Palestinka koja je postala simbol otpora

Piše: Atef Douglas 

NABLUS – Palestinka Mahfuza Shtayyah postala je primjer borbe za palestinsku zemlju bez obzira na sve izazove koje nameće izraelski okupator u namjeri da konfiskuje palestinska dobra i zastraši vlasnike. Slika na kojoj Mahfuza grli stablo masline na svom posjedu postala je simbol otpora.

Nema trenutka u kojem se Palestinci ne prisjete žene po imenu Mahfuza Shtayyah ili Umm Ghanem. Njena slika na kojoj grli stablo masline, koje su uništili radikalni izraelski doseljenici, postala je „zaštitni znak“ mnogih nacionalnih i lokalnih manifestacija, kako palestinskih tako i arapskih. 

Iako je prošlo više od deset godina od kako je napravljena fotografija Mahfuze (60 godina) u njenom selu Salem na istoku Nabulsa, i dalje se nastavlja njena priča o žestokoj borbi za zemlju koju je nakon razaranja ponovo uspjela vratiti u život.

Mahfuza za Al Jazeeru kaže kako je svjesna da je njena slika postala konzistentna priča; ona govori o problemu jednog čitavog naroda koji desetljećima pati pod teretom izraelske okupacije „koju najviše uznemirava kada im se neko suprotstavi i osujeti planove.“

Volja Mahfuze

Mahfuza svakog dana pređe više od pet kilometara pješice kako bi stigla do svoje zemlje koju je Izrael ostavio odsječenu iza zaobilaznog puta prema doseljeničkom naselju, što je slučaj sa većinom zemljišta u njenom selu. Mahfuza ne osjeća dosadu niti umor dok se brine o maslinama i pšenici na svom posjedu.

Cijela priča počela je prije deset godina, kada su doseljenici napali na seosku zemlju u mjestu Al-Lahf, istočno od grada. Motornim testerama uništili su više od 800 stabala maslina. Mahfuza je zajedno sa svojim suprugom i djecom među prvima stigla na to mjesto. Kada je vidjela šta čine, počela je grliti stablo po stablo, baš kao da joj silom oduzimaju dio njenog života. 

Mahfuza kaže: „Moja djeca su iz sveg glasa počela izgovarati riječi ‘Allah je najveći’, sve dok doseljenici nisu pobjegli sa zemlje, ostavivši iza sebe neviđeno razaranje. Istakla je i da je veliki broj vojnika stigao na to mjesto kako bi pokušali spriječiti Palestince da dođu do svoje zemlje. Ali zbog „masakra“ koji se zamalo dogodio, Izraelci su zatvorili taj put za palestinske građane.

Nastavila je Mahfuza svoju priču kako ju je taj događaj najviše zabolio zbog toga što je i ranije doživjela istu situaciju, samo nekoliko godina prije ovog napada. Naoružani izraelski vojnici iščupali su tada sa njene zemlje na desetine višegodišnjih stabala masline (Rumi) uz pomoć vojnih buldožera. 

Ustrajnost Palestinke

Međutim, Mahfuza nije poklekla pred uništavanjem zemlje i stabala maslina. Naprotiv, ponovo se vraća svojoj zemlji kao pobjednik, gdje sadi nova stabla, unatoč nebrojenim problemima i napadima doseljenika.

Nakon što je posječeno i uništeno više od 300 stabala maslina, Mahfuza je sa nekolicinom stanovnika iz svog sela uzvratila Jevrejima istom mjerom, pa su tako i oni iščupali i uništili drveće izraelskih doseljenika koji su se naselili u blizini njihove zemlje.

Mahfuza i njena porodica nemaju više od 50 dunuma zemlje koja je sada odvojena od sela zaobilaznim putem nedaleko od doseljeničkih naselja „Gideon“ i „Alon Moreh“ izgrađenim na zemljištu ovog palestinskog sela. Palestincima su oduzete hiljade hektara zemlje, a doseljenička naselja su pretvorena u „zatvorenu izraelsku vojnu zonu“ gotovo uvijek.

Hrabrost žene

Njen suprug Maoruf Shtayyah kaže da su ti nemili događaji kod Mahfuze usadili bijes prema doseljenicima i izraelskoj vojsci koja ih neprestano štiti. Možda su mediji zabilježili kako se Mahfuza očajnički bori da sačuva svoju zemlju i stabla maslina, ali mnoge prizore njene borbe nisu uspjeli prenijeti.

Upravo jedan takav događaj desio se nedavno „kada ju je udario jedan rabin iz reda radikalnih doseljenika. Napali su na njene sinove dok su bili na zemlji, nakon čega mu je ona uzvratila istom mjerom.“

Jedino što Mahfuza posjeduje jeste jaka volja i ponos koji seže sve do neba. Dobila je i nekoliko ordena počasti na lokalnom i regionalnom nivou u znak priznanja za hrabru borbu. No ona u svemu tome vidi izuzetnu priliku da prenese svoje „priče i kazivanja“ unucima kako bi u njihovim srcima produbila patriotizam.

U slučaju da njena zemlja završi u rukama okupatora, bude podijeljena doseljenicima ili iznova uništena, Mahfuza priželjkuje smrt.. 

Svoju priču završava riječima kako će se nastaviti boriti sve do posljednjeg daha. 

Izvor: Al Jazeera