Kad hapšenja postanu medijski spektakl

Osim što su spektakularne, aktivnosti represivnog aparata su medijski naplative (Arhiva)

Piše: Mladen Obrenović

Uhićenje osumnjičenih za korupciju u Srbiji, uglavnom bivših visokih dužnosnika za koje se sumnja da su oštetili državni proračun za 100 milijuna eura, privođenja osoba navodno povezanih s ISIL-om provedena na području Sarajeva ili višesatno iščekivanje na izlazak optuženika iz istražnog zatvora u zagrebačkom Remetincu definitivno su pretvoreni u medijski spektakl.

Ti su primjeri zapravo vijesti koje su prenijeli gotovo svi mediji u regiji, a koja su trebala poslužiti kao dokaz da se pravosuđa pojedinih država bore protiv korupcije ili terorizma, odnosno financijskih malverzacija. Policajci pod punom opremom ulaze u dnevne boravke ili spavaće sobe, osumnjičenici koji daju svoje osnovne podatke i kasnije ih, s lisičinama na rukama sprovode u pritvor, izjave odgovornih iz pravosudno-represivnog aparata su slike koje se istovjetno ponavljaju.

Za nekoliko dana slijedi odluka o pritvoru, potom zadržavanje ili izlazak na slobodu, a jednoga dana i optužnica. Do dolaska optuženih na sud zanimanje medija već je splasnulo, suđenja prate tek najuporniji, a presudu – kakva god bila – dočekaju tek rijetki. Od početnog spektakla privođenja do eventualnog odlaska u zatvor dug je put, a kako on odmiče interes javnosti slabi.

Veliki medijski interes

„Nije nelogično i neočekivano da velike antikorupcijske akcije prati veliki medijski interes. Vrlo često one su finalizacija višegodišnjih sumnji u korupciju i organizirani kriminal na najvišem nivou, a i zbog samih imena koja se nađu pod istragom jasno je da su i mediji i javnost zainteresirani za njih“, objašnjava Ana Raić-Knežević, novinarka zagrebačkog Telegrama.

Kad treba uvjeriti EU

Kad dođe do izricanja presude i određivanja kazne javnost često ostaje nezadovoljna jer se stvarni krivci znaju olako izvući.

Novinarka Ana Raić-Knežević ukazuje kako je „blaga kaznena politika, bez obzira što mediji o njoj izvještavaju i na nju upozoravaju, prilično frustrirajuća“.

„Građanima u određenom trenutku ne preostaje ništa drugo, nego da se zgražaju nad većinom tih postupaka“, kaže.

Podsjeća i kako „ne treba zanemariti ni da je dio antikorupcijskih akcija proveden u sklopu pretpristupnih pregovora kako bi se EU uvjerila u efikasnost pravosuđa“.

„Ne treba smetnuti s uma ni loše zakonske odredbe koje također omogućavaju otezanje procesa ili se pokaže da se u postupcima krše prava okrivljenih, pa ti slučajevi doživljavaju fijasko na Ustavnom sudu ili Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu“, dodaje.

Godinama već prati predmete o kojima su tekstovi nekad izlazili u rubrici „crna kronika“, a posljednje vrijeme sve češće i na naslovnicama i udarnim stranama. Objašnjava i kako su u Hrvatskoj „rokovi za provođenje istrage dosta dugi – godinu do godinu i pol dana – te je razumljivo da se samim protekom vremena interes gubi“.

„Osim toga, istraga nije javna. I prije početka suđenja dio postupka kroz tzv. optužno vijeće i pripremno ročište – zatvoreno je za javnost“, napominje.

Još navodi i kako „od uhićenja do samog početka suđenja u velikim procesima, uglavnom zbog objektivnih razloga, zna proći i više od dvije godine.

„Sasvim je jasno da interes medija pada s obzirom da se u Hrvatskoj, a vjerujem i u ostalim zemljama u okruženju, novinari nastoje maksimalno baviti dnevnim, kako političkim tako i društvenim problemima i o njima izvještavati svoju publiku“, navodi Raić-Knežević.

Koordinacija politike, pravosuđa i medija

Sarajevski odvjetnik Ahmed Žilić, objašnjavajući medijski spektakl kojem javnost često svjedoči kod privođenja, konstatira kako „postoji politički interes u određenom trenutku, odnosno koordinacija politike, medija i pravosudnih organa“.

„Ubrzo nakon toga u javnosti se čuju priče o nedoraslosti pravosudnih organa, tužilaštva i agencija izazovima koji se zovu krivični postupci. I onda se to medijski više ne pokriva, izgubi se zainteresiranost, a sa druge strane imate ono pravilo da jedan događaj pokriva drugi i tako to ide unedogled“, prepričava Žilić.

Ono što ga smeta jeste činjenica da „često samo privođenje, kako je to medijski i orkestrirano prikazano, već bude i presuđenje, pa se u javnosti stekne dojam da ste unaprijed krivi i bez suđenja“. Podsjeća kako je to protivno i presumpciji nevinosti.

„Naravno da to ne znači da ne treba optuživati one koji su odgovorni za korupciju ili druga djela. Naprotiv, to je cilj i to je potrebno raditi. No, tu je puno neprofesionalizma – od novinarskog do tužilačkog. Sve to kad se sastane, imate kontrast koji vodi ka tome da budete krivi i prije suđenja“, upozorava Žilić.

Afere koje se dugo ‘valjaju’

Velike afere, bilo da se događaju u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini, najčešće se dugo „valjaju“. Neke od njih, poput „afere Podravka“ u Hrvatskoj traju četiri godine, a dio malverzacija za koje se sumnjiče zagrebačke gradske strukture seže u 2007. godinu. U tom smislu, napominje Raić-Knežević, „definitivno je za početak rasplitanja nekih slučajeva trebalo čekati i političku volju“.

Tako vjerojatno treba promatrati i posljednju antikorupcijsku akciju u Srbiji. Osim što su spektakularne, takve aktivnosti represivnog aparata politički analitičar Zoran Stoiljković naziva i „medijski i politički naplativim“.

Politički naplative akcije

„Određena vrsta estradizacije politike je odavno krenula, a borba protiv korupcije je nešto što je politički naplativo i manje proverljivo nego ekonomski efekti i rezultati. Snimci hapšenja koji se mogu emitovati u udarnom televizijskom terminu uvek su omiljena stvar u politici u regionu i Srbija tu nije nekakav izuzetak“, navodi analitičar Zoran Stoiljković.

Ono što će se dalje događati u nastavku procesuiranja, odnosno okončanja nekakvom presudom po njemu je puno zanimljivije jer tu „treba da se pokaže i testira koliko neka država pokazuje političku volju i spremnost, a koliko medijski naplaćuje nešto na što su građani i građanke koji žive u teškim uslovima, u siromaštvu, u nezaposlenosti jako osetljivi“.

„Sve se to razvodni i postane nezanimljivo ukoliko nema nekakvih efekata i stvari se ne menjaju, ukoliko nema hapšenja i presuda tzv. visokog profila, ako se to svede na direktore osnovnih škola i glavne medicinske sestre u domovima zdravlja. Sve to onda zasiti javnost i ona pomisli da to, u skladu sa narodnom umotvorinom, riba smrdi od glave, a čisti se od repa – ako se uopšte čisti, nije nešto što je deo svakodnevnice i onda se izgubi i interes, i poverenje“, zaključuje Stoiljković.

I istina postaje žrtva

Na kraju, kod uhićenja osumnjičenih za terorizam, povezanost s ISIL-om ili odlascima na strana ratišta, često se kod građana stvara osjećaj straha i panike. Slično je i kod napada u kojima smrtno stradavaju pripadnici oružanih snaga ili policije, kao što se dogodilo u sarajevskom naselju Rajlovac ili Zvorniku, kad se bez službene potvrde izvještava o terorističkim djelima.

„Svakako ima i takvih efekata, jer je javnost uskraćena za ključne informacije i nema uvida u ono o čemu se uveliko zaključuje, odnosno o čemu mediji pričaju. U svemu tome, javnost postaje žrtva, žrtva je u tom slučaju i istina“, napominje odvjetnik Žilić.

Po njemu, „odgovorno pravosuđe treba da utvrdi činjenice i istinu, treba kažnjavati odgovorne ali to treba da radi u skladu sa zakonom“. „Ima tu i zainteresiranosti politike i medija koji su u funkciji ovoga ili onoga, a najčešće neprofesionalnosti i sklonosti ka senzacionalizmu, ali i neprovjeravanju činjenica“, zaključuje odvjetnik Žilić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Savjetnik Konzula BiH u Francuskoj Velid Hamidičević, tereti se da je za 5.000 eura izdavao putne dokumente osobama koje ne ispunjavaju uslove za putovanje u Francusku.

Published On 29 Dec 2015
Više iz rubrike TEME
POPULARNO