Neodgovornost i simbolika oko imena Sabora

Željko Reiner naknadno je izjavio kako njegov prijedlog preimenovanja Sabora nije bio ključan dio njegovog govora (Patrik Macek / PIXSELL)

Piše: Tomislav Šoštarić

“Cilj i obveza svih nas je da ovaj Hrvatski državni sabor, da, dobro ste čuli, namjeravam predložiti kada se steknu uvjeti da se on opet tako zove…”, rekao je u svom nastupnom govoru Željko Reiner iz HDZ-a nakon što je izabran za novog predsjednika Hrvatskog sabora.

Ideja je to od koje je, smatraju naši sugovornici, novi predsjednik Hrvatskog sabora već odustao.

Povezivanje s Pavelićevom ‘travestijom’

Iako je Reiner u kasnijim medijskim istupima rekao kako je taj njegov osobni prijedlog preimenovanja Sabora bio spontan te da nije bio ključan dio njegovog govora, te riječi odjeknule su u hrvatskoj javnosti, ali i u regiji.

Ideologijska zavrzlama

Most nezavisnih lista istaknuo je da Reinerov prijedlog s njima nije usaglašen, dok je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na upit o tome odgovorila protupitanjem “Zašto ne?”, dodavši odmah i da se ne bi time opterećivala i vraćala u prošlost. HDZ-ov bivši ministar financija Ivan Šuker podržao je prijedlog rekavši da je taj naziv hrvatskom narodu duboko urezan u srce. 

“Nastala je ideologijska zavrzlama u sredini u kojoj većina najviših funkcionara/funkcionarki nema dostatnu, katkada dapače ni elementarnu spremu za takve rasprave. Svi bi da se govori o budućnosti, a mnogi bi to činili (koljačkim) pojmovnim instrumentarijem prošlosti. Šuker je, i ne htijući, dobro rekao – Pavelićev je Sabor odličan podsjetnik na ustaški režim koji je kroz četiri godine desecima tisuća ljudi doslovce urezan u (otvorena) srca“, kaže Puhovski.

Jer institucija koja je predstavničko tijelo građana i nosilac zakonodavne vlasti, ime Hrvatski državni sabor nosila je, osim u periodu između 1997. i 2001. godine, kada je tome također bilo otpora, samo u vrijeme Nezavisne države Hrvatske (NDH).

Reiner je također istaknuo kako se u svom govoru nije bavio prošlošću već poručio kako je upravo vraćanja u prošlost i izlika zbog prošlosti dosta. No, njegova se najava tiče prošlosti – i to njezinog, za Hrvatsku, najproblematičnijeg perioda.

Iako i 20 godina nakon ratova u Hrvatskoj i BiH, na ovim područjima postoje stalne političke i ideološke napetosti i sukobi, politički analitičar Žarko Puhovski smatra da Reinerove riječi nisu bitne za odnose u regiji, već za stanje u Hrvatskoj.

“Reinerov je prijedlog pogrešan prije svega stoga što povezuje sadašnji, demokratski izabrani Sabor, ma kakav inače bio, s travestijom istoga imena koju je [Ante] Pavelić izveo tri puta 1942., imenujući sam sve članove jedne ‘institucije’ koja ni zakone nije donosila. Pitanje mi se čini bitno otegotnim za demokratsku kulturu Hrvatske u cjelini, a uglavnom nevažnim sa stajališta međudržavnih, pa i međunacionalnih odnosa, jer sve postjugoslavenske države teže nacionalističkoj interpretaciji svojih prošlosti, ali – kada moraju – surađuju posve dobro. Uostalom, replika Pavelićeve nomenklature usvojena je 1997. uz aktivnu suradnju i srpskih predstavnika u Saboru”, kaže Puhovski.

Neodgovorni iskazi

Prema nekim mišljenjima, Reinerov prijedlog mogao bi doprinijeti novim podjelama u ionako podijeljenom hrvatskom društvu, velikim dijelom dodatno razočaranom ‘rastezanjem’ i brojnim obratima u procesu formiranja vlasti nakon izbora.

Suprotno tome, Puhovski smatra da je podjela u hrvatskom društvu premalo, da su odviše plitke te da je umjesto sukobne normalnosti društva, stalno na djelu umjetno homogeniziranje.

Neugodna slučajna poklapanja

Igrom slučaja, do Reinerovog prijedloga došlo je na godišnjicu smrti ustaškog vođe Ante Pavelića, koja se u jednoj crkvi u središtu Zagreba obilježava služenjem mise za njega. To, iako slučajno poklapanje, kaže Budak, ipak nije ugodno, pogotovo kada se istovremeno u Zagrebu postavlja spomen obilježje na kojem stoji “Za domovinu uvijek spremni” što je, kako kaže, ne baš uvijena parafraza ustaškog pozdrava. 

Česti su i ekscesi vezani uz pozdrav “Za dom spremni” za koji, kaže Budak, mnogi ne shvaćaju njegovo značenje, dok je kod drugih, poput onih koji su potpisali peticiju za njegovo uvođenje u oružane snage, riječ o zloj namjeri. Također, kako kaže, nije ugodno ni kada oni koji su nazočili misi za Pavelića izjavljuju da su njegovi sljedbenici. “Održavanje mise za poglavnika doista je čin koji nije dostojan Crkve, ma kakva vjerska opravdanja za to netko nalazio. Održavaju li se mise i za žrtve njegovog režima?”.

“Pritom mislim na racionalno, interesno, socijalno, itd. utemeljene podjele, ili barem one koje se mogu racionalizirati. Ove druge, među kojima su nacionalističke svakako najpopularnije, Reiner posve očito priziva.”

Predsjednik Sabora je, kaže Puhovski, ne baš inteligentno pokušao ojačati svoju poziciju kod desnoga krila većinske koalicije, a i svoju opću popularnost. “Nedaća je prije svega u činjenici da su ovakvi neodgovorni iskazi i dalje, izgleda, pragmatički smisleni.”

Što se tiče Reinerovih navoda da ta tema nije bila ključna u njegovom govoru i da je taj prijedlog bio spontan, Puhovski smatra kako se tu, ipak, ne radi samo o nepromišljenom pripovijedanju jer, kako kaže, Reiner nije čovjek koji bi samostalno ‘iskakao’ iz dogovorenih okvira. 

A to što je do ovakve ideje došlo odmah nakon formiranja parlamentarne većine koja je gospodarska pitanja, a ne neka ideološka i slična, cijelo vrijeme stavljala u prvi plan, prema Puhovskome pokazuje stalnu sapetost u proturječje.

Prijedlog ne doprinosi zajedništvu

“Najbolje ga je pokazao [Tomislav] Karamarko koji bi istovremeno u vladi angažirao najbolje stručnjake ‘neovisno o tome s koje strane dolaze’ i realizirao svoje obećanje o progonu iz javnoga života ne samo djece, nego i ‘unučadi jugokomunista’. Uostalom, nije jasno gdje se može naći više prizemne ideologije – u opsjednutosti pastoralnom slikom nacionalne prošlosti ili pak u tzv. ‘stručno utemeljenim reformama’, u kojima je stalno riječ o jednoj poduzetničkoj strani društva, dok se druga – radnička, zaposlenička – poima tek kao puki objekt obećanoga razvoja, a ako se organizira, kao ‘smetnja napretku”.

Hrvatski povjesničar Neven Budak upozorava, pak, na netočnost Reinerove tvrdnje da se radi o nazivu iz 1848. godine, ističući kako je u skladu s time uvjeren da predsjednik Sabora nije prijedlogom želio evocirati na vrijeme NDH, već poručiti da se želi vratiti vremenu Franje Tuđmana.

“Navod da se Sabor tako nazivao 1848. nije točan, jer je njegov naziv bio Sabor kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a nazivan je još i Saborom Trojedne Kraljevine”, objašnjava Budak. 

Ekstremni otkloni društvenog klatna

Često izražena fokusiranost hrvatske politike, ali i politika zemalja regije, na simbole te primjeri promjena imena institucija, ulica ili datuma obilježavanja povijesnih događanja s promjenom vlasti, koje često u sebi ne nose ni sadržajno ni simbolički značajne novine, za Puhovskog je naslijeđe jugoslavenskog režima. On je, kako kaže, pola stoljeća jednodimenzionalno ideologizirao javni prostor, lažući sustavno ne samo o prošlosti, nego i o aktualnim zbivanjima. 

“Nakon njegova sloma, društveno se je klatno, kako to često biva, otklonilo u drugi ekstremni položaj. Istom polupismenom metodom kojom je u školama i u medijima komunistička ideologija lagala protiv nacionalističke i ‘nacionalističke’, danas to čini aktualna nacionalistička protiv komunističke i ‘komunističke'”, kaže Puhovski te smatra, kao i Budak, da je nakon svega predsjednik Sabora već uveliko odustao od iznesene ideje.

Budak stoga ne bi preuveličavao izjavu tog tipa u ovom trenutku, pa makar bila izrečena od visokog dužnosnika, niti bi joj pridavao preveliku važnost.

No, naglašava da prijedlog ne doprinosi spominjanom zajedništvu jer se ono, kako kaže, postiže onime što je svima prihvatljivo. A ne vidi što bi svima bilo prihvatljivije od naziva Hrvatski sabor te stoga smatra kako bilo kakva izjava koja tom prijedlogu ide u prilog nije opravdana.

Simbolika nije ‘rezervirana’ samo za regiju

“Predsjednica bi trebala biti opreznija u davanju izjava. Što se Mosta tiče, o njihovim je stavovima teško suditi. Ne znam vjeruju li oni doista da je politiku moguće voditi bez ideologije, odnosno bez nekog sustava vrijednosti kojim se određuje cjelokupni politički rad neke stranke ili pokreta ili platforme, svejedno. Ako vjeruju, to znači da ne razumiju politiku, a ako ne vjeruju, onda to ne bih niti komentirao”, kaže Budak.

Što se tiče motivacije za takve i slične prijedloge, više ili manje simboličnog karaktera, Budak napominje kako se ne treba zavaravati i misliti da je simbolika bitna samo zemljama u ovoj regiji i nezrelim demokracijama.

“Nijemci su ne tako davno, nakon ujedinjenja, itekako izmijenili simboliku bivšeg DDR-a, iako je Savezna Republika Njemačka bila razvijena demokracija. Zapadne demokracije nisu proživjele ono što smo mi proživjeli devedesetih godina, jer da jesu i tamo bi se vodile iste rasprave. Mislite li da bi se tamo olako toleriralo da netko dodijeli imena ulica i trgova kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata, da je bio u prilici to učiniti? U Njemačkoj su i danas vrlo žestoki sukobi, puno žešći nego kod nas, kada se održavaju skupovi neonacističkih ili protuimigrantskih stranaka i pokreta. Niste li primijetili da su fasade u Italiji, kao i u nekim drugim zemljama, išarane crvenim i crnim simbolima?”, navodi Budak.

Glavna razlika između ‘njih na Zapadu’ i ‘nas u tranzicijskim zemljama’, zaključuje Budak, jest u tome što je njihov razvoj od kraja Drugog svjetskog rata tekao kontinuirano.

“A na ovim područjima je trajao diskontinuitet koji je, uza sve pozitivne posljedice, imao i neželjenu posljedicu otvorenog iskazivanja sentimenata prema ustaštvu ili, bolje rečeno, prema nekoj idealiziranoj slici ustaštva.”

Izvor: Al Jazeera