Mještani Sutorine: Bespotreban problem između BiH i CG

Piše: Mladen Obrenović

„Samo da smo naplaćivali po 50 eurocenti svako slikanje tog kamena, već bismo bili bogati. Kad nijesmo znali koliko će novinara doći ovdje. Da smo znali, već bi se pripremili“, uz osmjeh će dočekati ekipu Al Jazeere radnik na benzinskoj postaji koja dijeli Sutorinu i Igalo.

Kamen na kojem je uklesano ‘Ercegovina’, latiničnim i ćiriličnim pismom, kao i selo Sutorina, postali su u posljednje vrijeme predmet zanimanja bosanskohercegovačke i crnogorske javnosti, a sve zbog graničnog spora koji je nedavno izvučen iz ladice. Za stanovnike Sutorine, opći je zaključak, ne bi bilo loše ni da se tamo vrati.

„Nema koja televizija ovdje nije došla – iz Sarajeva, Podgorice, Banje Luke. A da nije nas, koji smo spašavali taj kamen kad su ga momci bacili u kanal, niko ne bi ni znao da on postoji, niti bi se znalo da je tu nekad bila hercegovačka granica“, dodaje radnik na benzinskoj.

Na pitanje mogu li bh. marke ili hrvatske kune zamijeniti euro u onoj „naknadi“ za fotografiranje kamena, odgovara kako mu je svejedno. „Crna Gora je turistička zemlja i svaka je valuta dobrodošla“, napominje na odlasku.

Dosta im i granica, i novinara

I doista, stanovnicima Sutorine, zapravo kompleksa 12 zaselaka (ili sela, kako to domaći ljudi bolje vole reći) već je dosta i priče o granici, ali i novinarskih ekipa. Po njihovim reakcijama već se vidi da su priču ponovili desetke puta i da je njihov stav o području koje se prostire na 70-ak četvornih kilometara na tromeđi Crne Gore, BiH i Hrvatske – jasan.

„Sve je to neka visoka politika koju mi ne razumijemo. Ionako teško živimo, tako da nam još neki problemi sa granicom ne trebaju. Samo se digla medijska prašina i mislim da su to političari nešto namjestili da prebace loptu. To je samo zamagljivanje neke puno veće priče – vjerujte mi, prijatelju“, kaže stanovnik Sutorine koji se predstavio kao Rajko.

Zajedno sa susjedom Jankom, kako kaže, priča kako izdržati do lijepog vremena kad će i selo, ali i susjedno Igalo, druga naselja i općinsko središte Herceg Novi oživjeti dolaskom brojnih turista.

„Previše je ovo granica za tako malo prostora. Baš da nam trebaju nove granice, i ne trebaju. Sve to su gluposti i ništa drugo“, kratko odgovara Janko.

I jedan i drugi pričaju kako oni koji imaju apartmane u Herceg Novom ili Igalu, pa ih izdaju ljeti, „mogu još i živjeti“, ali da je puno teže onima koji su na selu, pa drže pokoju kravu ili kozu, odnosno „rade u nekoj firmici za bijednu platu“.

„Vezani smo za Igalo i Herceg Novi. Znate i sami koliko nam treba do Trebinja, a koliko do Herceg Novog. Do centra grada nam treba pješke 40 minuta, a do Trebinja najmanje sat vremena autom i to ako nema nikakve gužve na granicama. Kad su ljeti kolone i kad idu turisti na more treba nam najmanje tri sata do Trebinja“, priča Rajko.

Njegov susjed se žali i kako, na koju god stranu se okrenu, imaju neku granicu i granični prijelaz. „Sad ima iz Meljina put, ali nam tamo naplate putarinu tri eura i to za autoput. Kakav autoput, kad ima samo dvije trake? Jeste nova cesta, ali tri eura“, ukazuje Janko.

Kad upekne na crnogorskoj stijeni

Iako je na čelu Mjesne zajednice Sutorina, Milorad Mračević više želi pričati kao „običan čovjek“ jer misli da se našao u istom problemu kao i njegovi suseljani.

„Nama nije jasno za ovu priču, a narod se stalno pita, kako je to samo odjednom došlo. Sve ove godine niko to nije spominjao. Sve do sada. Znalo se da je to nekada bio izlaz Bosne i Hercegovine na more. To je tako bilo davno, a u mojoj kući se nekad pričalo kako su u vrijeme babe i djeda plaćali porez u Trebinju, ali više nije. Države su priznate u granicama kakve su bile kao republike, a sad su svi navalili na nas“, priča Mračević.

Ne zna ni kako bi „neko profitirao od svega ovoga“, jer se radi o „uskom području od par zaselaka“. „Jedino ovo polje što imamo, mi ga zovemo Sutorinsko, i tu nešto zasadimo, ali gore su sve stijene. Nema tu ništa, samo ona prava crnogorska stijena. Kad sunce upeče ljeti, tu nema života“, dodaje.

Na pitanje kakva je nacionalna struktura u Sutorini, odnosno prevladavaju li Crnogorci ili Srbi, Mračević samo odgovara kako se „sve to pobrkalo, pa se svi zovu pravoslavcima“. Objašnjava i kako seoske crkve pripadaju Zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj eparhiji, ali po njemu to ništa ne govori, jer „crkva ima drugačije granice od država“.

O problemu s kojim su se suočili priča s mještanima, ali „ljudi ne kažu ništa specijalno“. Složni su da sve treba ići mirnim putem, razgovorima i pregovorima, a „ako imaš papire ideš na sud, pa je sudska posljednja“.

„Najgore je ovo prepucavanje, povlačenje ambasadora i sve to što narod ne razumije, niti ga ko pita. Političari ne mogu ni sjesti k'o ljudi, pa se dogovoriti, nego to sve rješavaju preko medija. Neko to samo ubaci kost među narod, kao što je bila i priča o zastavama, dva crnogorska slova više, dvije crkve“, objašnjava Mračević.

Zajednički identitet

I Nikola Gojković, koji je na čelo hercegnovske općine došao prije nekoliko dana kao nestranačka osoba s liste nevladine organizacije Izbor, smatra kako je priča o Sutorini „puko zabavljanje javnosti i skretanje priče s neke druge teme na ovu“.

„Poznajući cijeli ovaj kraj i identitet ovih ljudi, običaje i tradiciju, mislim da cijela ta priča o Hercegovini i nekom novom razgraničenju ne pije vodu. Znam i kako smo svi ovdje došli, a ovdje se doselilo cijelo zaleđe Herceg Novog, ne samo iz Crne Gore nego i preko granice. Sve je to jedna cjelina, svi smo jedinstveni i svi Crnu Goru shvataju kao svoju jer nemaju druge države. Po meni, Sutorina se nikako ne može odvojiti od Boke“, kaže Gojković.

Sâm pojam „izlaz na more“, po njegovim riječima, ne znači puno osim u nekom političkom smislu, a ne vidi „ni bilo kakvu funkcionalnu povezanost sa Trebinjem, osim što ljudi nekad odu i prošeću tamo“.

„Mislim da ovo kako je buknulo, tako će se i stišati. Nema tu neke osnove za veliku priču. Mještani su samo iznervirani svime, to ih uznemiruje i stvara nezadovoljstvo među njima, jer se oni osjećaju kao sastavni dio Boke Kotorske, odnosno Crne Gore“, zaključuje Gojković.

Dogovor seoskih starješina

Iako mu je 86 godina na plećima, Milorad Derić sjeća se dobro prošlih, davno zaboravljenih vremena, ali dobro barata i ključnim povijesnim događajima i godinama koji su određivali sudbinu, Sutorine, Herceg Novog, ali i Boke Kotorske te Crne Gore.

Iz bogatog repertoara povijesnih činjenica, izvlači jedan događaj iz 1933. godine kad su se okupile seoske starješine i domaćini iz Sutorine i okolnih sela, koja su do tada administrativno pripadala Trebinju, i odlučile pripojiti se Herceg Novom.

„Volju naroda, a razlozi su bili više nego praktični, prihvatila je četiri godine kasnije Kraljevina Jugoslavija“, napominje Derić.

Nije povjesničar, ali se poviješću Sutorine i bokokotorskoga kraja bavio dugo godina i o tome objavio nekoliko radova. Za famozni sastanak partijskih dužnosnika Blaže Jovanovića i Đure Pucara Starog, na kojem su poslije Drugog svjetskog rata navodno mijenjane granice i teritorije između republika Crne Gore i BiH, kaže da je „samo legenda“.

„U to sam vrijeme bio još mlad, jedva punoljetan, osluškivao sam i pratio događaje, pa mislim da od toga nije bilo ništa“, ukazuje.

I po njegovom mišljenju, „problem oko Sutorine stvoren je bespotrebno“, te podsjeća kako su i Crna Gora, i BiH međunarodno priznate u sadašnjim granicama i tu više nema sporova. Konstatira i ako bi BiH, osim Neuma, i dobila drugi izlaz na more, „ne može ništa u Sutorini imati, jer se na tom mjestu nikako ne može uplovljavati velikim brodovima zbog plitkog mora“.

Smatra i da se, baš kao nekad, danas neke druge starješine trebaju dogovoriti i pronaći najbolje rješenje. Za stanovnike Sutorine najbolje je ništa ne dirati.

Izvor: Al Jazeera