Golem trud bez praktičnog efekta

Piše: Tomislav Šoštarić

“Temelj školovanja trebalo bi biti da se djeci prenese neko znanje koje će im koristiti u životu, a događa se da im ustvari nude niz podataka s kojima velika većina djece ne znaju što bi. Previše je teorije, premalo praktičnih znanja”.

Tako Anica iz Zagreba, majka troje djece, od toga dvoje osnovaca, ocjenjuje školski sustav u Hrvatskoj. Gradivo je, smatra, preopsežno i ‘krcato’ nebitnim sadržajem, a ocjenjivanje prevelik pritisak.

Nauče, pa zaborave

“Natjecanje u tom segmentu, što više, brže, jače, bolje. Kao i u u svemu u životu, a tu se sva djeca ne snalaze. Na kraju to svladaju, ali brzo zaborave, kaže ‘to sam odradio, to mi više ne treba u životu'”.

Kurikularna reforma u Hrvatskoj

Ulaskom u EU, kaže Jokić, ima novca za velike promjene i u tijeku je kurikularna reforma s naglaskom na veću autonomija i osposobljavanje nastavnika te povezanost sadržaja sa životnim iskustvima učenika. Na ispitu je i politička zrelost jer je za provođenje u tako složenom sustavu potrebno 10 do 12 godina. Cilj je da učenik u osnovnoj školi primijeni ono što uči.

“Zaprljao se sadeći biljku, kako bi mlada osoba u strukovnoj školi provela značajan dio svojeg obrazovanja na radnom mjestu, kako bi učenik u gimnaziji, premda nastavlja obrazovanje na visokoškolskoj razini, upoznao svijet rada. Izlazak škole iz učionice, povezanost sa zajednicom, izbornost i individualizacija neka su od načela kojima se vodimo”.

S Anicom se slažu i mnogi hrvatski stručnjaci, kao i oni u BiH i Srbiji – čini se da sustav obrazovanja u zemljama regije učenike tjera da uče previše, umjesto da uče bitno.

U skladu s tim, znanja koja se traže nisu primjenjiva u praktičnom životu, odnosno sustav nije usklađen s društvenim i gospodarskim trendovima i potrebama tržišta rada.

Tako, primjerice, šesnaestogodišnjak u Hrvatskoj mora svladati 22 nova pojma po danu nastave, njih 4.000 u školskoj godini, u trećem razredu gimnazije ima čak 17 predmeta, prvašići imaju osam predmeta i sedam udžbenika, a njihovi ‘kolege’ u Francuskoj tri predmeta i dva udžbenika.   

“Djeca još uvijek uče previše nepotrebnih činjenica koje lako i brzo zaboravljaju. Ne učimo ih, ne potičemo u dovoljnoj mjeri na razmišljanje i povezivanje znanja što dokazuju i ispodprosječni rezultati na PISA ispitivanjima. U velikom broju škola nastava se još uvijek odvija u dvije smjene, što nigdje u EU nije slučaj. Inicijalno obrazovanje učitelja ne prati u dovoljnoj mjeri suvremene trendove u obrazovanju. Sve su to poteškoće kojih smo svjesni godinama. Postojećim sustavom nitko nije zadovoljan, ni učenici, ni učitelji, ni roditelji, a niti poslodavci”, kaže Biserka Matić Roško, ravnateljica OŠ Horvati u Zagrebu.

Obrazovanje usmjereno sadržajima, a ne učenicima

Mora se, kaže, uzeti u obzir da nove generacije drugačije razmišljaju te im sustav treba prilagoditi.

“U našem svakodnevnom radu s djecom pokušavamo poučavanje učiniti zanimljivijim, koristimo ICT, međunarodne projekte, videokonferencije, no to još uvijek nije dovoljno. Sadašnje obrazovanje kroz krutu predmetno satnu strukturu još uvijek ne omogućava, u dovoljnoj mjeri, povezivanje nastavnih sadržaja”.

Boris Jokić, voditelj kurikularne reforme s Instituta za društvena istraživanja, kaže kako je hrvatsko obrazovanje isključivo usmjereno sadržajima, a ne učenicima.

“Kao što je Stjepan Radić još prije 110 godina govorio, radi se o školi za ‘biflante’ i sustavu koji više stvara ‘poslušnike’ nego ‘slobodne ljude’. Slika današnje hrvatske škole, nažalost, nije značajno drugačija od Radićevog vremena. U svim pogledima hrvatska je škola predimenzionirana. To je rezultat nepovezanosti različitih dijelova sustava, razvoja u različitim vremenskim točkama, nesustavnog i maćehinskog odnosa politike i društva prema obrazovanju, nastavnicima i razvoju ljudskih potencijala općenito”, kaže Jokić.

Hrvatski sustav je prosječan, u nekim aspektima i ispodprosječan u usporedbi sa sustavima OECD [Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj] zemalja, a karakterizira ga, navodi Jokić, nesklonost promjeni.

Primjenjivost znanja kao imperativ

“U svijetu koji se mijenja pod utjecajem tehnološkog razvoja, u svijetu kojeg karakteriziraju sve heterogenije društvene zajednice takva nesklonost promjenama znači dugoročno propadanje. U doba izrazite dostupnosti informacija, upravo naglasak na primjenjivosti postaje imperativ”.

Prema rezultatima PISA istraživanja, hrvatski učenici nakon razredne nastave postižu rezultate u rangu OECD zemalja. No, pad se događa nakon predmetne nastave u osnovnoj školi.

“Nekoliko je važnih pouka PISA istraživanja. Prva je da je oko 30 posto naših učenika funkcionalno nepismeno. Oni nesumnjivo znaju računati, mjeriti, procijeniti, ali to ne znaju primijeniti u simulaciji životne situacije. Jednako zabrinjavajuće je da na naprednim razinama npr. matematičke pismenosti imamo oko sedam učenika, dok Slovenija ima gotovo dvostruko više”, tumači Jokić te zaključuje da učenici nisu preopterećeni, već opterećeni nepotrebnim, zastarjelim i njima nevažnim stvarima.

S time se slaže i Dragica Pavlović Babić, koordinatorica PISA istraživanja u Srbiji gdje je, kaže, slična situacija – orijentacija na sadržaj kao naslijeđe socijalističkog modela obrazovanja baziranog na enciklopedijskom znanju.

Trom sustav i ‘dosadna’ škola

Tu je i ‘cjepkanje’ gradiva u sitnije i manje-više nezavisne cjeline – tromi sustavi koji nemaju snage inicirati promjene.

“U doba visoko razvijene informatičke tehnologije, škola više nije ‘hram znanja’ u klasičnom smislu reči te se od nje ne očekuje da obezbedi učenicima znanja jer su ona lako i brzo dostupna, već da ih nauče šta sa tim znanjim da rade – kako da selektuju i obrađuju informacije, kako da ih kritički promišljaju, kako da koriste naučna znanja i naučnu metodologiju, kako da postavljaju hipoteze i argumentuju”.

Evaluacijske studije pokazuju da je obrazovni sustav formatiran tako da funkcionira na reproduktivnoj razini i da učenici stječu znanja koja nemaju visoku transfernu vrednost. Takva škola je, k tome, učenicima i dosadna.

Prvo pertle, onda video igrice

Prema mišljenju Fahire Fejzić Čengić sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, učenici su opterećeni dostatno, broj predmeta je optimalan, a udžbenika nema previše. Moguće promjene, kaže, treba uvoditi postupno i uz konzultacije svih uključenih. 

“Mlade osobe u BiH trebaju, po meni, najprije naučiti zavezati pertle pa onda video igrice. Najprije savladati prelazak ulice pa onda password kompjutera, najprije učtivost i kulturu ponašanja pa onda Instagram i Twitter. A danas je obrnuto. I to nije nastalo zbog viška čitanja ili učenja. Moja istraživanja pokazuju da je svako dijete u Sarajevu, tačnije 95 posto njih, na kompjuteru i internetu dnevno više od četiri sahata. Pa ako još ne moraju pročitati koju knjigu i napisati lektiru, upoznati elementarnu povijest svijeta i svoje države te geografiju sa poimanjem ekoloških anomalija današnjice, eto vojske praznoglavih mladih, lijepih i uzgojenih tjelesa za svekoliku manipulaciju kakvu god poželiš”.

“Doslovno reprodukovanje gradiva nije intelektualno stimulativno, ne angažuje učenike na pravi način, ali zato uspešno proizvodi tremu i školsku anksioznost jer se ‘računa’ samo savršeno tačan, besprekorno izrecitovan odgovor, dok se radoznalost, postavljanje pitanja, pokušaji i pogreške, kooperativno učenje itd. slabo praktikuju i ne ohrabruju”.

Prema riječima Mirjane Mavrak s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, iz iskustva komunikacije sa sudionicima edukacija koje vodi, slična situacija je i u BiH.

Govori se o preopterećenju kojemu je dijete izloženo, znanje raste, komunikacijski kanali se množe i mijenjaju formu osiguravajući u kratko vrijeme velik protok informacija, a nastavnici i roditelji trebaju u skladu s time postaviti nove odgojne i obrazovne ciljeve.

No, ono što se najčešće čini jest mjerenje učeničkih akademskih postignuća umjesto praktične uporabljivosti znanja.

Neučinkovitost i u ekonomskom smislu

“U BiH se na ovaj opći problem dodaje specifičnost fragmentiranog obrazovnog sustava podijeljenog na 14 upravnih jedinica (kantoni, entiteti, distrikt Brčko, državni nivo uprave) u kojima, istina, postoji zajednička osnova za obrazovanje, ali je prisutna velika sloboda izbora u propisivanju udžbenika, pa i istina kojima se podučavaju djeca. Umjesto da ih se uči razmišljanju i traganju za istinom, djecu se još uvijek uči podacima koji su često već u trenutku poduke zastarjeli i neistiniti, ali su propisani i kao takvi su obavezni”, kaže Mavrak.

Istovremeno, preplavljenost mnoštvom podataka samo u svrhu dobivanja ocjene rezultira pohranom tih podataka u ‘skladište’ katkoročnog pamćenja.

„Ono što zabrinjava pri tom nije zaboravljanje bespotrebnih podataka jer se to mora i treba desiti (organizam sam odstranjuje ono što mu ne treba), već činjenica da pojedinac ne zna niti na koji se način ili iz kojega izvora podsjetiti na ono što nije trajno savladao tijekom školovanja. Krećemo se u zatvorenom krugu – formalno učiti je neugoda jer je prezahtjevno, preobimno i beskorisno, pa kako taj proces nije doživljen pozitivno, tako se od njega jedva čeka pobjeći, stručno usvršavanje se doživljava kao novi namet, a vrijednost znanja devalvira. Time i struka stagnira proizvodeći neučinkovitost u ekonomskom smislu”.

Izvor: Al Jazeera