Batine kuće i danas krase Vukovar

Piše: Branimir Bradarić

Brojni građani Hrvatske, ali i bivše države, i danas se sa sjetom sjećaju moći i značaja nekadašnjeg Kombinata gume i obuće Borovo iz Vukovara, koji je u zlatnim danima zapošljavao i više od 20.000 radnika. Međutim, malo njih zna i kako su pogoni Borova, koje je do rata nosilo naziv Bata, građeni 30-ih godina prošloga stoljeća.

Usporedo je podizano i najveći industrijsko naselje u Hrvatskoj, u današnjoj vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje.

Bata-Ville, ili Batino naselje, zapravo je kompleks stambenih objekata koji su građeni za potrebe radnika i rukovodeće strukture tvornice Bata. Izgradnja ovoga naselja započela je 1931. godine, a završena 1938. godine. Gradila ih je tvrtka Bata, koja je odlučila kod Vukovara, uz Dunav, izgraditi svoje industrijske objekte.

Sav potreban komfor

U to vrijeme izgrađena su ukupno 122 objekta za smještaj radnika organiziranih u pet kolonija. Izgrađeno je i 14 kilometara asfaltiranih ulica, 24 kilometra pločnika i pješačkih staza, deset kilometara električne mreže… Kompleks zgrada imao je javnu rasvjetu, vodovod, kanalizaciju, dok je električna energija osiguravana iz elektrane tvornice.

Naselje je bilo koncipirano kao vrtni grad sa zonama za industriju, stanovanje zaposlenih, njihovu rekreaciju, provođenje slobodnog vremena te za društvene i kulturne potrebe.

“Naselje je radnicima nudilo sav potreban komfor. Objekti su imali zasebne sobe za spavanje, dnevni boravak, kuhanje, što je u to vrijeme bila rijetkost. Svaki od stanova imao je svoj sanitarni čvor. U to vrijeme plaće radnika nisu bile visoke, ali je korištenje ovih stanova bilo povoljno. Na taj način tvrtka je vezala radnike da budu lojalni, jer bi se, u slučaju da iz bilo kog razloga prestanu raditi, morali iseliti”, kaže profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Zlatko Karač, rođeni Vukovarac.

Ugodan život

O tome kako se živjelo u ovim objektima govori i podatak da su stanari cijenu električne energije plaćali 11 puta manje nego što je bila komercijalna cijena koja se plaćala u ostalim dijelovima Vukovara.

Uz to, Bata je gradio i društvene objekte, poput Radničkog doma, kina, škole, učeničkog doma, aerodroma… O standardu života u tadašnjem Vukovaru, a samim tim i u Batinom naselju, govori i podatak da je aerodrom u Borovu naselju, koji je i danas u funkciji, imao izravne letove za Zlin, Zagreb, Beograd…

Prema podacima, koncept naselja zasnovan je na odrednicama Batinog kompleksa u Zlinu, tada avangardnog industrijskog grada u Moravskoj. Autor izvornog urbanističkog rješenja Bata-Villea bio je František Lydia Gahura, glavni arhitekt Zlina, dok je izvođač radova izgradnje bila tvrtka vukovarskog graditelja Luje Karlovskog. Izvorne vukovarske zgrade ovoga naselja bile su prepoznatljive po vanjskome izgledu, ravnim krovovima i narančastoj boji opeke.

Već i prvi pogled govorio je i o hijerarhiji stanara. Naime, postojale su jednodomke, dvodomke, četverodomke i osmerodomke. U jednodomkama su živjeli direktori i članovi uprave tvrtke Bata, u dvodomkama poslovođe, u četverodomkama obitelji oženjenih radnika, a u ostalima radnici tvrtke samci.

Karač kaže kako je kod svih tih objekata prepoznatljiv tipski tlocrt. Stanovi u naselju bili su malih kvadratura, ali izuzetno kvalitetno i ekonomski iskorišteni.

Poznato je i kako je češki industrijalac Jan Bata zemljište gdje je izgradio svoje naselje kupio od Srpske pravoslavne crkve, koja je zemljište prodala radi agrarne reforme, koja je bila provođena u Kraljevini Jugoslaviji.

Zaštićeno naselje

“U to vrijeme sve zemlje su imale vrlo visoke zaštitne carine za robu iz drugih zemalja, pa je samim tim takva roba bila nekonkurentna. Zato je Bata odlučio izgraditi svoje pogone ovdje kako bi izbjegao plaćanje tih visokih carina, a kako bi mogao prodavati svoje proizvode po konkurentnim cijenama. Iz toga razloga Bata je imao tvornice u više zemalja”, pojašnjava Karač.

Govoreći o Batinom naselju, vukovarska konzervatorica Dragana Drašković kaže kako je radi svih ovih osobina kompleks naselja zaštićen rješenjem Ministarstva kulture 2011. godine kao kulturno dobro pod nazivom “Kulturno-povijesna cjelina Bata-Ville”.

“Danas je Kompleks Bata-Villea najbolje sačuvani primjer planiranja industrijskog grada iz 30-tih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj, najveći i najizrazitiji primjer moderne u urbanizmu. Ima nacionalnu vrijednost međunarodnog značaja, značaj kao spomenik industrijske arhitekture, urbanizma i perivojne umjetnosti iz razdoblja moderne te svojstvo cjelovitosti”, rekla je Drašković.

Tijekom Domovinskoga rata i ovi objekti su, kao i ostali dijelovi Vukovara, teško stradali. Svaki od tih objekata je više ili manje oštećen te su nakon mirne reintegracije započeli radovi na njihovoj obnovi.

“Obnova 66 stambenih zgrada započela je krajem 2010. godine, a do sada izgrađene u cijelosti 32 zgrade. Određena je sanacija ili izgradnja zgrada s pročeljima u izvornom obliku, dok je unutrašnjost s tlocrtnim rasporedom neznatno prilagođena suvremenim standardima”, kaže Drašković.

Još sličnih naselja

U postupku obnove naselju se vraća izvorni izgled. Naime, već nakon nekoliko godina od izgradnje naselja, objekti su prebojani u crvenu boju, kako bi se opeka zaštitila od vlage. Crvena boja tih objekata ostala je sve do Domovinskog rata i početka njihove obnove.

Karač pojašnjava i kako je ubrzo nakon Drugoga svjetskoga rata započela devastacija naselja, kada su izvorne ravne krovove počeli zamjenjivati kosi krovovi sa salonit pločama.

U to vrijeme izgradnja industrijskih naselja u Europi bila je česta pojava. Samo je tvrtka Bata izgradila 16 planskih industrijskih gradova. Tvrtkama je, zapravo, bilo jeftinije graditi nova stambena naselja uz industrijske pogone, nego postojeće objekte prilagođavati za te namjene. Pri tome su te tvrtke birale lokacije koje se nalaze uz bitne prometne koridore. Tako je i Bata odabrao Vukovar, koji se nalazi uz Dunav, i već tada uz željezničke smjerove prema više strana.

“Batino naselje nije jedino industrijsko plansko naselje u Hrvatskoj, ali je svakako najznačajnije i najveće takvo naselje u Hrvatskoj. Kao planska industrijska naselja, u to vrijeme izgrađena su i dva rudarska grada u Istri, Raša i Podlabin, koje je osnovao Mussolini. On je osnovao i ribarski grad Uble na Lastovu. I Luka Ploče je nastala na taj način, ali radi lučkih poslova”, zaključio je Karač.

Izvor: Al Jazeera