Hrvati: Nakon izbora kreće – uhljebljavanje

Piše: Tomislav Šoštarić

Biti ili ne biti – otprilike bi se tom slavnom rečenicom iz Shakespearovog Hamleta mogla sažeti poruka koju su odaslale hrvatske stranke biračima uoči parlamentarnih izbora. A ‘biti ili ne biti’ znači zapravo ‘Ili mi, ili propast’.

Nova ili nova/stara vlast bit će izabrana da vodi državu iduće četiri godine. No, čini se da kod ‘običnih’ građana Hrvatske takve poruke ne padaju na plodno tlo. Očekuju jednako loše, tko god pobijedi.

Tomislav iz Zagreba, u svojim je 30-im godinama državnu službu zamijenio radom u privatnom poduzeću. U državnoj službi je, kaže, vidio svašta.

Podobnost umjesto sposobnosti

Najviše ga smeta, kako kaže, nesposobnost i neobrazovanost vodećih kadrova za funkcije na koje su postavljeni, a na koje su došli po političkoj liniji. I to je, tvrdi, konstanta već 25 godina.

Napredovanje ne ovisi o radu

Tomislav smatra da će se i nakon ovih izbora vlast baviti raspodjelom fotelja, u kojima će sjediti podobni, a podređeni obavljati posao umjesto njih. 

“Mislim da kao prvo mentalitet u javnom sektoru je takav da ovi koji su uhljebljeni da ih uopće nije ni briga. Situacija u javnom sektoru je takva da od deset ljudi rade trojica, a ovi ostali, ako imaju nekakvo zaleđe, to izgleda ‘joj al’ mi je teško, šta me diraš’ i tako. Ovi neki mladi nadobudni dođu, probaju nešto raditi, probaju nešto napredovati, makar nema puno napredovanja. Tvoje napredovanje ne ovisi o tvojem radu nego o tome koliko si dobar s onima na višim razinama”, kaže Tomislav, koji smatra da situacija nije bolja ni u većini zemalja Europe i svijeta.

“Uhlebljavanje. Šta se dešava kada neka stranka dobije izbore? Kao prvo se pregovara o mjestima. Znači ovaj će stavit ovdje tu svoga, a ovaj ovog svoga, a ne gleda se koliko je tko sposoban da nešto radi, nego je bitno da je ovaj tebi u stranci netko ili nešto ili tako. Znači ne gleda se koliko je tko sposoban za tu funkciju, bilo koju”.

Treba, kaže, mijenjati sustav, učinkovitost, provesti punu informatizaciju i školovati zaposlene. “No, oni koji bi trebali mijenjati su oni koji se ne daju školovati i koji ne žele uopće nova znanja i novi sistem”, zaključuje Tomislav.

U pomake ne vjeruje ni Nenad, koji radi u uspješnijoj državnoj tvrtki. “Znači da će nas pljačkati ‘vanjski neprijatelji’, ajmo tako reći, jer se sve događa po diktatu Europske unije, MMF-a, sve smo prodali kaj smo imali, još je to malo vode ostalo, a i to ćemo još malo prodat’ ili će nam jednostavno to uzet’ jer nećemo moći vraćati kredite. A vjerojatno su tu naši političari zavođeni u međuvremenu za dobivanje kredita jer ne dobivamo ih na lijepe oči”.

Pomaci na bolje su mogući, smatra, samo ukoliko se dogodi nešto samo po sebi. A ono što bi trebala napraviti buduća vlada jest oslabiti poziciju banaka, razvijati poljoprivredu i smanjiti državni aparat. 

Pomaci jedino sami po sebi

“Pogasiti pun kufer raznoraznih agencija koje su rađene samo da bi se ljudi mogli negdje zaposliti. Drugo, smeta me strašno što imamo gradove koji ne da nisu gradovi, nego nisu ni mjesta, po broju stanovnika i svojoj veličini”.

Za razliku od Tomislava i Nenada, Gabrijel je u svojim 50-im godinama već nekoliko godina nezaposlen. Tek tu i tamo uspije pronaći kakav kratkotrajan angažman.

Nakon 30 godina rada, osjeća se beskoristan. “Sat je dug, kamoli dan”, kaže Gabrijel.

Ni nakon izbora ne očekuje da će se ti sati skratiti – na političkoj su sceni, kaže, ljudi koji nikada nisu bili bez posla pa uopće ne razumiju njegovu poziciju.

Ono što treba jest provesti reorganizaciju Zavoda za zapošljavanje da njegovi djelatnici aktivno s poslodavcima rade na zapošljavanju, kao što on aktivno traži posao, umjesto da vode puku evidenciju je li se ovoga mjeseca javio na Zavodu.

Razočaran je i premalim ulaganjem u sustav prekvalifikacije, koji mu na zamolbu nije izašao u susret. Protiv uvoznog lobija, koji smatra najvećom kočnicom razvoju i zapošljavanju, nijedna vlast do sada nije učinila ništa, a bez toga nema proizvodnje. Dakle ni radnih mjesta.

‘Mogu se prepucavati jer dobro žive’

“Hajdemo naći zajednički jezik. Ja ne kažem da SDP ne griješi, da HDZ ne griješi ili da i jedni i drugi nemaju dobre ideje. Pa ajmo onda za dobrobit ove države neke zajedničke ciljeve zajednički odraditi, a ne što god da je i dobro, ovi kažu da je loše. Oni se prepucavaju, a mogu se prepucavati jer svi dobro žive. Oni ne znaju što znači biti bez love jedan dan, nemaju pojma. Žive na račun ove države, ovih ljudi koji plaćaju poreze. Nisu pokazali da bi zajednički interes trebao biti da svi imaju za kruh”.

Mario je obrtnik. Neke stvari su, kaže, riješene, ali doprinosi i druge obveze su preveliki. Od države očekuje da učini nešto da mali obrtnici lakše dobiju kredite jer ih banke odbiju kad vide koliko su im mali prihodi. Treba uvesti stimulaciju, primjerice beneficije po ostvarenom prihodu.

“Napraviti nekakvu rang listu da ti koji stvarno ostvaruju minorne prihode, može se to kontrolirati, da imaju određene beneficije. Uvijek je bitna stvar razlika u nekakvim doprinosima, možda neki drugi oblik motivacije da ti ljudi zadržavaju radnike, inače će ih morati otpustiti. Ili će zatvoriti jer ne mogu plaćati svoje obaveze. Platni sistem bi trebalo korigirati”.

Na visoke namete i doprinose, nelogičnosti u sustavu zapošljavanja koji ne stimuliraju zapošljavanje te probleme s dizanjem kredita, žali se i Kristijan, koji ima vlastitu produkciju.

‘Komunistički mentalitet’

Iz osobnog iskustva, kaže, zna da su mnogi pri pokušaju dobivanja kredita odustali od procesa kad su ušli u ‘pakao’ papirologije i birokracije. A mnogi koji su ustrajali do kraja, kredit ipak nisu dobili.

Stranke se prilagođavaju ljudima

Poduzetnik Vedran smatra da aktualna vlada nema plan oživljavanja gospodarstva, a ništa više ne očekuje ni nakon izbora, tko god pobijedio. Navodi: Zakon o poticanju investicija funkcionira samo za divovske investicije, krediti i poticaji funkcioniraju tako da za manje investicije nagrađuju neznanje i neiskustvo, pravosuđe ‘šteka’, prevelik je porez na dobit i PDV, strateško definiranje područja na kojem hrvatska ekonomija i poduzetnici mogu biti konkurentni ne postoji. 

Umjesto bavljenja tim problemima, kaže, stranke i političari bave se samima sobom, a građani bi nakon svih ovih godina vjerojatno bili zbunjeni da ih uopće netko nešto pita. “Nisam optimističan po pitanju da se nešto može učiniti. Ljudi su takvi kakvi jesu, neki bolji, neki lošiji, a stranke se tome prilagođavaju, neke bolje, neke lošije”.

Izostaje i financijska i stručna pomoć za poduzetnike. “Glavni problem je što novi mladi ljudi ne dolaze na vlast. Vlada komunistički mentalitet. Ovi iz vlasti i oporbe nemaju pojma kako voditi državu i ekonomiju danas nego se svađaju preko novina. Mnogi ni engleski ne znaju i što očekivati. Trebaju mladi ljudi koji se razumiju u modernu politiku”, kaže Kristijan.

Umirovljenik Zvonko nabraja: smanjiti administraciju, skresati plaće državnim dužnosnicima da se i tu malo ‘ušpara’, rasteretiti privredu velikih nameta i dati šansu maloj privredi, kad velike više nema.

No, ništa od toga pobjednika ne očekuje. Mirovine godinama zaostaju za rastom plaća i mnogi koje zna kopaju po smeću. Božićnicu će dobiti, ali…

‘Floskule i parole’

“To su te fore prije izbora, obećanja neka i onda nakon toga ništa. Mislim da bu to sve ostalo na tim predizbornim floskulama i parolama. Ne znam zašto je to tako kod nas, da li je to krivnja u nama samima što biramo uvijek jedne te iste ljude. Meni ide na živce kad gledam 20-25 godina jedne te iste face u Saboru, sjede tam’ ili ne sjede, niš’ ne naprave, u Vladi nitko nije po znanju nego po političkoj liniji. To treba biti stručnjak za financije, stručnjak za privredu i to. Danas su sve pretežno ovi politički podobni”, kaže Zvonko.

Pesimistična je i mladost. Student Tin kaže da je potrebno uvesti jaču interakciju između visokoškolskih ustanova jer trenutačno vlada samovolja koja ide na štetu studenata.

Nedostaje sustav ‘spajanja’ poduzetnika i studenata jer sada ne vidi kako naći stručnu praksu, kamoli posao. Gradivo je općenito preobimno i nedovoljno prilagođeno potrebama tržišta rada.

Hrvatska politika, smatra, ne gradi društvo znanja. “Kako slabo vidim što se radi i što i da li država uopće čini za studente, imam osjećaj da ne mogu ni komentirati što se i kako radi”, zaključuje Tin.

Izvor: Al Jazeera