Svakodnevnica im postala pomoć izbjeglicama
Piše: Branimir Bradarić
Već na prvi pogled Dragana i Nizar Shoukry nisu običan bračni par. Godinama žive u Hrvatskoj i imaju dvije kćerke. Dragana je rođena Zagrepčanka koja je odrasla na zagrebačkom asfaltu, dok je Nizar rođen i odrastao u Siriji iz koje je u Zagreb došao još 1984. godine zbog studija. Međutim, ostat će zabilježeno kako je ovaj bračni par odigrao, i još odigrava, veliku ulogu u izbjegličkoj krizi koja od 16. rujna pogađa i Hrvatsku.
Oboje su angažirani kao prevoditelji s arapskog jezika te kao takvi policiji, liječnicima i svim drugim angažiranim službama na terenu predstavljaju ogromnu pomoć. Danima ih se na terenu može vidjeti s megafonom u rukama i kako razgovaraju s izbjeglicama, prenose im upute, daju savjete…
Njihova uloga posebno je bila važna prvih dana krize dok još cijeli sustav nije bio ustrojen i kada su njih dvoje odigrali možda i ključnu ulogu kod prihvata, smještaja i daljeg transporta izbjeglica.
Tih dana je na terenu, a posebno na željezničkom kolodvoru u Tovarniku, vladao blagi kaos pa je u nekoliko navrata prijetilo da dođe i do većih problema jer su ljudi bili nervozni čekajući prijevoz. Tu su na scenu stupali Nizar i Dragana čije su riječi na umorne i iscrpljene izbjeglice djelovale smirujuće i ohrabrujuće tako da nisu zabilježeni nikakvi veći problemi.
Umor odmah nestaje
„Jeste naporno, ali ne žalim se. Iskreno, osobno uživam u ovome poslu jer znam da činim nešto korisno i pomažem ljudima kojima je trenutno moja pomoć veoma važna. Kada osjetim umor sjetim se koliko im je bitno prevesti sve kako bi znali što i kako dalje. Vidim onda i svu tu djecu koja prolaze toliki put tako da sav umor odmah nestaje“, kaže Dragana.
Nizar i Dragana nemaju mnogo vremena za svoju porodicu zbog pomoći drugima [B. Bradarić]
„Vrlo često su se interesirali i za wi-fi kako bi se mogli javiti obiteljima koje su ostale tamo odakle dolaze. Trebale su im i utičnice za struju kako bi napunili mobitele“, dodaje Nizar, napominjući i kako je veoma važno za sve da izbjeglice prilikom prvoga susreta čuju poznati jezik jer ih to smiri.
„Poslije svega što su preživjeli bili su uplašeni, ali to je i razumljivo. Dolazili su u novu državu, a nisu znali što ih čeka. Govorio sam im o tome kako će ih brzo prebaciti prema granici, da ne moraju ništa platiti, da je Hrvatska prelijepa država predivnih ljudi. Davalo je to rezultata jer bi ubrzo postali smireniji. Vjerovali su nam. Veliku ulogu odigrala je i policija koja se postavila profesionalno i bez ikakvih povišenih riječi rješavala razne situacije“, kaže Nizar.
I on je zbog svakodnevnog angažmana gotovo ostao bez glasa. Megafon je uvijek uz njega te je svako malo tražen sa svih strana. Radi krize je malo po strani ostavio i svoju stomatološku ordinaciju u Tovarniku. Međutim, niti on se ne žali. I sâm još ima članove obitelji u Siriji, u Alepu, koje je pozivao u više navrata da dođu u Lovas, ali oni to za sada odbijaju.
Kaže kako neki u Siriji, poput njegovih, ne žele napustiti svoje domove dok neki opet kreću samo s torbom ostavljajući sve što su tijekom godina stekli. Ipak, najviše ga smeta što ovu situaciju sa ratom u Siriji trenutno koriste i neki iz zemalja gdje nema rata i koji se samo tako priključuju kolonama izbjeglica.
„Koliko vidim, među svima njima najmanje je Sirijaca. Ima tu ljudi iz Afganistana, Pakistana, iz Afrike… Među njima je dosta onih koji ne znaju arapski jezik. Svi oni koriste nesreću Sirijaca i tako se pokušavaju domoći zemalja zapadne Europe“ kaže Nizar.
Predloženi i za odlikovanje
S tim se slaže i Dragana koja se i danas rado sjeća Sirije, za koju kaže da je prelijepa zemlja, s divnim ljudima i lijepim običajima. Kaže kako je razgovarala s brojnim Sirijcima i da su joj mnogi rekli kako bi se odmah iz kampa u Opatovcu vratili u Siriju kada bi tamo sada prestao rat.
„Razumijem ih u potpunosti jer je Sirija zaista predivna država. Uz Hrvatsku, mislim da bih samo tamo mogla živjeti, jer toliko me se ta zemlja dojmila. Imaju prelijepe običaje, a i žene su im jako bitne u društvu. I sama bih vrlo rado odmah otišla u Siriju ali mislim da to se neće dogoditi tako brzo. Puno je tamo krvi i smrti pa se bojim da će – i kada bi rat odmah prestao – trebati 10-15 godina da se situacija normalizira i bude sigurno“, kaže Dragana.
Njoj u cijeloj krizi i svim obvezama u kampu najveći problem predstavlja što ne stigne kući. Zato je odmah na početku u Lovas došla njena majka koja brine o djeci. Dragana i Nizar tek povremeno uspiju otići do kuće.
„Kćerke se ne bune jer su i same svjesne toga što mi radimo. Uostalom, pa neće niti ovo zauvijek trajati. Sada nas ima više pa se stignemo odmoriti i obaviti neke stvari“, kaže Nizar.
Kolika je njihova uloga tijekom krize govore i riječi ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji je rekao da bi supružnike Shoukry za sve zasluge trebalo odlikovati. I Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika poslala je Uredu predsjednice Republike Hrvatske prijedlog da se Nizar Shoukry odlikuje za sve učinjeno tijekom izbjegličke krize.
Izvor: Al Jazeera