Otac Sava: Samo dijalogom možemo naprijed

Razgovarao: Mladen Obrenović

Nakon što Kosovo nije primljeno u UNESCO, otac Sava Janjić, iguman manastira Visoki Dečani, pozvao je na dijalog umjesto emocija. Budući da je jedan od zaštitnika ugrožene srpske baštine na Kosovu, raspolaže s dosta podataka o srpskoj, ali i o albanskoj baštini na Kosovu, te daje odgovor je li UNESCO garant da će baština biti obnovljena nakon što je tamo puno srušenih kulturnih i vjerskih objekata. Osim toga, otac Sava je vrlo aktivan na društvenim mrežama, često komentira ne samo teme iz vjerskog, nego i kulturnog, političkog i društvenog života.

• Među onima koji su vrlo aktivno i glasno bili protiv prijema Kosova u UNESCO bili ste i Vi. Koji su bili Vaši ključni motivi za takvo protivljenje?

Zajedno sa mojom Crkvom izrazio sam oštro protivljenje prijemu Kosova u UNESCO ne zato što smo protiv obrazovanja, promocije kulture i nauke na Kosovu, već zato što bi članstvo Kosova u ovoj organizaciji bez prethodno jasno usaglašenih mehanizama institucionalne zaštite baštine Srpske pravoslavne crkve i garancija Evropske unije, u okviru Briselskog dijaloga, postalo sredstvo kulturne represije Kosova nad srpskom pravoslavnom baštinom.

• Zar ne bi bilo logično da prijemom Kosova pod zaštitu vlasti i međunarodnih organizacija koje su pod ingerencijom UN-a dođe i srpska, odnosno pravoslavna kulturna i duhovna baština?

– Naše četiri svetinje: Pećka Patrijaršija, Dečani, Gračanica i Bogorodica Ljeviška su na listi UNESCO-a još od 2005. godine i o njima se već godinama brinu eksperti. Ovde je više problem u političkoj nameri kosovskih institucija da stave pod svoju kontrolu srpsku pravoslavnu baštinu i proglase je za kosovsku. Mi insistiramo da se očuva naš identitet, prava i ime. Naša baština jeste deo baštine na Kosovu, ali i baštine celog srpskog naroda čije su ovo najveće svetinje i protivimo se pokušajima Kosova da promeni njihov identitet i proglasi ih za kosovske crkve i manastire. Zato govorimo o raznolikoj baštini na Kosovu, a ne „kosovskoj baštini“, a to je velika razlika.

Provale, grafiti, oštećenja…

• Često upozoravate na srušene i zapaljene pravoslavne sakralne objekte, uništena groblja, devastirane kuće. Postoji li evidencija o broju uništenih vjerskih objekata i je li posljednjih godina učinjen bilo kakav napor da se obnove?

– Trudimo se da beležimo incidente. Neki objekti su napadani više puta. Ukupan broj teško oštećenih ili uništenih crkava i manastira iznosi 150. U martu 2004. samo za dve noći su uništene 34 crkve. OSCE je uradio detaljnu studiju o blizu 400 uništenih pravoslavnih grobalja, ali naše cifre idu do 500. Obnova crkava uništenih samo 2004. godine je trajala od 2005. do 2010. godine i obnovljeno je oko 70 odsto uništenog. Obnova je stala zbog insistiranja Kosova da se promeni memorandum o obnovi i iz njega isključi Zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije. Sada obnavljamo sopstvenim sredstvima i uz pomoć vlada, organizacija i individualnih donatora, ali ne sa kosovskim institucijama. Nažalost incidenti, provale u crkve, grafiti, oštećenja grobalja se nastavljaju i dalje.

• Kosovo nije primljeno u UNESCO, a Vi ste pozvali na pošteni dijalog i izgradnju povjerenja. Je li dijaloga (i kakvog) bilo prije kampanje za prijem Kosova u UNESCO i postoji li povjerenje između kosovskih vlasti i predstavnika Srpske pravoslavne crkve?

– Trenutno nemamo nimalo poverenja u kosovske institucije. Posle niza obećanja i našeg višegodišnjeg aktivnog angažovanja u dijalogu sa kosovskim institucijama, kosovska vlada je u aprilu ove godine spremila nacrt zakona o kulturnoj baštini kojim se celokupna baština imala pretvoriti u vlasništvo Kosova. Potom se pojavila slična po sadržaju i strategija kulturne baštine Kosova. Oba dokumenta u potpunosti negiraju sve zaštitne elemente iz tzv. Ahtisarijevog plana koji su bili dati Srpskoj pravoslavnoj crkvi 2008. godine i na osnovu čega smo i ušli u saradnju sa kosovskim institucijama. Saradnja se može nastaviti samo kada se u Briselu dogovorimo oko mehanizama dugoročne zaštite naše baštine.

• Za Vas govore da ste čovjek dijaloga, no pred raspravu u UNESCO-u odlučili ste prekinuti suradnju s kosovskim institucijama. Zašto?

– Saradnju sa kosovskim institucijama smo prekinuli ne iz političkih razloga već zbog pomenuta dva problematična nacrta zakona kosovske vlade koji su razotkrili stvarne namere vlade u Prištini. Tražili smo barem spremnost na dijalog o baštini u Briselu i kosovska vlada je decidno ignorisala i zahtev Srpske pravoslavne crkve i Beograda za dijalog. Posle odbijanja dijaloga svaka saradnja je nemoguća, dok Priština ne promeni svoj odnos i ne shvati da se ovako ozbiljna pitanja ne mogu rešavati diktatom, pa čak ne i zakonima koji se mogu menjati kako ko hoće, već najpre međunarodno garantovanim dogovorom u Briselu koji će prihvatiti i Skupština Kosova.

• Srpska pravoslavna crkva ima manastire i crkve u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, čak i u Grčkoj, dakle ne samo u matičnoj državi. Na koji način je drugdje riješen njihov status i koji biste model smatrali najpoželjnijim da se primijeni na Kosovu?

– Nigde na teritoriji bivše Jugoslavije posle završetka neprijateljstava nije bilo uništavanja verskih objekata kao na Kosovu. Albanski ekstremisti su nakon kraja rata i povlačenja jugoslovenske vojske uništili veliki deo srpske duhovne i kulturne baštine. Čak ni u BIH, gde je bilo mnogo više stradanja, posle Dejtona nije bilo uništavanja džamija i crkava. Ovakav vandalski odnos prema hrišćanskoj baštini i Srbima na Kosovu traži i specifična rešenja. Pored Zajednice srpskih opština s jedne strane, potrebna je institucionalna zaštita srpske duhovne i kulturne baštine na Kosovu. Posebni uslovi diktiraju i posebna rešenja.

• Iguman ste manastira kojeg su četiri puta napadali, iako ste pod zaštitom KFOR-a. Živite li i dalje u strahu da se napadi mogu ponoviti – bilo na imovinu, bilo na monahe kad napuštaju manastir?

– Zabrinuti smo za budućnost, imajući u vidu da je manastir Dečani koji je jedan od najvrednijih spomenika kulture na Balkanu i svetska kulturna baština, četiri puta bio meta albanskih ekstremista. Broj monaha je od kraja rata na Kosovu dvostruko porastao, tako da nas pretnje ne plaše. Svaki napad na naše manastire bio bi štetan za Kosovo jer bi u sadašnjoj situaciji u Evropi i svetu Kosovo dobilo imidž islamističkog društva. Mislim da je i za kosovske Albance važno da shvate značaj srpske baštine, da je priznaju sa njenim identitetom i poštuju kako priliči civilizovanom društvu.

Kosovo je odgovornost svih

• Tko Vam u očuvanju statusa i zaštiti kulturne i duhovne baštine Srba na Kosovu može najviše pomoći – Priština, Beograd ili Bruxelles? Ili svi pomalo, ili svi zajedno jer svatko na svoj način snosi dio odgovornosti za ono što vam se događalo i što se tek može dogoditi?

– Očuvanje srpske duhovne i kulturne baštine na Kosovu je odgovornost svih relevantnih faktora. Ovo nije samo baština SPC već i celog srpskog naroda, a važna je za sve građane Kosova i ceo svet. Bez saradnje Beograda i naših eksperata ne možemo zamisliti i prihvatiti rad na njihovom očuvanju. Ipak nalazimo se na Kosovu i spremni smo na konstruktivnu saradnju i sa našim komšijama Albancima i kosovskim institucijama u skladu sa prethodno postignutim dogovorom. Bez međunarodne podrške sve bi ti bilo jako teško moguće i zato je međunarodno civilno i vojno prisustvo na Kosovu i dalje neophodno radi stabilnosti jednog društva koje je u permanentnoj krizi.

• Svjedočili ste mnogim događanjima na Kosovu, pratili što se događa u odnosima kosovskih Albanaca i Srba, sve je slutilo da će se dogoditi tragedija – prvo albanska, a onda srpska. Je li sve moglo drugačije – hladnih glava, dijalogom, bez prolijevanja krvi, uništenih života i domova?

– Naravno da je sve moglo da ide mirnim putem. Problem bivše Jugoslavije jeste što su vladajuće elite prihvatile spregu komunizma i ekstremnog nacionalizma. Ova bolest je zahvatila sve republike manje ili više i dovela je na njihovo čelo one koji snose najviše odgovornosti za sve nesreće mnogih nevinih ljudi. Na Kosovu smo od početka jasno osuđivali Miloševićev režim kome su se protivili i mnogi Srbi, ali i ekstremističke akcije OVK. I od jedne i od druge strane stradali su mnogi nevini civili. Razumniji ljudi su većinom ćutali u strahu i dan danas vrlo je malo spremnosti da se sagleda objektivno odgovornost. Većinom se krivica prebacuje na drugu stranu, a nacionalističkom retorikom prikriva se korupcija i vladavina organizovanog kriminala. Zato nam treba dijalog i pomirenje, a ne nove svađe. U manastiru Dečani smo pružili utočište za 200 Albanaca muslimana za vreme rata, i pomagali smo ljude bez ozbira na veru. Nažalost, niko od tih ljudi sa nama ne kontaktira od straha zbog svojih ekstremista.

• Osim pravoslavnih crkava, u posljednjem ratu rušene su i katoličke crkve, džamije, vjerski objekti drugih zajednica. Postoji li objašnjenje – zašto su vandalima prvo na meti bogomolje?

– Zato što su ratove u bivšoj Jugoslaviji vodili oni koji su izašli iz ateističke ideologije i koji su preko noći postali nacionalisti i novopečeni vernici. Oni su zloupotrebljavali religiju kao ideologiju i svojim postupcima su podsticali svoje narode posebno preko medija da su drugi izvor nesreća i da ih treba kazniti uništavanjem njihovih svetinja. To nisu bili verski ratovi, a ako su ih podržavali direktno ili indirektno neki ljudi od vere, reč je o onima koji su svoju veru zamenili političkom ideologijom. Bog koji poziva na nasilje ne postoji, to je fikcija bolesnog čovekovog uma.

• Na koji način predlažete da se obnovi, zaštiti i sačuva kulturna i duhovna baština Srba na Kosovu?

– Najpre treba nastaviti briselske razgovore i u dijalogu sa kosovskom stranom definisati principe institucionalne zaštite baštine Srpske pravoslavne crkve slično modelu Ahtisarijevog plana uz međunarodne garancije Evropske unije koja vodi pregovore. Potom ove principe treba pretočiti u zakone i raditi na njihovoj primeni. Mi smo pokazali da smo spremni za dijalog, ali ne možemo da prihvatimo diskriminatornu politiku diktata i nametanje albanskog identiteta svemu na Kosovu. Ovo je dom svih, a ne samo Albanaca.

• Brinete o manastiru starom 700 godina, kulturi i tradiciji koja je dio europskog naslijeđa, a zbog angažmana na društvenim mrežama zovu Vas ‘The Cyber Monk’. Zašto baš angažman u cyber svijetu?

– Živimo u svetu kada se zahvaljujući internetu stvara mogućnost da se i pojedinci angažuju u zaštiti svojih interesa preko društvenih mreža. Još od pre rata na Kosovu aktivno radim na internetu pokušavajući da ukažem na kompleksnost problema i na opasnost jednostranog pristupa njihovom rešavanju. Naš glas treba da se čuje jer naše crkve i manastiri nisu muzeji već žive zajednice sa svojim narodom koji se u njima moli Bogu i zato o nama ne mogu odlučivati samo političari već je važno i naše mišljenje. Poseban problem na Kosovu jeste što je dve trećine predratnog srpskog stanovništva i dalje u progonstvu i oni koji su se vratili, a malo ih je, stalno su izloženi napadima i provokacijama. Bez omogućavanja povratka prognanima i zaštite njihovih ljudskih i imovinskih prava Kosovo će ostati primer neuspele misije jer je jedna represija iz vremena rata zamenjena drugom, ali ovaj put „u miru“ i uz međunarodno prisustvo što je neprihvatljivo. Zato je naša dužnost da ističemo i pitanja ugroženih ljudskih prava i sloboda.

Izvor: Al Jazeera