Posao za nestručne po rođačkom ključu

Piše: Miroslav Filipović

Nepotizam je, složit će se većina, od onih društvenih bolesti koje, poput korupcije, izjedaju tkivo nekog društva čineći ga trulim i nedjelotvornim. No, za razliku od korupcije koja barem na papiru podliježe zakonskim sankcijama, nepotizam je na ovim prostorima još u sivoj zoni, prepušten uglavnom sudu javnosti i pritisku medija.

Gdjegod krenuli tražiti, primjere nepotizma posvuda ćemo naći: od vrtića do fakulteta, od malih kolektiva do golemih poduzeća, od najmanje općine do velike države.

Pojam izvire iz riječi nepos koja na latinskom znači unuk ili potomak, a sam fenomen datira iz vremena prvih rimskih papa koji su, želeći učvrstiti moć, častili položajima članove svojih obitelji. I danas nepotizam podrazumijeva isto: zloupotrebu vlasti i položaja u korist bližnjih, a na štetu drugih, obično sposobnijih i zaslužnijih.

‘Po ba(r)bi i stričevima’

Nepotizam se najčešće javlja pri zapošljavanju ili dodjeli unosnih poslova. U Hrvatskoj je istraživanje portala Posao.hr pretprošle jeseni pokazalo da je čak 88 posto ispitanika svjedočilo nekom obliku nepotizma prilikom zapošljavanja drugih osoba.

Stručnjak za antikorupciju i bivši predsjednik nevladine udruge Transparency International za Hrvatsku, Zorislav Antun Petrović, ističe kako nepotizam, kao oblik korupcije, ima dvije iznimno loše posljedice po bilo koje društvo.

„Kao prvo, u zemljama s razvijenim nepotizmom ljudi se više oslanjaju na svoje rođake nego na stjecanje vlastitih sposobnosti da bi napredovali u životu. Druga razarajuća posljedica je da to onda destimulira ljude da rade na sebi kako bi napredovali. To postaje besmisleno jer će uvijek prednost imati neki nećak, sin ili bratić. Još ako su moćnici toliko bahati da čak ne vode računa jesu li im rođaci uopće kvalificirani za neki posao, već ih zapošljavaju bez ikakvih kriterija, štete mogu biti ogromne. Zamislite da netko postane primarijus i operira ljude samo zato jer je rođak ministra“, kaže Petrović.

U okruženju gdje nepotizam bezbrižno raste i razvija se, ubrzo nakon ulaska u život i društvo „jednakih šansi“, počinje ona selekcija u kojoj mnogi svoj uspjeh i probitak mogu zahvaliti nekom bližnjem ili znanom koji stoluje tamo gdje se donose odluke ili otvaraju dobro podmazana vrata. U takvom ambijentu često je važnije biti nečiji sin, brat ili rođak nego imati diplomu koja po logici „zlu ne trebalo“ , biva tek usputni kriterij u karijeri.

U Hrvatskoj je arhetipski lik tog „našeg čovjeka tamo gore“ donedavno bio Luka Bebić, od milja zvan barba Luka, bivši predsjednik Hrvatskog sabora i visoki dužnosnik HDZ-a.

Anegdotalno je pismo čiji je sadržaj dospio u medije, a kojim mu se svojedobno obratio neki njegov mladi zemljak iz Metkovića (jedan u podužem nizu!) tražeći da mu sredi bolje zaposlenje. Pismo je počinjalo dirljivim riječima: „Dragi barba Luka, još od ranog djetinjstva Vi ste bili moj uzor…“

Osnovna ćelija – politička stranka

U politici je nepotizam gotovo legitiman. Osnovna nepotistička „ćelija“ ne mora biti samo uža ili šira obitelj nego i politička stranka. U mnogim strankama o sebi vole interno govoriti kao „velikim obiteljima“. Te stranke imaju svoje „ćaće“ ili „ba(r)be“ koji će se pobrinuti da njihova čeljad bude primjereno zbrinuta na obostrano zadovoljstvo.

Petrović, pak, smatra da nepotizam ne treba vezivati isključivo uz političke stranke niti njegovu prisutnost tražiti samo u njima.

„Prije je to nekakvo iskrivljeno načelo brige za svoje. Umjesto da se djeci omogući kvalitetno obrazovanje radije se ide na njihovo zapošljavanje preko veze, a to je tako vjerojatno zato jer je lakše ići linijom manjeg otpora“, kaže.

Da bi, barem što se tiče Hrvatske, bolje razumjeli stanje stvari, vratimo se u rečenici-dvije na početak pretvorbene akumulacije kapitala s početka ‘90-tih. U vrijeme kada se začela i kontroverzna ideja o „200 bogatih obitelji“, jedan od tada Franji Tuđmanu bliskih ljudi, ekonomist i političar Hrvoje Šošić, nepotizam je postavio vrlo visoko na ljestvici društvenih vrijednosti (!) koje se tada krenulo iznova uspostavljati. Ustvrdio je kako „zbog činjenice da temelj hrvatskoga bitka predstavlja obitelj, nepotizam čini osnovu hrvatskoga gospodarstva i u novom političkom okružju“.

Na pitanje je li u to vrijeme nepotizam dobio „demokratski legitimitet“ koji mu do danas još nije oduzet, Petrović kaže da taj „legitimitet“ nepotizmu mogu dati i oduzeti samo građani.

„Kada oni počnu načelno osuđivati nepotizam, a ne samo kada ne mogu zaposliti svoje, onda će taj legitimitet nestati. Nije toliko strašno da poslove u javnoj službi dobiva rodbina, već da se zapošljavaju nekvalificirani ljudi bez obzira je li u pitanju stranački, zavičajni ili rođački ključ“, ističe Petrović.

Pouzdani mehanizam

Potrošili bi previše prostora nižući najeklatantnije primjere nepotizma u ovim krajevima. Stoga se kratko usredotočimo na glavne aktere i par najdrastičnijih primjera.

Dok je devedesetih bio predsjednik ogromnih ovlasti, Tuđman je na mjesto šefa krovne obavještajne službe, onoga koji raspolaže svim ključnim informacijama, imenovao svoga sina Miroslava. Kći mu je sa svojom tvrtkom imala poslove s državom, također i drugi sin, a i unuk.

Nakon Tuđmana stigao je Stjepan Mesić, čija kći je tada naglo napredovala u službi Ministarstva vanjskih poslova. U vrijeme mandata bivšeg premijera Ivice Račana, njegova prva supruga postala je sutkinjom Ustavnog suda, a tadašnja veleposlanicom zaduženom za skupljanje donacija za razminiranje.

Još se spominje i, za ovu priču nenadmašni ministar poljoprivrede u Sanaderovoj vladi, Petar Čobanković. Za vrijeme svog mandata u državnoj upravi i državnim poduzećima, slučajno ili ne, posao su dobila dva njegova brata, sestra, te četvero nećaka.

Dok je u vladi Jadranke Kosor ministrica financija bila Martina Dalić, njezinog supruga ista je vlada imenovala članom uprave državne naftne kompanije INA. Kada bi je novinari priupitali o tome, ministrica bi svoga muža oslovljavala s „gospodin Dalić“ kao da se jedva poznaju.

I muž aktualne ministrice zaštite okoliša Anke Mrak Taritaš, dobio je posao u državnoj plinskoj kompaniji na čijem čelu je ministričin stranački kolega. Kada su mediji počeli „čačkati“ po tome, ministrica je tvrdila da nije utjecala na zapošljavanje svoga supruga, pravdajući ga njegovom stručnošću. Ipak, pod pritiskom javnosti ubrzo je odustao od tog radnog mjesta.

Ima zemalja gdje je sankcioniranje nepotizma zakonski regulirano. U SAD je obnašateljima političkih dužnosti zabranjeno zapošljavati članove obitelji, dok su u Njemačkoj za isto predviđene novčane, pa i zatvorske kazne.

„Obično je u uređenim zemljama sama institucija i obaveza javnog natječaja dovoljna zaštita. No, ponavljam, nije samo po sebi toliko strašno zapošljavati rođake ako su najbolji za neki posao u javnoj službi. Strašno je to činiti kada su nekvalificirani“, zaključuje Petrović. 

Izvor: Al Jazeera