U fokusu kampanje sama politika, ne građani

Piše: Tomislav Šoštarić

Oštra, na trenutke vrlo ‘prljava’, kaotična, egoistična, a dobrim dijelom i dosadna – tako predizbornu kampanju u Hrvatskoj ocjenjuju hrvatski stručnjaci.

Prema ocjenama stručnjaka, porukama su se stranke, pogotovo dva glavna bloka – SDP s koalicijom Hrvatska raste i HDZ s Domoljubnom koalicijom – uglavnom obraćali jedni drugima.

Boško Picula sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti smatra da je kampanja bila svedena uglavnom na međusobne, pa i osobne obračune s malo konkretnih prijedloga.

SDP napadački, HDZ ‘pratio ritam’

A i oni koji su se pojavljivali, više su djelovali kao neuvjerljiv niz neostvarivih želja, nego dio ozbiljnog političkog i ekonomskog programa.

I dalje pretpolitička scena

Picula kaže kako je kampanja 2015. izgledala kao kampanja 1990. jer su se oba suparnička bloka potrudila da se na njima odlučuje o pobjedi dva nepomirljiva svijeta. Što su politički programi i rješenja za stvarni život tanja, kaže, to su deblje izjave o sudbonosnoj odluci 8. studenoga.

“Naravno, to nije tako, ali je opasno da hrvatska stranačka scena 25 godina nakon početka demokratske tranzicije djeluje jednako pretpolitički kao i 1990. Stalno stvaranje neprijatelja i generiranje unutarnjih kriza u čemu je HDZ spretniji, ali ga novi SDP prati u stopu, dovest će do zamora uz pravu nepoznanicu ima li Hrvatska prostora i ljudi za nešto novo i kvalitetnije i u SDP-u i HDZ-u, ali i u ostalim strankama. Hrvatska je tako i dalje demokracija u razvoju, a ne razvijena demokracija”.

Pritom je bilo uočljivo pa i neuobičajeno da je ovoga puta dinamičniju kampanju s više napadačkog tona vodio SDP, dok je HDZ samo “pratio ritam”. Ponekada uz ‘prljave udarce’.

Taj SDP-ov primat u gotovo svim oblicima političke komunikacije i marketinga jedini je ‘odmak’ od uobičajenih i očekivanih poruka i njihova tona.

Radi se o agresivnom pristupu u kojem SDP optužuje HDZ za krađe, nesposobnost, kukavičluk i primitivizam, a HDZ optužuje SDP također za nesposobnost, ali u kontekstu izdaje nacionalnih interesa. No, operativne razlike nisu velike pa su tako oba bloka, primjerice, svjetonazorske razlike gurali u prvi plan.

“HDZ u svojoj kampanji naglašava zajedništvo i potrebu za jakom Hrvatskom, dok je SDP fokusiran na tzv. komparativnu kampanju u kojoj stalno uspoređuje svoje pozitivne rezultate i negativne stvari koje vezuje uz HDZ…SDP zapravo koristi isti model kampanje kakvu je imao HDZ 2003. i osobito 2007. kada mu je na čelu bio Ivo Sanader. SDP je u tom smislu sve više nalik bivšem HDZ-u”, kaže Picula.

Treće opcije kao i one najveće

Treće su opcije, kaže Picula, izgledale poput dviju najvećih – bez pravih sadržaja, širine i kadrova, ali sklone nemogućim zahtjevima.

“Pobjednik, makar s jednim mandatom više, dobiva sve…Na njegovoj je strani stvarna i psihološka pobjeda i nema sumnje da će mu pritrčati tko god bude trebao”.

Za Žarka Puhovskog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, unatoč povišenim tonovima i ‘prljavštini’, službena kampanja je bila dosadna. U zadnjoj fazi utihnuli su i objede i napadi koji su se prethodnih tjedana i mjeseci stalno pojavljivali. I to, čini se, jer su pozicije svih opcija od ranije bile jasno ‘demarkirane’.

Ni Puhovski ne vidi veće novosti – desni su lijevima prigovarali komunizam i Jugoslaviju, a lijevi desnima ustaše i NDH. Jedina promjena je u desnom radikaliziranju HDZ-a i u novootkrivenome patriotizmu SDP-a.

“U fokusu su do nedavno, bile interpretacije prošlosti, na čemu je insistirao HDZ, pomažući tako vladajućima da budu (barem) ravnopravni. Da se rasprava vodila, kako što je trebalo, o rezultatima Vlade, SDP i njegovi bi imali manje toga reći”, kaže Puhovski.

Nedovoljne razlike za ozbiljnu raspravu

Kako se kampanja primicala kraju, ekonomske teme bile su više u fokusu, iako među vodećim blokovima, kako kaže, nije bilo dovoljnih razlika za ozbiljnu raspravu o pitanjima poput ekonomije, decentralizacije i socijalnih tema.

No, forsirani tonovi i teme nisu izazvali veliki odjek kod birača. „Biračko je tijelo razvilo već (zdravi) cinizam; ne zanimaju ih naročito ni programi, pa ni sudske presude, polaze od toga da su svi više-manje lopovi pa je bolje da na vlasti budu ‘naši’, a ne ‘njihovi’ lopovi. SDP nije bitno oštećen time što nije ispunio praktički ništa od programa s kojim je dobio prošle izbore, HDZ-u nije bitno naštetila lavina presuda zbog korupcije“,kaže Puhovski.

Treće opcije borile su se za ‘preživljavanje’, neki i demagogijom “bez granica”, ali svi inzistirajući na svojoj moralnoj čistoći kao programu.

Ivan Rimac s Pravnog fakulteta u Zagrebu, smatra da je kampanja bila kaotična te da je njome, unatoč željama stranaka, dominirala izbjeglička kriza.

Rimac: U fokusu i dalje političari

“Ta je tema emocionalno angažirala i pasivni dio biračkog tijela, ali i pobornike dva velika bloka. To je dovelo do raspada uhodale prakse građana da u vrijeme kampanje zatvore uši i oči kako ne bi imali posla s politikom”, kaže Rimac.

Ostatak kampanje obilježile su nedorađene poruke o ekonomiji. U konačnici, kaže Rimac, kampanja je u većoj mjeri bila usmjerena na međusobne odnose stranaka nego na poruke glasačima  – u fokusu su i dalje bili političari, a prava i dobrobit građana nitko nije spominjao.

Pri tome je SDP imao pozitivnu, HDZ izrazito negativnu kampanju. “Cijela kampanja HDZ-a je svojevrsno panično negiranje svega što SDP u javnosti kaže, dok su zaboravljeni svi elementi najavljenih strategija – nema gospodarskog programa koji su najavljivali mjesecima, nema ponuđenih reformi…Ostale stranke su u vrlo maloj mjeri uspjele zadobiti pažnju medija i javnosti usprkos želji medija da predstave i druge političke opcije”.

Utjecaj društvenih mreža

Kampanje, kaže Mateljak, postaju oštrije dijelom i zbog razvoja tehnologije jer se politička komunikacija i politički aktivizam sele na društvene mreže i velikom brzinom i intenzitetom poruke se prenose širokom krugu ljudi.

“Upravo i dijelom zbog tipa kanala društvenih mreža, posebno Facebooka, moguć je brži razvoj gerilskih, negativnih ili prljavih sadržaja. Kako komunikacija u društvu postaje sve opuštenija, tako je i među političarima koji se većom lakoćom odlučuju na napadačku retoriku i negativne sadržaje, mahom zbog privlačenja pažnje javnosti. Ova kampanja jest zaista vrlo oštra, ima i elemente prljave kampanje, između ostaloga i zato što najveće opcije još uvijek nemaju osjećaj sigurnosti ishoda izbora pa povremeno pokazuju znakove pojačane nervoze. Napadačkom retorikom želi se prikriti i nedostatak sadržaja. Nažalost, ima i uvredljivih i neprimjerenih sadržaja“, kaže Mateljak i dodaje da su ipak kampanje nekih pojedinaca zbog preferencijalnog glasovanja vrlo kvalitetno osmišljene.

Dva velika bloka i ovaj su puta, kaže Rimac, kampanju vodila računajući na nezrele birače kojima je važnije pripadanje političkoj grupaciji nego li izneseni programi. „Kampanja u kojoj se obraćaju političkom protivniku smišljena je da demotivira građane koji misle drugačije da izađu na izbore“.

Netolerancija i govor mržnje

Rimac u zaključku upozorava i na veći broj poruka koje su graničile s netolerancijom i govorom mržnje, i to bez reakcija.

Daria Mateljak, stručnjakinja za komunikaciju, smatra pak da je kampanja bila egoistična s temeljem na tome tko će biti zapaženiji i poslati jaču poruku. Tako je i predsjednik SDP- Zoran Milanović pomaknuo retoriku na “domoljubnu platformu”.

Na interese građana velike koalicije su se pozivale tek u propagandističku funkciju, pri čemu su oba bloka bila koncentrirana ne na sebe, nego na konkurenciju, ‘udarajući’ na emocije.

“Jasno je da napadači [ovdje koalicija okupljena oko HDZ-a] koristi više negativne retorike u kampanji, ali začudno i branitelji naslova [SDP i partneri] su vrlo aktivni u negativnim porukama, nastojeći apelirati na emocije građana i to strah kao najjaču tercijarnu emociju. S tim da je u političkoj kampanji puno lakše osmisliti negativne sadržaje nego komunicirati pozitivne”, kaže Mateljak.

Komunikacija koja svima šteti i svi su krivi

U tome im nije bitno saslušati mišljenje građana, niti ih se trude informirati i educirati. “Stječe se dojam da je važnije odabrati pravu napadačku retoričku figuru ili dosjetku koja će ući u naslove”.

Svoju ulogu u svemu ima i PR zbog propagande i promocije, koje se Hrvatskoj još uvijek predominantno koriste. To, kaže, šteti svima i svi su krivi.

“Građani jer su podložni populističkoj komunikaciji koja im je privlačna, političari jer su nepošteni i bitna im je samo šminka i dojam u određenom trenutku, a stručnjaci za odnose s javnošću jer se daju uplesti u takve igre i sami sebe srozavaju na populističku propagandu i spin. Moramo razumjeti zašto se gubi povjerenje u politiku – jer političari nisu autentični, a njihovi savjetnici za odnose s javnošću ne samo da provode površnost, već je i potiču, bez obzira na sva pravila struke”, zaključuje Mateljak.

Izvor: Al Jazeera