Jesu li advokati dovoljno zaštićeni

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Nakon ubojstva osječkog odvjetnika Vlatka Vidakovića, koje je potreslo hrvatsku javnost, ali odjeknulo i u zemljama regije u kojima također napadi na odvjetnike nisu rijetkost, Hrvatska odvjetnička komora (HOK) upozorila je da odvjetnici i odvjetnički vježbenici nisu dovoljno zaštićeni i da u tom smislu treba promijeniti kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske.

Još ranije su uputili prijedlog nadležnom Ministarstvu da odvjetnička služba, koja je ustavna kategorija, mora imati i posebnu kazneno-pravnu zaštitu, pri čemu su naglasili da je od 1972. godine ubijeno osam odvjetnika i jedna odvjetnička vježbenica, a naveli su uz to i cijeli niz napada na odvjetnike.

Hrvatski ministar pravosuđa Orsat Miljenić nakon posljednje tragedije rekao je da je protiv prijedloga HOK-a da se ubojstva i napadi na odvjetnike tretiraju kao posebna kaznena djela, ali da će se ubuduće prijetnje i prisile prema odvjetnicima goniti po službenoj dužnosti.

Ugledni zagrebački odvjetnik Veljko Miljević, koji se bavi kaznenim pravom, za Al Jazeeru govori o sigurnosnom stanju u hrvatskom odvjetništvu, zakonskoj zaštiti odvjetnika, specifičnosti odvjetničke službe te spomenutom neslaganju HOK-a i Ministarstva pravosuđa.

• Svaki zločin sam po sebi izaziva zabrinutost, pogotovo kada je riječ o najtežim djelima, poput ubojstva. U posljednjem slučaju smrtno je stradao Vlatko Vidaković. Jesu li odvjetnici u Hrvatskoj sigurnosno sve ugroženiji i raste li bojazan u odvjetničkim krugovima?

Prema priopćenju Hrvatske odvjetničke komore, oni to čak ocjenjuju prilično alarmantnom situacijom. Smatraju da je od ubojstva odvjetničke vježbenice Ivane Hodak, to je sad nekih šest i pol godina da je do toga došlo, da se ritam čak i ubrzao. Jer uključujući to ubojstvo, imamo u zadnjih šest i pol godina tri, a to je nešto brži ritam nego što je bio prije. Komora smatra da je to zaista dovoljan povod čak za mijenjanje zakonskog okvira da se ide u tretman odvjetnika kao službenih osoba koje su ubijene u vezi sa službenim položajem.

• Jesu li odvjetnici u Hrvatskoj po slovu zakona dovoljno dobro zaštićeni, odnosno treba li, prema vašem mišljenju, mijenjati nešto u zakonu, kao što traži HOK?

Da li je potrebna ta zakonska izmjena ili nije, o tom-potom jer imate kvalificirani oblik teškog ubojstva po članku 111. stavak 1. točka 6. ako se ubije službena osoba u vezi s njezinim obavljanjem službene dužnosti. Ali, vi prije toga imate pet oblika teškog ubojstva, tzv. kvalificiranog djela ubojstva. Okolnosti pod kojima su se desila ova zadnja ubojstva, pa možda i od kolege Brbota, koji je ubijen u sudnici 1972. godine, su takve koje se mogu podvesti pod druge okolnosti počinjenja tog djela – da je djelo učinjeno na okrutan ili podmukao način, iz koristoljublja, da je učinjeno, evo ovo zadnje, izgleda, iz bezobzirne osvete, mržnje i ono što objedinjava te niske motive, iz drugih niskih pobuda. Ako vi ubijete svog odvjetnika koji vas je zastupao i branio, ako vas je zastupao odlično, onda ste ga sigurno ubili iz niskih pobuda. Ako vas je zastupao loše, onda ste ga ubili iz bezobzirne osvete ili mržnje.

Prema tome, tu imate čitav niz, lepezu tih okolnosti s obzirom na koje se gradi pojam kvalificiranog oblika ubojstva u odnosu na obično ubojstvo. Mi imamo zakonski okvir da svako ubojstvo odvjetnika sasvim sigurno podvedemo pod neki od tih šest oblika tog kaznenog djela. Ako je kao minimum za to kazneno djelo predviđena kazna od 10 godina, a maksimum dugotrajni zatvor, to znači da se može dobiti i 40 godina zatvora, pod određenim pretpostavkama, od stupanja na snagu KZ-a iz 2013. godine čak i 50 godina, mislim da je to sigurno odgovarajuća kazna za jedno takvo ponašanje. Dakle, za takvu inicijativu Komore postoje razlozi za i protiv. Postoji već zaštita u postojećem zakonskom rješenju, ali što se mene tiče kao pripadnika te organizacije, ne smeta me da se to istakne, samo onda ne bi bilo samo službena osoba u vezi s obavljanjem službene dužnosti, nego bi bilo odvjetnik kao odgovorna osoba u obavljanju svog djelokruga poslova i radnih zadataka.

• U čemu se onda razmimoilaze stavovi HOK-a i ministra Orsata Miljenića?

Nisam shvatio. Ovo je uvijek bilo djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Čim vi imate zapriječenu kaznu od 10 godina, kao minimum kazne, pa do najviše kazne dugotrajnog zatvora, dakle do 40 godina, pa čak i za obično ubojstvo gdje imate najmanje pet godina, to znači da možete izreći kaznu i do 20 godina, za razliku od dugog niza godina gdje je maksimalno bilo 15. Dakle, to su apsolutno djela koja su se u svim kaznenim zakonodavstvima uvijek i svugdje gonila po službenoj dužnosti. U čemu je tu prijepor između Komore i ministra ne vidim. Ne postoji izuzetak kod kaznenog djela ubojstva da se ne bi gonilo po službenoj dužnosti. Tog izuzetka nema.

• Prijetnje i napadi, barem verbalni, zasigurno su u poslu kojim se bavite češći nego što javnost za to doznaje. Jeste li imali sličnih neugodnih iskustava u svojoj praksi?

Ja sigurno spadam u krug osoba koje su takvih situacija imali najmanje. U pravilu, nesporazuma sa svojim strankama nemam. Ali ne postoji odvjetnik koji nije imao, ako je radio preko 10 godina, nema odvjetnika koji je imao potpuno idilične odnose sa svim svojim strankama. Nakon što se završi sudski postupak, onda većina stranaka veli da im odvjetnik nije bio potreban. Jedno od najvećih imena hrvatskog odvjetništva u tom kaznenog dijelu u zadnjih 100 godina bio je Slavko Marcijuš. On je meni kao mladom odvjetniku  rekao sto puta: “Veljko, nikad na kraju procesa ti stranka nije zadovoljna.” Jer onda kada postigneš teoretski maksimum, onda joj je to normalno jer je to tako trebalo biti. Nikako drugačije nego tako. Pa sud je zato i presudio tako zato što je to normalno. A kad ne postigneš teoretski maksimum, nego 99 posto, onda ti je već jedan dio stranaka vrlo nezadovoljan, a ispod toga su svi nezadovoljni jer nisi postigao ono što je stranka sebi u svojoj glavi zamislila. Prema tome, uvijek postoji odnos specifičan između stranaka i njihovog zastupnika, odvjetnika, pogotovo branitelja u kaznenom postupku s time da bih ja ublažio nekakve tenzije – većina stranaka je ipak normalna i s većinom njih imate normalne odnose. No, u slučaju najtežih zločina i ubojstava, tu naravno s težinom djela, s mogućnošću izricanja teže kazne, rastu tenzije. Ali u većini stvari je taj odnos sasvim normalan.

• Prijetnja se obično smatra prvim ‘simptomom’ konflikta koji bi mogao prerasti u još teža, pa i fatalna kaznena djela. Je li to djelo u hrvatskim zakonima regulirano na adekvatan način?

Sada sigurno da. Da ste mi to pitanje postavili prije 10 godina ili 20, pa čak i do pred pet godina, rekao bih vam da se prijetnja možda ne tretira na način na koji bi trebala jer često se puta prijetnji prije nije pridavao potreban značaj, a onda je došlo do počinjenja teškog ili čak najtežeg kaznenog djela. Mi inače prijetnje imamo u tri oblika. Tu imate običnu prijetnju, nešto težu prijetnju, srednji oblik gdje se ozbiljno prijeti nečim, a onda imate i najteži oblik prijetnje. Ali u članku 139. stavak 3. imate prijetnju počinjenu prema službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njenim radom ili položajem, prema novinaru u vezi s njegovim poslom. Dakle i tu su određene kategorije osoba gdje se i mi sigurno možemo svrstati u kategoriju odgovornih osoba u vezi s našim radom. Za običnu prijetnju se proces pokreće privatnom tužbom. Za srednje teški oblik vi Državnom odvjetništvu podnosite prijedlog. A za treći, najteži oblik se podnosi kaznena prijava i onda to ide po službenoj dužnosti.

• Općenito je mišljenje da su odvjetnici koji se bave kaznenim pravom posebno izloženi opasnosti. Ipak, čini se da su tome itekako izloženi i vaše kolege koji se bave drugačijim predmetima?

Svaki je predmet svoje vrste, ne može se generalizirati. Jedna gruba generalizacija bi bila da su odvjetnici koji se bave kaznenim pravom u opasnijoj situaciji upravo iz razloga jer se tu radi o zatvoru. Tu se radi o višegodišnjim kaznama, kaznama dugotrajnog zakona, koji može biti čak i do 50 godina, u pravilu do 40, i naravno da tu onda postoji jedan naboj koji u “civilu” ne postoji. Čini mi se da u ovih zadnjih devet ubojstava nije bilo više krivičara. Kolegica Hajra Prohić je bila parnični odvjetnik, kao i sutkinja Ljiljana Hvalec. Čini mi se da je, dapače, u ovih zadnjih devet slučajeva bilo više odvjetnika koji su se bavili “civilom”, dakle parničnim postupcima negoli kaznenim. Na prvi pogled bi se moglo generalizirati da s obzirom na težinu djela i zapriječenu kaznu su onda više izloženi toj opasnosti krivični odvjetnici. Ali kada napravite već malu analizu u vezi osoba koje su stradale u zadnjih 30 godina, dođete do jednog drukčijeg zaključka.

• Ne možemo se oteti dojmu da je percepcija javnosti o odvjetnicima, posebno onima koji se bave kaznenim pravom, često nepovoljna, jer su neke osobe koje zastupaju u javnosti i prije istrage, optužnice, a kamoli sudskog postupka i presude, percipirane kao ‘negativci’. No, istovremeno, temelj pravosuđa i pravičnosti, pa i demokracije, jest da onaj kojeg se optužuje ima pravo na obranu.  Kako s time stvar stoji iz kuta odvjetnika kojem je upravo to zadaća?

Mislim da je percepcija javnosti pogrešna. Smatram da odvjetnici nisu nimalo pokvareniji sloj stanovništva od drugih slojeva. Odvjetnici jednostavno obavljaju jedan vrlo specifičan vrlo složen i vrlo težak posao. Pitajte bilo kojeg suca ili tužioca koji je proveo 20 godina u tužilaštvu ili u sudskoj organizaciji pa onda ako je to napustio mimo svoje volje, pa ga pitajte nakon toga kada radi u odvjetništvu što je teže raditi. Odvjetništvo je daleko teže. Tu imate neposredni dodir i kontakt sa strankama najrazličitijeg profila. Vi ste te stranke zaduženi zastupati na najbolji mogući način, to proizlazi iz definicije odvjetništva kao javne službe. A primjerice, Državno odvjetništvo, suci u pravosuđu imaju određene mehanizme zaštite, ali odvjetnik ih nema. Kod odvjetnika svatko neposredno dolazi i dolazi s njim u neposredni kontakt.

Dakle, od odvjetnika se i traži, po sili poziva koji obavlja, jedan daleko viši stupanj nekakve socijalne inteligencije, socijalne osjetljivosti u kontaktu s ljudima. Vi morate biti psiholog da biste mogli ocijeniti kako ćete razgovarati s jednim čovjekom, a kako s drugim. Prema tome, odvjetnici sigurno nemaju manjak etičkih komponenti i karakteristika, nego obavljaju jedan posao koji je izuzetno težak i naravno da u jednom takvom frekventnom odnosu većina odvjetnika radi više nego što se to radi u javnim službama. Odvjetništvo je posao koji je vrlo intenzivan i ako vi intenzivno, puno radite, onda se čini puno grešaka. Što se više radi, logično je da nastupa više grešaka, a tu dolazi i do konfliktnih situacija, a onda i do toga da neke konfliktne situacije, nažalost, prerastu u ono što se zove zločin, s tragičnim posljedicama. Dakle, odvjetnici rade jedan specifičan i vrlo težak posao u kojemu se doživljavaju situacije od kakvih su suci i tužioci potpuno zaštićeni.

• Je li možda onda to zaštita kakvu trebaju imati i odvjetnici?

Ne, ja ne plediram za tim. Tvrdim da je u većini situacija odnos između odvjetnika i klijenta potpuno zadovoljavajući i da tu nekakve posebne zaštite nije potrebno. Ako to zanimanje funkcionira već par tisuća godina, a to nisu baš žrtve u postotku koji bi bio alarmantan, onda mislim da nekakvih posebnih mjera tu ne treba.

Izvor: Al Jazeera