Savina i Žarkova donacija džamiji za vjeru u ljude

Braća Đajić ugostila čovjeka kojem godinama šalju donacije (Al Jazeera)

Piše: Mladen Obrenović

Razlog zbog kojeg je Milivoje Đajić iz sela Župa u trebinjskom kraju svake godine Huseinu ef. Hodžiću, imamu u Trebinju, donosio stotinu maraka godišnje – jednostavan je.

Obitelj Đajić je time htjela nadoknaditi štetu koju je njihova stoka, kad umakne čuvarima, znala napraviti na džamijskoj imovini.

Kratku vijest o slanju donacija pravoslavne obitelji Đajić na adresu trebinjskog imama objavili su posljednjih dana mnogi mediji u regiji, ali nitko nije uspio doznati zašto to čine.

Nije za taj razlog znao ni ef. Hodžić, sve dok se nije s novinarima Al Jazeere zaputio u kuću Đajićevih.

„Dolazio mi je godinama čovjek, govoreći da ga ja poslao stric da donese dobrovoljni prilog za održavanje džamije. Uredno sam mu, na ime strica Save Đajića, pisao priznanice. E, sad je red da odem njima, potražimo te ljude i pitamo koji su razlozi. Nikad nisam pitao zašto to daju, jer mi je malo bilo nepristojno, ali sad je prilika da to učinimo zajedno“, rekao je ef. Hodžić i krenuo do 20-ak kilometara udaljene Župe.

‘Ne smije se u džamijsko’

Efendiju je dočekala puna kuća Đajića, a za stolom 90-godišnji Savo i godinu mlađi mu brat Žarko. Zapodjenuo se razgovor, a ef. Hodžić je objašnjavao zašto im je došao u posjet.

Na njegovo: „Prvi put sam ovdje, a da sam i prije svratio valjalo bi koliko sam ovim putem prolazio do džamije i mezarja i kako ste mi valjali“, stigao je i odgovor: „Kao da si se u ovoj kući i rodio, imaj takvu slobodu. Naučili smo sa svojim komšijama živjeti, oduvijek“.

I odmah je došlo razjašnjenje nedoumica o donaciji koja svake godine redovno stiže u Trebinje.

‘Lijepe stvari ne čuju se od halabuke’

Imam Hodžić priča i kako slučaj obitelji Đajić nije usamljen, jer mu i druge pravoslavne obitelji često šalju novčanu pomoć ili pomažu u obnovi uništenih džamija. S mnogo ponosa govori o svojim prijateljima pravoslavne vjere kojima odlazi na vjerske praznike. Ima i kuma pravoslavca.

„Lijepih vijesti imamo ovdje samo one, nažalost, od druge halabuke ne mogu da dođu do izražaja. Potpuno je jasno da nekima godi ono – što gore, to bolje. Ipak, moraju znati da ovo podneblje ima jednu pozitivnu tradiciju koja je na neko vrijeme zaćutala, ali se opet probudila i samo je trebalo vremena da stvari sazriju. I evo, sazrele su“, ukazuje ef. Hodžić.

„Kad onuda, uz džamiju i groblje, progonimo blago, možda nekad janje ili jare malo prođe kroz ogradu i uđe, ali se brzo vrne. Samo su jednom koze uljegle i nikad više. Bio je nekad jedan čovjek, pa pusti konja. I konj k'o konj – i kroz groblje će ići, i pred džamiju. ‘Jadan bio, sveži ga da ne ide tuda’, govorio sam mu. Nisam mogao to dopustiti. Ne smiješ ga puštati da ide u džamijsko i tamo pase. Tako ni mi ne damo svom blagu“, počinje Savo.

„Mezarje branimo koliko moremo. Ne damo da ulazi ništa živo u ono što je ograđeno, a ovo što je van ograde, ima džamijskog dva-tri duluma, ako ne i više, dođu naši bravi i pasu. U mezarje im ne damo“, dodaje Žarko.

„Kod pravoslavnih vjernika ima taj dobar običaj da poštujete groblja. Evo vidiš, poštujete i naša mezarja, a ono što je koza ili ovca uzela trave na džamijskom hoćete da platite. To ne tražim, niti sam tražio, niti od koga i nigdje, ali to je vaša svijest i vaša dobra volja, i ja to poštujem. Živi bili u takvom razmišljanju i dalje“, odgovara ef. Hodžić.

Ne odustaju

U skromni kućni budžet Đajićevih Savo i Žarko pridonose svojim malim mirovinama. Jedan ima 150, a drugi 200-ak konvertibilnih maraka. Doprinosi i Milivoje svojom plaćom, a ostatak se nadoknadi uzgojem stoke i proizvodnjom mliječnih prerađevina.

„Dok se moglo, bavili smo se poljoprivredom i imali više stoke. Sad smo đuturumi, pa Milivoje i nevjesta najviše povuku, a mi, s to pomalo penzije, pripomognemo. Zajedničko smo domaćinstvo, devet nas je ovdje, pa ide nekako“, priča Žarko.

Svjesni da nekome spominjanih stotinu maraka, možda, i nisu veliki novac, smatraju to svojim dugom i nemaju namjeru prestati slati novac efendiji.

„Samo ne damo da naša stoka nagrdi nešto što je tuđe i još vjersko. Ako naša stoka pase na džamijskom, onda je lijepo i pošteno da davamo tih 100 maraka. Dokle imadnemo stoke i ona bude išla po džamijskome, ne odustajemo i platićemo to. Kad nestane stoke, nećemo davati“, napominje Žarko.

Odnosi idu naprijed

„Para bilo ili ne bilo, pokazali ste kakvi ste ljudi i ostajete mi takvi uvijek u sjećanju. U ovom kraju muslimani o pravoslavnima i pravoslavni o muslimanima govori sve najbolje. To su pravi komšijski odnosi“, komentira ef. Hodžić.

Raduje ga što odnosi među ljudima različitih vjera i nacija u trebinjskom kraju „idu naprijed, idu ka pozitivnom“, ali je svjestan da „sve to neće moći preko noći“.

„Važno da je taj proces počeo i on se neće vratiti unazad. Nešto je krenulo da zrije i sigurno će vremenom dati svoje prave plodove. Ovakvi su ljudi rijetkost, ali će ih biti sve više. Onaj koji je dobar, neće se mijenjati, a ovakvi kao što su Savo i Žarko, koji zbog koza ostaju pošteni i šalju ono što smatraju da trebaju pravi su primjer za to. Dok ima komšija i poštivanja tuđeg kao svoga neće biti nesreća“, smatra ef. Hodžić.

„Neću prestati odlaziti efendiji, jer svi to smatramo normalnim i realnim. Osjećamo potrebu dati što smatramo da smo dužni i takvi smo kakvi smo. Bili smo i ostali takvi, a najbitnije je u životu prvo biti čovjek, pa onda sve ostalo“, zaključuje priču o poštenju svoje obitelji Milivoje Đajić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Glavnog trebinjskog imama vrijeđali i gađali kamenicama, dok je imam iz Gacka prijavio pokušaj provale.

Published On 28 Jun 2014
Više iz rubrike TEME
POPULARNO