede pred obvezu obeštećenja žrtvama fašizma”.

“Možda se nijedna općina u Bosni i Hercegovini ne može na takvu razinu staviti kao Prijedor. Jer, recimo, Srebrenica, u kojoj je bilo neusporedivo više stradalih osoba, ipak uz sebe imala kakve-takve vojne formacije, dok je Prijedor, osim pričuvne policije, nešto malo pripadnika Teritorijalne obrane, ostavljen nebranjen prostor. I zato razina nasilja i istrebljenja stanovništva se teško može usporediti s bilo kojim drugim dijelom Bosne i Hercegovine. Time je ta tragedija još veća i još značajnija”, kaže Raguž.

Etnički očišćen prostor i kulturocid

A da ideje i ideologije koje su dovele do ratnih zločina u Bosni i Hercegovini još nisu pobijeđene, smatra Srđan Šušnica, građanski aktivist i publicist iz Banja Luke. Situacija je, kaže, ista kao i prije 20 godina, a strahuje da će takva i ostati.

“Imamo jedan etnički očišćen prostor, jedan kulturocid, kulturno očišćen prostor, očišćen prostor od svega što podsjeća na Bosnu i Hercegovinu kakva je nekad bila, očišćena od lijevih narativa, od interetničkih, multietničkih narativa, imamo jednu veliku srbijanizaciju prostora u Banja Luci, RS-u, Prijedoru…. Tako da ništa se promijenilo nije”, kaže Šušnica.

Bošnjaci i Hrvati koji su ostali na tim područjima, ili koji su se vratili, naglašava Šušnica, pokušavaju živjeti u privatnosti. No, kada njihova etnička pripadnost treba ili želi izaći u javni prostor, dolazi do političkih problema.

BiH kao građanska država

“Dolazi do radikalizacije. Zašto? Kao što rekoh, u Bosni i Hercegovin još uvijek imamo političku tvorevinu koja je ostavština genocida.”

Šušnica smatra da je u Bosni i Hercegovini potrebna rekonstrukcija građanske države – bez entiteta i bez etničkih granica, teritorijalnih ili mentalnih, u čemu bi, kaže, mogla pomoći i Hrvatska. A Srbija, ističe, može pomoći pokajanjem.

“Pokojni Guenter Grass je dobro to rekao: ‘Kad osjetimo sram zbog onoga što je učinjeno u naše ime, tek onda imamo pravo na vlastite suze.’ I mislim da tu ulogu Srbija još nije uradila. Ona bi trebala dekonstruirati sve te ostavštine te agresije koja se desila”, zaključuje Šušnica.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Podignuta jedna od najopsežnijih optužnica za zločine u Prijedoru zbog ubistava više od 150 Bošnjaka 1992, a za mnogim posmrtnim ostacima još se traga.

12 Dec 2014
Više iz rubrike TEME
POPULARNO