Trebinje – perspektivni bh. grad bez posla i povratnika

Piše: Vedrana Maglajlija

Sunce, mediteranska klima, voda i idealan geografski položaj – prvo je što kažu Trebinjci kada ih neko pita za njihov grad, najjužniji u Bosni i Hercegovini i udaljen svega 28 kilometara od Dubrovnika te 40 kilometara od Herceg Novog.

Kako bi ukratko opisali Trebinje, rado će ispričati, kažu istinitu, priču kada je jedan Nijemac pitao Trebinjca odakle je.

“Da li si iz Ivanice? – Nisam. Da li si iz Dubrovnika? – Nisam. Pa odakle si? – Iz Trebinja. E, Trebinje je Bog za sebe stvorio, na to će Nijemac.”

Ipak, idiličnu sliku ovog uređenog grada s nešto više od 30.000 stanovnika narušava stvarnost – loša ekonomska situacija, nezaposlenost, zamrlost grada tokom zime, odlazak većine mladih trbuhom za kruhom te slab povratak stanovnika Bošnjaka.

Najveći potencijal Trebinja, hidroelektrane na rijeci Trebišnjici, zbog kojih bi grad trebao biti “uređen kao Švajcarska”, kako naglašavaju stanovnici, ne donosi onoliko blagodeti koliko za to ima potencijala, jer, kažu, “većinu finansijskog kolača uzimaju vlasti u Banjoj Luci”.

“Godišnje od Hidroelektrana na Trebišnjci, po osnovu zakona o potopljenom zemljištu u [bh. entitetu] Republici Srpskoj, dobijemo oko 2,5 miliona konvertabilnih maraka [1,25 miliona eura], od ukupnog prihoda koji iznosi oko 65 miliona KM [32,5 miliona eura]. To je minoran iznos. Neka opština u [entitetu] Federaciji Bosne i Hercegovine dobije pet miliona KM [2,5 miliona eura] za istu količinu proizvedene energije”, objašnjava gradonačelnik Trebinja Slavko Vučurević.

Međutim, veći problem je 5.000 nezaposlenih ljudi, a od čega ih je polovina ostala bez radnog mjesta kroz loše privatizacije i stečajeve. Nekadašnji poznati metalski gigant u bivšoj Jugoslaviji, Industrija alata Trebinje, izgubio je svoj stari sjaj, dok je tekstilno preduzeće Novoteks, koje je zapošljavalo 1.500 ljudi, u stečaju.

Dubrovčani u šopingu

“Industrija alata je privatizovana, sada je vlasnik Swisslion Takova. Od nekadašnje firme sa više od 4.200 zaposlenih, danas imamo oko 600 ljudi zaposlenih u metalnom kompleksu, a veći dio tog proizvodnog kompleksa pretvoren je u konditorsku industriju i tamo radi oko 350 radnika”, kaže Vučurević.

Radnicima u metalnom dijelu nisu pokriveni doprinos za radni staž, a Vučurević je mišljenja da je krajnja sudbina tog kompleksa gašnje, dok, kaže, konditorska industrija postiže izvanredne rezultate.

Bankrot zbog propasti Bobar banke

Gradonačelnik Vučurević polovinom decembra je objavio da je grad bankrotirao – zbog propasti Bobar banke, u kojoj su tada blokirana sredstva u iznosu 2,5 miliona eura, oko petine gradskog budžeta.
“U tom trenutku to je apsolutno predstavljalo potpuni bankrot, jer Trebinje nije moglo da izvršava svoje obaveze gubitkom tih sredstava. Da smo jača opština to nismo mogli, ali evo, prohodali smo i mislim da ćemo sa planom budžeta za 2015. godinu ući u neki ritam da možemo da izvrašavamo sve svoje obaveze”, navodi Vučurević.
“Bobar banka je danas u likvidaciji. Trebinje je na svoje poštenje, na pošten odabir banaka, koji raspisujemo svake godine za promet sredstvima budžeta, odabralo ovu banku, zato što je imala najbolju ponudu.”
Dodaje da Agencija za bankarstvo RS-a, “kao nadležna za kontrolu rada banaka, nikada ni jednim gestom nije upozorila na nešto negativno da dešava u toj banci”.

Prosječna plata u Trebinju je oko 400 eura, međutim, on je najskuplji grad u Bosni i Hercegovini, ističe Nedeljka Ilijić iz udruženja Oaza, koje se, između ostalog, bavi i zaštitom potrošača.

“Jako puno ljudi ili ne radi nigdje, ili jedan član porodice radi, ali pitanje je da li ima tu prosječnu platu. Nju sigurno imaju zaposleni u javnim ustanovama i adminstraciji. Međutim, u privatnom sektoru i nekim drugim proizvođačkim pogonima ne izađe toliko”, tvrdi.

Dodaje da je mnogo kompanija uništeno te veliki broj građana vodi male porodične biznise: “Ljudi podignu kredite, zaduže se i onda je to ‘čupanje’, iz kredita u kredit, da bi se zaradila neka mala plata.”

I upravo se najviše malih radnji – butika, privatnih apoteka, frizerskih salona – može vidjeti oko centralnog trebinjskog Trga slobode.

Tu je smještana i mala zelena pijaca, ispod platana po kojima je Trebinje poznato. Prodavači svakog dana tu iznose svoje štandove s voćem i povrćem. Kažu da nešto zarade, najviše subotom, kada dolaze i Dubrovčani, kojima se više isplati tu kupovati zbog visokih cijena preko granice.

Ipak, zbog ratne prošlosti, politički odnosi s ovim hrvatskim gradom još nisu najbolji.

“Što se tiče saradnje i odnosa sa Dubrovnikom, očito je da su građani, pa i privrednici, dosta odmakli u tome. Nažalost, normalni politički odnosi još se nisu desili, ali mi radimo na tome da se to uspostavi”, kaže gradonačelnik Vučurević.

‘Don Kihotski posao na povratku Bošnjaka’

Ratna dešavanja dovela su i do toga da je većina Bošnjaka iz Trebinja pobjegla, uglavnom u skandinavske zemlje, a njihov povratak, po riječima Huseina ef. Hodžića, imama Medžlisa Islamske zajednice u Trebinju, nije se desio.

“Popis stanovništva iz 1991. godine kazuje da je ovdje bilo oko 20 posto Bošnjaka, odnosno od 5.800 do 6.000 Bošnjaka. Hrvata je bilo jedan-dva posto”, navodi Hodžić, rođen u Teočaku, mjestu na sjeveroistoku Bosne, koji je kao imam u Trebinje došao 2001. godine.

U ratu ih je protjerano oko 5.000, a kako kaže, samo jedan posto njih se vratilo u svoj grad nakon toga.

“Povratak mi je najmrža tema, pošteno da kažem. Nešto čega sam se naslušao za 14 godina, koliko sam ovdje. Radio sam Don Kihotski posao. Niko se nije tim Aneksom 7 [Dejtonskog mirovnog sporazuma] htio baviti, pogotovo oni političari koji su bili dužni.”

Međutim, ističe da se povratak možda mogao i dogoditi da je “politička i bezbjedosna situacija išla naruku kao što je sad”.

“Sada to više nije ona priča, nije više ona slika, to više nisu oni događaji i napadi na Bošnjake. Sada su bezbjednosne i svake druge prilike na jednom nivou, ali ne znam za koga su. Oni su se htjeli vratiti, ali ideologija nije dala, prethodne vlasti”, kaže Hodžić te pokazuje slike uništenih džamija, za čiju su obnovu, kaže, novac dali uglavnom sami Trebinjci.

Prepričava kako su mu komšije Božo i Miro, sada njegovi najbolji prijatelji, prišli kada je tek došao i pomogli mu da očisti ruševine džamija u poznatom trebinjskom Starom gradu.

“Sinoć sam sjedio kod Bože, jer sam bio odsutan dvadesetak dana iz Trebinja. On požurio da me vidi”, kroz smijeh govori Hodžić te dodaje da sada ima dobre odnose i sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

“Treba odnose razvijati, alternative niko nema od nas, ko je kako prošao u ratu – to je gotova priča. Jer, nije lažna angedota da je Đuro rekao Beći na pijaci jedne subote: ‘Bećo, kada se durgi put bude ratovalo, ja odoh, a ti ostani.’ To je stvarnost. I zaista bi se sada mnogi zamijenili s tim našim izbjeglicama, koje dobro žive”, navodi te ističe da Bošnjaci koji su otišli nisu rasprodali svoju imovinu, nego čak kupuju nove stanove u Trebinju.

Koreanci i Japanci – turisti u Trebinju

Gradonačenik Vučurević kaže da je sam pozvao sve Bošnjake i Hrvate da se vrate svojim domovima.

“Međutim, oni su se dobro snašli na Zapadu, prihvatili nove standarde života i, naravno, niko neće sada sa neke plate od 1.500 eura da se vrati u Trebinje, pa da čeka bilo kakav posao. Neće niko da dođe sa boljeg na gore.”

Zbog ovakve ekonomske situacije, i većina mladih Trebinjaca odlazi u druge gradove ili države na studije i uglavnom se nakon toga ne vraćaju.

“Osamdeset posto mladih je na studijama u nekim gradovima Bosne i Hercegovine ili Srbije. Takođe, mnogo njih koji ostane nema posao. Većina želi da ode, zato što im je budućnost neizvjesna, a Trebinje se zimi pretvara u pravo primorsko mjesto, koje nema nikakvih ili jako malo sadržaja”, objašnjava Ilijić iz udruženja Oaza.

Međutim, optimizma ima kada je u pitanju turizam, za šta ovaj sunčani grad ima mnogo potencijala.

Vučurević objašnjava da ima mnogo dubrovačkih tour operatera koji na dnevnoj bazi dovode veliki broj turista u Trebinje, međutim, dodaje, da je politička situacija bolja, sigurno bi ih bilo daleko više.

“Ipak, ljeti bude dosta turista iz drugih zemalja, Mađara, Rusa, čak Japanaca, Kineza i Koreanaca, i osjeti se da grad počinje da živi. Dakle, imamo najmanje deset puta više turista nego unazad četri ili pet godina”, ističe Ilijić.

Prema njenim riječima, Trebinje, osim turističkih, ima mnogo drugih potencijala, ali nema puno koristi od toga.

“Jedna moja koelgica došla je da živi u Trebinju. Kada sam je pitala kako joj izgleda život u gradu, ona je rekla: ‘Trebinje je kao lijepa djevojka, a zla, sa njom je lijepo biti dva-tri dana, ali živjeti s njom je jako teško’. Upravo to oslikava situaciju u Trebinju”, zaključuje Ilijić.

Izvor: Al Jazeera