Država optimistična, liječnici skeptični

Piše: Tomislav Šoštarić

Liječnici u hrvatskim bolnicama skeptični su prema nedavno iznesenim podacima Ministarstva zdravlja prema kojima su bolnice u prvih deset mjeseci ove godine pružile milijun više usluga nego lani, obradile više pacijenata i obavile više pretraga, te da pozitivno posluje 42 posto akutnih bolnica.

Ministarstvo je, između ostaloga, izvijestilo i da je sustav Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), koji se od početka godine izdvojio iz državne riznice i funkcionira kao izvanproračunski fond, smanjio svoje dugove za 46,2 milijuna eura i skratio rokove plaćanja.

Prekovremeni rad

U Ministarstvu tvrde da su to rezultati novog modela ugovaranja bolničkih usluga postavljenog izdvajanjem HZZO-a, odnosno plaćanja bolnicama prema izvršenju usluga, nagrađivanja kvalitete i uspješnosti te pokrenutih programa skraćivanja listi čekanja.

Gdje je novac?

Što se tiče pozitivnog poslovanja gotovo polovice bolnica, Barić kaže da, ukoliko je tome tako, onda postoji višak sredstava. No, u HUBOL-u se onda pitaju gdje je taj novac.

“Zdravstvena administracija već neko vrijeme polazi od premise da su liječnici prekomjerni potrošači te da se na nama mora štediti, što se vidi iz trenutnog statusa liječnika u RH i želje za sve većim brojem odlaska liječnika na rad u EU. Od nas se traži da adekvatno liječimo bolesnike uz sredstva koja se sve više smanjuju, da se bavimo administracijom te da budemo zadovoljni nereguliranim uvjetima rada u hrvatskim bolnicama zbog nedostatka dijaloga i sustavnog ignoriranja naših apela i nastojanja. Unatoč tome, liječnici u bolnicama daju sve od sebe da to bolesnici što manje osjete”.

No, kako kaže Ada Barić, predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL), te su brojke podložne različitim tumačenjima.

Primjerice, ukoliko je točno da je učinjeno milijun pregleda više, to bi značilo da je pregledano 25 posto više stanovništva nego lani. Brojka je, kaže, zapanjujuća i može značiti samo jedno.

“A to je da su liječnici radili protuzakonito prekovremeno. Što se tiče listi čekanja, one predstavljaju neiscrpno sredstvo obmanjivanja javnosti kada se za time pokaže potreba. Kada se odobre sredstva za neki zahvat, liste čekanja padaju na nula dana, kada sredstava nema, produžuju se na godinu ili više. Sam pojam listi čekanja u zemljama EU ne predstavlja problem jer je normalno da se s obzirom na mogućnosti neke ustanove, broj pregledanih bolesnika i radno vrijeme liječnika neki zahvati ili pregledi čekaju po godinu dana”, kaže Barić.

Zaključuje kako liste čekanja ne mogu biti pokazatelj uspješnosti rada zdravstvenog sustava.

Usluge se, pak, između ostalog, nude i kroz razne programe poput Programa Plus ili Dana otvorenih vrata. U uređenom zdravstvenom sustavu, naglašava, ti bi programi bili hvale vrijedni. No, hrvatski su liječnici, kaže, za njih doznali iz medija.

Učinkovitost i administracija

“Bili su im nametnuti te se očekivalo da rade prekovremeno bez bilo kakvih definiranih ugovornih obaveza poslodavca, niti ih se pitalo da li to mogu ili žele. Rezultat je bio taj da su bolnički liječnici istovremeno bili u ambulantama i trčali na odjele brinuti se za ležeće bolesnike, a drugi ekstrem je bio taj da su u večernjim smjenama čamili u praznim ambulantama. Jedini pokazatelj kvalitetnog zdravstvenog sustava su zadovoljni bolesnici i zadovoljni liječnici, a ne financije”, kaže Barić.

Učinkovitost je, navodi, postala najcitiranija riječ zdravstvene administracije. A njoj bi trebala pridonijeti i evaluacija rada.

No, kako kaže, liječnici u bolnicama za vrijeme provedeno na radnom mjestu primaju plaću te pritom nigdje u opisu njihovog rada ne stoji da su obvezni fakturirati prema HHZO-u pa da se prema tome evaluira njihov rad. Za razliku od liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

“U razvijenijim zemljama je nezamislivo da liječnici specijalisti gube vrijeme na administraciju jer je cijena njihovog rada preskupa za takvo što. Na ‘učinkovitosti’ se temeljio sustav nagrađivanja, koji smo također procijenili neprimjerenim jer se temelji na nerealnim pokazateljima, kao i pravilnik o radu izvan radnog vremena”.

‘Politički PR’

Da se podaci mogu tumačiti na različite načine i da sami po sebi ne govore mnogo, smatra i novinarka i stručnjakinja za zdravstvenu politiku Nataša Škaričić. 

Radi se, kaže, o pokazateljima koji su ili irelevantni ili nedovoljno jasno prikazani da bi se na temelju njih moglo nešto zaključiti o trenutačnom stanju.

“Podatak o milijun usluga više u bolnicama ne znači ništa ni kada ga usporedite s istom statistikom u proteklim godinama jer ta statistika sama po sebi nema neki analitički potencijal. Kada bi imala, teoretski bi ovaj podatak mogao biti stavljen u kontekst neučinkovitosti primarne zdravstvene zaštite koja rješava tek 30 do 40 posto kazuistike, a trebala bi 60 do 70, pa bi podatak govorio da je pala kvaliteta primarne zdravstvene zaštite. Može govoriti i da raste incidencija raznih bolesti ili recidiva zbog neuspješnog bolničkog liječenja. Može govoriti svašta”, navodi Škaričić.

Stoga je namjera da se taj podatak interpretira na način da bolnice više i bolje rade samo politički PR, tvrdi Škaričić. 

“Uzmemo li npr. liste čekanja kao relevantan podatak da bolnice rade više i bolje, one bi u ovom slučaju trebale biti mnogo kraće i potpuno javno dostupne i podložne analizi, ali one to nisu. Samo letimičan pogled u sistem e-Naručivanja otkriva da se danas za npr. pregled abdomena magnetnom rezonancom čeka i 323 dana, ultrazvuk dojke i 176 dana, holter EKG i 259 dana, itd., pri čemu je sam sistem objave toliko netransparentan, da upućuje na mogućnost da mnoge bolnice naprosto zatvore liste čekanja s nekim datumom i da su one realno mnogo duže. Kod tih bolnica najčešće piše da nemaju termina.”.

Bez evaluacije

Jednako je sigurna da ne može biti govora o pozitivnom poslovanju sustava, osim u računovodstvenom smislu, i to samo za neke bolnice.

Kako kaže, nisu provedene mjere reorganizacije bolničkog sustava, niti je realiziran tzv. Master plan za bolnice – to znači da bolnice nisu reformirane te i dalje fiksno troše i do 70 posto sredstava samo na plaće.

Opasnost od komercijalizacije

Reforma zdravstva trebala bi spriječiti i ‘pošast’ odlaska najboljih mladih liječnika u inozemstvo. Škaričić, pak, smatra da u trenutačnoj situaciji ti odlasci i nisu loši jer mladi liječnici tako imaju priliku upoznati funkcionalniji i odgovorniji odnos prema javnom sektoru. Po njoj, prioritet reforme ne treba biti bolji položaj liječnika, već približavanje zdravstvenog sustava idealu pravedne distribucije sredstava i održavanju ravnoteže sustava univerzalnog osiguranja. 

“Mi idemo u posve suprotnom pravcu i modelu kakav Europa još nije vidjela, unatoč eroziji socijalne države u svim zemljama EU-a. Ideja je da se uništi sam smisao i osnovni obrasci javnog sektora, da se njegovi najvažniji segmenti komercijaliziraju, a da se još veća socijalna neravnoteža koju će to uzrokovati opravda retorikom ekonomskog balasta kojeg stvara potreba stanovništva za zdravstvenom zaštitom. Balast postoji, ali njega je najvećim dijelom stvorio upravo komercijalni sektor i politička korupcija, a ne nezasitno stanovništvo”.

“Mnoge lokalne bolnice svojim mjesečnim limitom pokrivaju tek plaće svojih zaposlenika. S druge strane, ako je proračun za 2015. godinu za cijeli sustav dodatno smanjen više od milijarde kuna u odnosu na 2014. godinu, teoretski je i praktički nemoguće da ‘pozitivan’ financijski ishod nije ostvaren isključivo na smanjenju ionako relativno male potrošnje na zdravstvenu zaštitu”.

Boljem stanju ne pridonosi ni sadašnji sustav evaluacije rada liječnika i medicinskog osoblja u bolnicama te njihov status.

“Ne samo da ne postoji sistem evaluacije rada liječnika, nego cijelo zdravstvo nema sistem samoevaluacije. Zdravstvena administracija se zapravo bavi jedino računovodstvom, a ne kreiranjem ozbiljne javne politike i nadzorom njenog provođenja. Evaluacija na višoj razini ne postoji ni za primarnu zdravstvenu zaštitu. Ne postoji ni svijest o tome što uopće treba evaluirati u zdravstvu, odnosno da treba evaluirati učinkovitost i pravednost raspodjele resursa, što je mnogo kompliciranije od zbrajanja nasumice odabranih brojki o tome koliko je pacijenata ušlo u sustav”.

Globalni problem komercijalizacije

Stoga upozorava na korumpiranost, odnosno “iskvarenost” osnovnog smisla i funkcije univerzalne zdravstvene zaštite, a to je da se svima pod istim uvjetima omogući liječenje na najracionalniji i najpravedniji način.

Suprotno tome, hrvatsko zdravstvo, kaže, najbolje služi samim liječnicima i industriji koja trguje s javnim sustavom, a političke se ideje kreću u pravcu da se sustav i formalno komercijalizira.

“Da ne bude zabune, to je globalni problem, Hrvatska je tu samo jedan mali korupcijski rukavac, no stvar je u tome da mi nismo došli niti do faze da govorimo o tome, a kamoli da tražimo rješenja. Ako ideje da se zdravstvo komercijalizira postanu realnost,  takvo će se stanje radikalizirati i bit ćemo sve dalje od shvaćanja i realizacije koncepta prava na zdravstvenu zaštitu”, zaključuje Škaričić.

Izvor: Al Jazeera