Raseljeni u BiH: Preživjeti od ‘branja’ uglja i šumskih plodova

Piše: Vedrana Maglajlija

Stanovnici zabačenog naselja Mrdići udaljenog nekoliko kilometara od rudarskog gradića Banovići, do kojeg se stiže uskim makadamskim putem, okruženi su sumornim i beživotnim brdima jalovine rudnika mrkog uglja.

Ipak, ona za 18 raseljenih porodica, čiji su svi članovi nezaposleni, predstavljaju rudnik zlata, jer je to glavni način da zarade i prežive.

“Šta kada bih se vratio u selo gdje sam živio prije rata, mogao bih samo u nebo gledati, ovdje se barem može ‘nabrati’ nešto uglja i preživjeti”, kaže nam jedan stariji čovjek ispred istrajalih drvenih baraka u kojima žive.

Izgrađene da traju tri do pet godina, ipak uspijevaju tu da opstanu već dvije decenije, kao i njeni stanovnici, koji su tokom rata pobjegli uglavnom sa područja Srebrenice i Bratunca i nikada se nisu vratili svojim kućama.

Ispred baraka suši se veš, poredana su drva za zimu te ugalj od kojeg stanari sa djecom preživljavaju skupljajući ga svakodnevno sa jalovišta. Za jednu vreću od 50 kilograma, kažu, dobiju tri konvertibilne marke [1,5 eura].

“Nema posla, supruga i ja beremo šumsko voće i plodove pa to prodajemo. Idemo i na kopove, beremo ugalj. Prije sam se plašio kad čovjek umre, a onda sam sve vidio. Četrdeset ljudi iz naše grupe je ubijeno kada smo bježali kroz šume iz Srebrenice. Bogu hvala, ja sam bio samo ranjen”, kaže nam 44-godišnji Hajrudin Zahirović.

Hajrudin Zahirović prije rata je živio na području Srebrenice, danas preživljava od ‘branja’ uglja i šumskih plodova

Upravo se, dodaje, vratio iz berbe te nam pokazuje kantu sa plodovima trnine. Kilu može prodati za 1,7 maraka, a objašnjava, od nje se može napraviti sok i čaj koji su dobri za šećerne bolesti.

“Od 1996. godine živim u ovoj drvenoj baraci, dijete mi je rođeno ovdje i sada je sedmi razred. A taj povratak, šta da kažem… Pet puta sam se do sada prijavljivao za obnovu, ali rekli su mi – loš put, loša zemlja, ima klizišta.”

Milion raseljenih unutar BiH

Od 1992. do 1995. godine svoje prijeratne domove u Bosni i Hercegovini napustilo je približno 2,2 miliona ljudi, što čini više od polovine predratnog stanovništva.

Od tog broja gotovo 1,2 miliona osoba potražilo je izbjegličku zaštitu u više od 100 država svijeta, dok je u isto vrijeme približno milion osoba raseljeno unutar BiH.

Dvadeset godina poslije rata u državi postoji 121 kolektivni centar u kojima živi više od 7.240 osoba, podaci su Ministarstva za izbjeglice BiH.

Približno polovina izbjeglih i raseljenih osoba, otprilike milion, treba da riješi stambeno pitanje.

Objašnjava da im Općina plaća odvoženje smeća i neke druge popravke. Vlasti Tuzlanskog kantona daju im za struju, 25 maraka ljeti i 27 zimi [oko 12 i 15 eura], a također im osiguravaju drva i ćumur za ogrijev.

Traume, loši putevi, udaljene škole

Ipak, tu vrstu pomoći nema Jusuf Ahmetović. On je prije rata živio u selu Brezovice kod Bratunca. U julu 1995. bježao je iz Srebrenice kroz šume, putem na kojem mu je ubijen sin. Sada zbog toga dobija pomoć od 400 maraka [200 eura] mjesečno, zbog čega nema plaćenu struju i ogrijev, a polovinu tog iznosa potroši na lijekove.

“Stigli smo do Kladnja nakon 45 dana bježanja. Sin nikada nije došao. Onda su nas prvo raspoređivali po privatnim kućama pa smo 1997. smješteni u Mrdićima. Dva puta sam aplicirao za obnovu kuće, ali do sada se ništa nije desilo”, kaže Ahmetović.

Nekim stanovnicima Mrdića, kako kažu, obnovljeni su prijeratni domovi, ali ne mogu se vratiti.

Neki zbog ratnih trauma, neki zato što su im djeca rođena ovdje i nemaju nikakvu poveznicu sa mjestima iz kojih dolaze njihovi roditelji. Mnogi tvrde da su sela u kojima su nekada živjeli odsječena od svijeta, bez ikakve uređene ceste i sa školama udaljenim desetinama kilometara.

Alen Selimović šest godina živi u kolektivnom naselju Ježevac sa suprugom i sinom

“S tim da je Ježevac u povlaštenom položaju jer je pored frekventnog puta. Indikativno je da smo mi prije nekih šest godina htjeli da iselimo stanovnike Mrdića u Ježevac, kako bi zatvorili to kolektivno naselje, ali to je bilo nemoguće, ljudi nisu htjeli. Šta ih drži na tom mjestu? Vjerovatno neka sigurnost, jer su se više puta selili i dosta im je”, kaže.

Okupljene komšije iz Ježevca međusobno razgovaraju kako je 20 godina nakon rata povratak teško moguć.

“Mnogi su ovdje rođeni ili su došli sa tri, četiri godine, ni ne sjećaju se gdje su prije živjeli. Oni vole Ježevac, ne bi htjeli čak ni u Sarajevo. Ma, nije loše, ljudi u Kambodži preživljavaju, pa i mi ćemo”, kaže u šali Alen Selimović.

Ipak, ozbiljnije dodaje: “Lijepo je ovdje kad se navikneš. Valjda čovjek više ni ne zna za bolje.”

Izvor: Al Jazeera