Zagreb Film Festival: Ove godine u fokusu i BiH

Piše: Tomislav Šoštarić

Čak 110 filmova u 12 programa nudi posjetiteljima 13. izdanje Zagreb Film Festivala, koji svoja vrata ove godine otvara u novom terminu – umjesto u listopadu, filmska fešta počinje u subotu, 14. studenog.

Glavni adut festivala i ove je godine Glavni program, odnosno natjecateljski dio ZFF-a, u kojem će biti prikazano 14 dugometražnih filmova, 10 kratkih filmova sa svih strana svijeta te 11 kratkih hrvatskih filmova iz nacionalnog programa Kockice, važne platforme za mlade filmaše, koja ove godine ‘slavi’ 10 godina.

Pet naslova kandidati za Oscara

Tu su i drugi popularni programi ovog već prepoznatljivog festivalskog formata, poput Velikih pet, odnosno filmova iz pet velikih kinematografija koji su imali veliki broj gledatelja u kinima u matičnoj državi, retrospektiva filmova Orsona Wellesa povodom 100 godina rođenja i 30 godina smrti te niz drugih popratnih programa i radionica.

Drugi po posjećenosti

ZFF je, kaže Matić, iza festivala u Puli, u čiju Arenu stane između sedam i osam tisuća ljudi, drugi po posjećenosti festival u Hrvatskoj. Prosječan broj posjetitelja je 25 do 30.000 godišnje, a prošle je godine zabilježen i blagi rast u odnosu na prethodnu. To je, kaže, u skladu s njihovim kapacitetima. Ove godine ZFF je promijenio termin i uskladio se s tri velika festivala – Venecijom, San Sebastianom i Torontom, koji se održavaju u rujnu.

“Pomicanjem smo dobili priliku hrvatskoj publici predstaviti nove naslove koji su premijere imali na ova tri festivala. Također, sada se održavamo u isto vrijeme kada i festival u Ljubljani, pa smo s našim slovenskim kolegama započeli suradnju na zajedničkom dovođenju gostiju, a tu suradnju se nadamo u budućnosti još više pojačati”.

U programu Moj prvi film: Bosna i Hercegovina, bit će prikazano pet debitantskih naslova značajnih bosansko-hercegovačkih redatelja – “Crni biseri” Tome Janića, “Diverzanti” Hajrudina Krvavca, “Ovo malo duše” Ademira Kenovića, “Sjećaš li se Dolly Bell?” Emira Kusturice i “Žena s krajolikom” prerano preminulog redatelja i kultnog autora Ivice Matića.

“U Glavnom programu u dugometražnoj selekciji ćemo vrtjeti po dva filma iz Češke i dva s Islanda. Imamo dvije hrvatske koprodukcije, a čak pet naslova su nacionalni kandidati za nagradu Oscar u zemljama iz kojih dolaze. Izuzev jednog sjajnog estonskog filma od prošle godine i jednog američkog koji je premijeru imao početkom godine u Sundanceu, svi ostali filmovi su vrlo ‘friška’ roba”, kaže direktor festivala Boris T. Matić.

Promjena termina, novi programi i suradnje

Uz obljetnicu Kockica bit će prikazan i film “Belladonna” hrvatske redateljice Dubravke Turić koji je nedavno osvojio nagradu u Veneciji, a većina drugih filmova će biti svjetske premijere. Tu je i zanimljiva retrospektiva starih horora iz zemalja nekadašnjeg istočnog bloka.

Što se tiče veličine i formata, Matić kaže da ove godine, uz promjenu termina, traju i jedan dan dulje, uvedeni su novi programi i suradnje…No, koncept i format su ostali isti.

“Usudim se reći da smo najznačajniji regionalni festival za debitantske filmove. Sve ostalo bi bilo pretenciozno kada u regiji postoje sjajni festivali poput sarajevskog ili onog u Ljubljani ili Festivala autorskog filma u Beogradu. Ponosan sam na činjenicu da svake godine imamo sve više publike i gostiju i da nam se naši gosti opetovano vraćaju na festival, jer očigledno se lijepo osjećaju u Zagrebu i zadovoljni su onim što mi radimo”.

Pri selekciji filmova kriteriji su uvijek isti – odabrani filmovi moraju zadovoljiti pravila i kriterije za pojedini program, a nakon toga još je važniji subjektivni dojam selektora pojedinih programa.

Bogata riznica BiH kinematografije

Selektor programa Moj prvi film: Bosna i Hercegovina, veliki je hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac. Radi se o subjektivnom odabiru, koji će publici prikazati nešto od blaga iz povijesne riznice bh. kinematografije.

Kao i do sada, u odabiru debitantskih ostvarenja iz neke kinematografije, kaže Polimac, fokusirali su se na jedno razdoblje i nastojali iz njega izvući najzanimljivije.

“Linija manjeg otpora bila bi uzeti novije BiH filmove jer su suviše poznati i jako dostupni, od “Ničije zemlje” i “Grbavice” do “Gori vatra” i “Snijega”. Zato smo se usmjerili na razdoblje bivše Jugoslavije i tu ima poneki hit [“Sjećaš li se Dolly Bell?”], ali u načelu do tih filmova nije baš tako lako doći, osim ako redovno ne gledate kanal Klasik TV”, kaže Polimac.

Odabrani filmovi, kaže Polimac, govore koliko je ozbiljna bila kinematografija BiH u vrijeme bivše Jugoslavije, što bi se još bolje pokazalo da ne postoji ograničenje na debitantski film.

Nakon što je bila ‘servis’ redatelja iz drugih sredina 50-ih godina, “Kozara” Veljka Bulajića, bila je prvi skupi film produciran u BiH s međunarodnim uspjehom, a ekipa filma “Bitka na Neretvi”, kaže Polimac, nije slučajno odabrala Sarajevo za bazu.

Bh. film ‘žrtva spleta nesretnih okolnosti’

“Nakon Tome Janića pojavljuje se galerija rasnih filmaša kojima je teško naći zajednički nazivnik. Uostalom, što je zajedničko partizanskim vesternima “Šibe” Krvavca i filmovima crnog vala [Bahrudina] Bate Čengića? Ne puno toga. Uz Bosna film pojavilo se još nekoliko filmskih poduzeća, a prva Zlatna palma za “Otac na službenom putu” stigla je upravo u Sarajevo. Jak je to bio filmski centar, a znakovito je da je posljednji pulski pobjednik, Čengićev “Gluvi barut” po Branku Ćopiću, nastao upravo tu, prije raspada Jugoslavije”.

No, danas, navodi Polimac, BiH ima kaotičnu produkciju, a u film se ulaže premalo, unatoč tome što su najviše važnih nagrada u ovome stoljeću s naših prostora osvojili upravo tamošnji filmaši.

Antonio Nuić, hrvatski redatelj porijeklom iz BiH i jedan od umjetničkih savjetnika ZFF-a, smatra da je bh. kinematografija, kao i cijela država, žrtva spleta nesretnih okolnosti.

Amerika svijet ‘osvojila’ filmom

Polimac kaže da, što se tiče kinematografija na području bivše države, situacija varira – Srbija stagnira s nekim sjajnim alternativnim filmovima, ali ne i ‘srednjostrujaškim’. Hrvatska ima dobru organizaciju i kreativu posljednjih godina, no autori još ne mogu ugroziti najbolja ostvarenja ranijih redateljskih velikana. Slovenija je proteklih godina imala val modernizma ozbiljniji od onoga što se radilo u sastavu Jugoslavije. Nuić smatra da je jedina kinematografija koja sustavno funkcionira hrvatska, a trebalo bi se ugledati na vremena kada je film imao važno mjesto u društvu, scenarističke predloške pisali ozbiljni pisci…

“Vrlo seriozno se pristupalo filmu kao nečemu što je apsolutno najbolji ‘reprezentativac’ bilo koje nacije vani. Sport je fenomenalan, ali sport je stvar imidža. Ako ste Španjolac i gledate kako Luka Modrić igra, ne saznate ništa o toj Hrvatskoj, nego znate: ‘aha, tamo ima ljudi koji znaju igrati nogomet’. To je informacija koju može prenijeti sport. Sport je bitan i on prenosi i daje ti određenu vrstu prisustva pred očima svjetske javnosti. Film je u tome puno moćniji. Amerika je osvojila prvo svijet filmom, a onda puškama i pištoljima”, kaže Nuić.

“BiH ima izrazito talentirane redatelje, ima talentirane glumce, talentirane pisce, ali nema zdrav sustav koji prati potrebe i mogućnosti tih ljudi. Ja sam se nadao da će festivalskim uspjesima bh. filmova, da će to rezultirati time da će se kinematografija usustaviti i da će ta proizvodnja postati konstantna. Međutim, kako vidimo, bh. proizvodnja je nešto manja nego što bi mogla biti i puno se više okreće prikazivanjima po festivalima i tu ima dosta odjeka”, kaže Nuić te dodaje kako je dio tog odjeka i ovogodišnji program Moj prvi film ZFF-a.

Nuić tako smatra kako će ovogodišnji ZFF po naslovima i programima i publici i kritici biti možda i najzanimljiviji do sada.

Prostor za malo zahtjevnije filmove

Upravo se prvi i drugi filmovi redatelja, naglašava, često pokažu kao najsvježiji, a po njemu je ove godine ta ‘berba’ fenomenalna.

Cilj je, kaže, pokazati ljudima filmove koji nemaju prostora u redovnoj kinodistribuciji, a vrijedni su filmovi koje treba pogledati te pokazati da su kinematografije i filmovi puno šira stvar od onoga što eventualno se može vidjeti redovnim distribucijskim kanalima.

Festival, kaže Nuić, omogućuje tim filmovima koji često dolaze iz ‘egzotičnih’ područja gdje se također snimaju odlični filmovi, da dobiju posebno mjesto te zažive i na drugim servisima za prikazivanje filmova i ostvare određeni uspjeh. 

“Veliki festivali – Cannes, Venezia, Berlin – imaju svoje uređivačke politike, imaju kinematografije koje su im interesantne, tip filmova koji im je interesantan, a Zagreb Film Festival i festivali koji su, recimo, manje bogati, oni moraju tražiti svoju svježinu u novim naslovima, ‘egzotičnijim’ u nekom smislu, premda ne cijenim taj pojam previše”.

I uspijevaju, kaže, svake godine. “Naći prostora da se pokažu malo zahtjevniji filmovi, ali filmovi koji su i dalje rađeni za publiku, interesantni, inteligentni. Eto, to je negdje, po meni, cilj ZFF-a”, zaključuje Nuić.

Izvor: Al Jazeera