Rijeke postaju ‘tempirane bombe’

Poplave su prirodan fenomen rijeka, no na štete utječe i čovjek (Slavko Midžor / Pixsell)

Piše: Tomislav Šoštarić

Klimatske promjene, vađenje, ali i nevađenje šljunka i pijeska iz rijeka, zbog čega korita navodno postaju plitka, nestručan i zastarjeli pristup izgradnji nasipa, neodržavanje odvodnih kanala…

To su samo neki od razloga koji se spominju kao uzroci sve češćih poplava u zemljama regije, pogotovo nakon katastrofalnih potopa u svibnju 2014. 

Nema jednog ‘krivca’

Hrvatska se nedavno ponovno našla na ‘putu’ vode – bujice na Pelješcu i u Dalmaciji te nova poplava na području Karlovca, izazvale su nove štete i opet pokrenule rasprave.

Stručnjaci se slažu u jednom – radi se o složenom procesu koji nije moguće uvijek potpuno kontrolirati niti predvidjeti tijek događanja te ne postoji jedan ‘krivac’.

U svijetu i gore posljedice

Poplava ima svugdje u svijetu i događaju se svaki dan, kaže Bonacci te dodaje da je sve što se u Hrvatskoj dogodilo i što će se eventualno pojaviti, već viđeno na nekom drugom dijelu planeta.

“I s mnogo gorim posljedicama nego u našim krajevima. Podsjećam samo na dvije nedavne. Od 3. do 6. listopada 2015. u Južnoj Karolini poginulo je u poplavama devet ljudi, a bez struje i vode je ostalo više desetaka tisuća. 4. listopada 2015. na francuskoj rivijeri u bujičnim poplavama poginulo je 19 ljudi, a štete na infrastrukturi su bile goleme. Ovakvih primjera i to iz najrazvijenijih zemalja svijeta mogao bih nizati u nedogled”.

Hrvatski biolog i jedan od pokretača nacionalnog projekta Rijeke Hrvatske, Goran Šafarek, navodi da su poplave prirodan fenomen rijeka, no štete su djelo čovjeka.

“Stoljeće tradicionalne obrane od poplava, deseci utrošenih milijardi na tehnički pristup, a poplave i dalje haraju, dokaz su neučinkovitosti, ali i nerazumijevanje složene hidrologije i dinamike rijeka. Nestanak šuma u planinama i brdima stvara bujice na planinama i voda sada putuje mnogo brže prema nizinama jer šume upijaju vodu i reguliraju padaline u tlu. Regulacija planinskih i brdskih potoka i rječica također ubrzava ovaj proces. Regulacija rijeka u nizinama, odnosno njihovo pretvaranje u ravne kanale, dalje pogoršava problem jer se ubrzava i skraćuje tok rijeke”, navodi Šafarek.

Ljudi ‘stisnuli’ rijeke

Prirodna poplavna područja, tj. bazeni koji bi trebali biti zaštita, odvajaju se od rijeka te isušuju ili urbaniziraju.

“Rijeka se ubrzava i postaje tempirana bomba jer regulirano korito ne može primiti ogromne količine vode i samo je pitanje gdje će se razliti. Strategija brzog prolaska vodenog vala izuzetno je loša jer se voda samo nakuplja i problem se prenosi nizvodnim susjedima”.

Problem je i poljoprivreda u najnižim poplavnim područjima, najčešće poljima koja su, smatra, trebali ostati pašnjaci jer oni podnose poplave. Naseljavanje u lažnoj sigurnosti brana i regulacija golema je opasnost.

“Ljudi su previše ‘stisnuli’ rijeke, a poplavna voda jednostavno se više nema gdje izlijevati”, kaže Šafarek.

Šljunčarenje, kaže, nimalo ne pomaže – kao i regulacija, u većini je slučajeva štetno jer ubrzava rijeke i dovodi vodene valove u naselja.

Vraćanje rijeka u prirodno stanje

“Šljunčarenje stvara i velike štete kao što je ukopavanje korita i s time posljedično padanje razina podzemnih voda te sušenje polja i šuma. Upravo su svi veliki projekti revitalizacije u Europi pokrenuti s ciljem održive obrane od poplava, zbog lošeg stanja sa sedimentom koje drastično nedostaje zbog regulacija i iskopavanja šljunka”. 

Slično je, ističe, i sa zabludom da treba ”čistiti” rijeke jer se to odnosi samo na kratke odsječke rijeka i potoka u naseljima te odvodne kanale iz polja i naselja, da se što prije izvede vodeni val.

Svaka poplava priča za sebe

Svaki je slučaj, naglašava Bonacci, individualan i zahtijeva posebno izučavanje. Vađenje šljunka ili pijeska je, kaže, nešto što može izazvati pogoršanje ili poboljšanje stanja otjecanja isključivo na lokalnim dionicama vodotoka i rijetko može biti osnovnim uzrokom značajnijih poplava. Šafarek kaže da se klimatske promjene ne mogu izičito navesti kao uzrok, iako atmosferski ekstremi s jakim oborinama, a sa sve manje mjesta u koritima, doprinose problemu, na čiju širinu ukazuje i Bonacci. 

“Klimatske su promjene danas postale uzrokom svih nevolja na planeti, a to je daleko od istine i jako otežava otkrivanje pravih razloga te potom rješavanje problematike ne samo poplava već i brojnih drugih problema koji tište čovječanstvo. Najlakše je reći: Kriva je promjena klime! Pošto smo time otkrili ‘Pedra’, sa sebe smo skinuli odgovornost. Stvari su bitno složenije i traže mnogo ozbiljniji pristup”.

U svim ostalim slučajevima treba biti što manje intervencija u koritu jer regulacija ubrzava rijeke, stvara bujicu i odsijeca ih od prirodnih primaoca visokih voda.

Šafarek smatra da su nasipi ključ rješenja. No, pritom su sporne, kako navodi, neučinkovite, zastarjele i skupe regulacije u koritu i obalama rijeka, koje doprinose opasnosti.

Kao jedno od glavnih rješenja ističe vraćanje rijeka u prirodno stanje, odnosno revitalizaciju prirodnih poplavnih i močvarnih područja, unutar kvalitetnih nasipa.

Nema ozbiljnih istraživanja

“Ključ rješenja je što više odvojiti nasipe od rijeka tako da rijeka ima prostora da plavi unutar njih, a ne da plavi gradove i sela. Jedino bi kroz naselja i industriju trebalo što brže provesti vodeni val i potom malo-pomalo dopustiti da se voda izljeva u prirodne retencije – spoj tradicije regulacije rijeka u naseljima i modernog razumijevanja rijeka. Primjeri Kopačkog rita i Lonjskog polja pokazuju valjanost ovog pristupa”, navodi Šafarek. 

Ugledni hrvatski hidrolog Ognjen Bonacci sa splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, ističe, pak, neke od ključnih razloga zbog kojih je teško dati pouzdane odgovore koji su i na koji način glavni ‘krivci’ za poplave u pojedinim situacijama.

“Jedan od bitnih je da ne postoje ozbiljna znanstvena istraživanja ove problematike niti u svijetu, a još manje u Hrvatskoj i zemljama u okruženju. Drugi razlog je u tome što postoje vrlo različite vrste poplava. Da spomenem samo neke – poplave na velikim rijekama, poplave na bujicama, nagle poplave [„flash flood“], poplave izazvane podizanjem podzemnih voda, urbane poplave, poplave uzrokovane lomom nasipa ili krivom manipulacijom hidrotehničkih sustava itd. Za svaku od njih trebalo bi napraviti posebne analize da bi se moglo doći do koliko-toliko pouzdanog odgovora”, kaže Bonacci.

Činjenica je, kaže Bonacci, da izgradnjom nasipa dolazi do isključivanja prirodnih plavljenih prostora, čime se podiže razina vode u vodotocima.

Odluke donose lobiji

“Pošto izgradnju nasipa najčešće prati i regulacija te kanaliziranje riječnih korita dolazi do povećane brzine tečenja što dodatno može utjecati na režim tečenja. To se osobito odražava kod vodotoka, kao što je rijeka Sava, koji imaju brojne pritoke. Takvi radovi mogu uzrokovati koincidenciju hidrograma velikih voda glavnog vodotoka i pritoka, što može uzrokovati poplave na određenim lokacijama”.

‘Dajmo rijekama prostora’

Rješenje je, kao i problem, kaže Šafarek, složeno. Treba primijeniti najbolji spoj tehničke obrane ponajprije u naseljima, industriji i uz prometnice, te moderne, ekološke obrane, ponajviše u šumama, livadama. Napredne zemlje ulažu u ekološka rješenja po principu ‘dajmo rijekama prostora’ te će radije otkupiti teško branjeno područje, nego ulagati u skupa tehnička rješenja koja će problem samo premjestiti nizvodno te povećati opasnost ubrzavanjem rijeke.

“To je dinamičan sustav inženjeringa baziran na integriranom sustavu mnogih struka i korisnika. Ono zahtijeva promjenu shvaćanja rijeka i njihovih poplavnih područja, optimizaciju korištenja prostora, npr. povratak poplavnih pašnjaka. Treba spriječiti globalne uzroke šteta od poplava, a pri tome djelovati i sukladno lokalnim karakteristikama”.

No, napominje da je i to složena problematika. Tako je u Nizozemskoj prije 20-ak godina osmišljen koncept ‘prostor za rijeku’, za koji se pokazalo da je tu ideju vrlo teško, čak i nemoguće, ostvariti u praksi.

Stoga nema ni jednoznačnog odgovora koliko se u Hrvatskoj i nekim susjednim zemljama tehnička obrana od poplava provodi prema pravilima struke.

“Međutim, moram istaknuti da se kod nas na svim razinama apsolutno nedovoljno cijeni stručnost i znanje. Odluke donose ekonomsko-politički lobiji i u tom se smislu stvari samo pogoršavaju. Vrlo je lako naći ‘stručnjake’ voljne da potpišu i izvrše njihove krive naloge. Ne radi se tu samo o poplavama već i o drugoj problematici vezanoj s upravljanjem i korištenjem voda”, upozorava Bonacci.

‘Živjeti s poplavama’

U Hrvatskoj se, kaže, odvodni kanali doista ne čiste redovito. No, i da je tome tako, oni ne bi zaštitili određene prostore od poplava uzrokovanih ekstremnim oborinama jer nisu dizajnirani primiti toliko vode.

“Osim toga lokalno stanovništvo često zaboravlja da se kontroliranim i nekontroliranim radovima u njihovim životnim prostorima propusne zemljane površine zamjenjuju nepropusnim – krovovi, ceste, parkirališta itd. – što bitno utječe na uvjete otjecanja i na povećanje opasnosti od poplava”.

U zaključku, Bonacci podsjeća na koncept UNESCO-a pod nazivom ‘Živjeti s poplavama’.

„Treba shvatiti da su poplave prirodna pojava koju nigdje nije moguće u potpunosti spriječiti. Treba prvenstveno raditi na tome da se spriječe gubici ljudskih života i što je moguće više smanje štete od poplava. A to je vrlo ozbiljan, osjetljiv i težak posao. Bitno je ne naseljavati se u poplavnim područjima ili ako se već naseljavamo graditi kuće kao sojenice. Ali to nije isključivo naš problem. Takvih situacija ima mnogo više, npr. u Australiji i SAD-u“.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO