Isa Balkan: Majka je neprocjenjivo blago

Razgovarao: Nedim Botić

Talentirni pjesnik Isa Balkan iz Tuzle nedavno je čitalačku javnost obradovao svojom trećom zbirkom poezije simboličnog naziva Ja ne znam da umrem. Mladi autor je svoj književni rad i trud krunisao 2012. godine djelom Kad su ruže posljednji put cvjetale i 2013. godine s knjigom Sjaj u tmini.

Čest je gost u odabranim televizijskim emisijama te velika potpora mladim umjetnicima. Bio je recenzent na romanu Ornament ljubavi, autorice Fikrete Karić. Majka u njegovom životu je najveći pokretač i oslonac. Majka je neko zbog koga sve ono što radi i vrijedi.

• Vaša posljednja knjiga ima intrigantan naslov Ja ne znam da umrem. Zašto ste se odlučili baš za taj naziv?

– Tematika mog posljednjeg djela, kao i prethodnih, jeste ljubav, prijateljstvo, sanjarenje. Stihovi odišu ljubavlju, kako ostvarenim, tako i neostvarenim ljubavnim pričama, empatijom, kao i drugim stvarima koje susrećemo svakodnevno u životu, a ne pridajemo im veliku pažnju.

Želim prenijeti iskrenim stihovima poruke univerzalne vrijednosti, nadajući se da će jednom stihovi iz pjesama Homo Sapiens, Sa prve linije i Vjera je biti dobar odjeknuti kao što su nad nedužnim ljudima u dalekim državama odjeknuli zvukovi minobacača i pušaka. Nadam se će ti stihovi doći do vodećih glava pogrešnih sistema i da će istoimeni shvatiti da na tenku i rikverc postoji. Pored toga, i sam naziv knjige Ja ne znam da umrem usko je vezan s tematikom svake pjesme. Moja ideologija glasi da svako ko voli čini dobro, kazuje istinu i sanjari nikada neće umrijeti i baš zato je naziv Ja ne znam da umrem.

• Više puta ste istakli da je Vaša majka Vaš najveći oslonac. Da li se zna zaboraviti majčina zrtva, odnosno koliko su mladi današnjice svjesni šta znači imati majku?

– Rano sam ostao bez oca, koji je, nakon kraće bolesti, umro, te sam odrastao sâm s majkom. Mama igra posebnu ulogu u mom životu, ona je bila moj najveći pokretač i moja najveća podrška. Zahvaljujem se svakodnevno više puta Stvoritelju koji mi je sve ovo pružio, a naročito što mi je poklonio za života osobu koja me digla, školovala i izvela na pravi put. Nekada kažem da mi je Stvoritelj još za života pokazao kako anđeli izgledaju i jednog mi je prikazao baš u obliku moje mame.

Humanitarni angažman

Isa Balkan je rođen 1993. godine u Istanbulu. Mali dio života proveo je u gradu na Bosforu. Sa šest godina ostaje bez oca, koji umire nakon teške bolesti, što je najviše i utjecalo na životni smjer između Tuzle i Istanbula. Osnovnu školu je završio u Solini, nakon toga Gimnaziju ‘Ismet Mujezinović’, kao i Filozofski fakultet – Odsjek razredna nastava u Tuzli.
Još od osnovne škole ispoljavao je želju za pisanjem i obraćao pažnju malo više nego drugi upravo prema pisanoj riječi. Prvi put pred širu javnost sa svojim djelima izlazi sa 15 godina.
Iako veoma mlad, iza sebe već ima nekoliko samostalnih večeri poezije, nastupe na mnogim manifestacijama, a čest je gost humanitarnih akcija.
Također, jednu humanitarnu akciju je i sam organizirao pod nazivom Humanitarno veče poezije “IB – Nebo koje ja znam, dobra dok činimo, nikada nas neće izdati”.

Omladina često tako grubo i nerazumljivo iščezava iz zagrljaja porodice, a svjesni svi bivamo koliko nešto vrijedi tek kada to isto izgubimo. Majka je blago koje ima neopisivu vrijednost, a život je put bez povratne karte. Stoga, volite svoje majke i milujte njihovu pažnju i prisutnost, jer zaista to je ljubav koju ni jedan pjesnik nije ispjevao. Ona je prosto neovozemaljska.

• Imate li neku poruku za mlade koje danas u našoj zemlji muče razne stvari, od nezaposlenosti, raznoraznih poroka…

– Mislim da nije sve crno kako se kazuje i prezentira u medijima. Plašim se da postajemo veliki “komentatori” i “sveznalice”, koji vide samo jednu boju, te na taj način zapostavljamo borbu da nam se situacija popravi. Mladima poručujem (a i ja sam jedan od njih) da odvažno, istinski sanjaju svoje snove, da ne odustaju od njih, da se bore časno svojim znanjem i umijećem i da sigurno pod ovim našim bosanskim nebom ima nafake za sve one dobre i čista srca.

• Vrijeme provodite uz knjige i pisanje. Da li je knjiga i dalje zanimljiva mladima u eri Facebooka i drugih društvenih mreža?

– Vrijeme je čudo, tačnije čudni smo mi koji se tako brzo u vremenu mijenjamo kako tehnologija napreduje. Kada sam izdao prvu knjigu Kad su ruže posljednji put cvjetale imao sam 17 godina i osjećao sam se mnogo važan u to vrijeme. Knjiga je bila jako tražena i dosta sam osoba sretao koji su je nosili sa sobom i čitali, i nekako to je davalo meni na važnosti. Danas, nakon treće knjige, misliš da si važan i “faca” ako tvoja djela ili dijelove tvojih djela citiraju na Facebooku ili drugim društvenim mrežama. To je samo dobra reklama. Za mene i dalje knjiga ima vrijednost jedino kada je mogu percipirati dodirom.

• Veoma ste aktivni na humanitarnom planu. Otkud ta želja za pomaganjem drugima?

– Činimo i pomažemo drugima u želji da i nama bude dobro, jer nikada ne znamo šta nas čeka. Od malih nogu u djeci, u ljudima, odnosno u nama samima razvija se empatija. Empatija za određena ljudska stanja. Trebamo biti oni koji čine dobro, koji pomažu, a sve to rade u tišini. Kao što sam kazao u jednom djelu: “Nebo koje ja znam, dobra dok činimo nikada nas neće izdati.” Moj motiv je da postanem što bolji čovjek i da steknem na svakom koraku draga lica, koja će se iskreno nasmiješiti kada me vide.

• Imate li neke planove za budućnost? Da li su u pripremni nova književna ostvarenja?

– Trenutno odrađujem pripravnički staž kao profesor razredne nastave. Ono što je sigurno jeste da su mi želja i htijenje da ostanem u prosvjeti i da radim posao koji najviše volim. Također, da se još doškolujem i steknem veće zvanje. Kada je u pitanju pisana riječ, radim na romanu koji će nadam se uskoro ugledati police biblioteka.

Izvor: Al Jazeera