Tabak: Sjajni hrvatski piloti i stari avioni

Razgovarao: Mladen Obrenović

Analitičar portala Obrana i sigurnost (obris.org) Igor Tabak za Al Jazeeru priča o nužnosti postojanja ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj, problemu zastarjelosti postojećih resursa, ali i opciji tzv. air policinga, odnosno mirnodopskog nadzora zračnoga prostora države stranih zrakoplova. 

Suverenitet i samostalnost bilo koje države ne bi mogao biti ugrožen efikasnim i kontinuiranim nadzorom pojedinog zračnog prostora, smatra Tabak.

• Nakon pada MiG-a 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, po povratku s proslave vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’ u Kninu, ponovno su se otvorila pitanja o budućnosti borbenih zrakoplova na nebu iznad Hrvatske. Konkretno, treba li Hrvatskoj borbeno zrakoplovstvo?

Tabak: Hrvatskoj treba ratno zrakoplovstvo u punini njegova smisla – kao njegova helikopterska komponenta (transportna i borbena), kao i zrakoplovna komponenta (transportna, vatrogasna i borbena, podzvučna i nadzvučna).

Dok je neke od tih kapaciteta jednostavno obrazlagati temeljem uvida kojeg građani dobivaju u brojnim pomaganjima civilnome sektoru Hrvatske, neke druge porezni obveznici ne vide tako često, pa je onda i teže objasniti čemu takva ulaganja uopće trebaju državi.

Uz to, treba priznati da je dio ovih ukupnih zrakoplovnih kapaciteta ujedno i vrlo skup, a ponekad i težak za racionalno korištenje s trenutnom opremom – što je i razlogom zašto se tijekom posljednjih godina Hrvatska i praktično lišila borbenih helikoptera te transportnih zrakoplova.

No, dok je neke rezove lakše opravdati, što dublje ti rezovi idu – to je i veća šteta koju oni nanose obrambenome sustavu, ali zapravo i društvu u cjelini.

Naime, sve su to skupe i rijetke specijalnosti, za koje postoje i posebni obrazovni sustavi i velika mreža namjenske infrastrukture.

Kad se tako nešto ukine, ili na dugo vremena suspendira – takve je nacionalne sposobnosti teško vratiti na zadovoljavajuću razinu bez investicija koje su bitno veće od ovih oko kojih se danas lomimo (i za koje je prilično sigurno da ih uz trenutnu političku i društvenu situaciju više nećemo tako skoro pokrenuti).

Upravo zato, kada se tema fokusira na pitanje nadzvučnih borbenih zrakoplova – bojim se da je ukidanje takve nacionalne sposobnosti ujedno i jedan od najkraćih putova da se jednim potezom pera faktično spusti i tehnološka razina čitave nacije.

To ne držim dobrim, te zato mislim da Hrvatskoj treba zadržavanje tehnologije i prakse korištenja nadzvučnih borbenih zrakoplova. 

• Često se povlači mogućnost kupnje novih (ili rabljenih) borbenih zrakoplova, kao i naznake da za takvu odluku – ‘vrijeme curi’. Na koji način se danas može kupiti jedan borbeni zrakoplov, koliko stoji novi, a koliko rabljeni, i o kojem broju zrakoplova je riječ da bi Hrvatska zadovoljila potrebu očuvanja svog zrakoplovstva?

Teško je tu govoriti o jednoznačnim brojevima. Naime, i kod novih, a posebno kod rabljenih zrakoplova – veliku ulogu igra odnos kupca i prodavača.

Ako su ti odnosi dobri, može biti govora i o popustima, kreditima, počeku na plaćanje, kamatama ispod razine redovitih, a i o uzvratnim poslovima (offset). Kod rabljenih zrakoplova je taj raspon dobavnih opcija još i širi, tako da ponekad može biti riječ i gotovo o poklonu, ili financijskim procjenama koje radikalno odstupaju od tržišta.

Što se broja zrakoplova tiče, često se čuje da s logističkog stajališta racionalne konfiguracije zračne flote kreću od 10 do 12 – budući da za manje letjelica i dalje treba nabavljati čitavu lepezu pratećih usluga i opreme, ali da onda te okolne stvari i usluge ostaju nedovoljno efikasno iskorištene. 

• U tim se kalkulacijama često zna nagađati o cijeni održavanja postojećih borbenih letjelica, njihovoj dotrajalosti i upozorenjima da je svako polijetanje rizik za pilota. To je pokazao i pad zrakoplova 5. kolovoza, kao što je i pokazao da Hrvatska ima vrhunske pilote. U kakvom je brojnom i kondicijskom stanju cjelokupna flota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva?

Ukupna ocjena stanja flote i sposobnosti HRZ nužno reflektira tu podvojenost – sjajni piloti i radikalno zastarjele letjelice.

To je stanje koje ukupno gledano nije dobro, koje još ostavlja mogućnost neke obnove i modernizacije temeljem kvalitetnih kadrova – ali gdje materijalni resursi diktiraju da do takve promjene mora doći uskoro.

Ako takav preokret ne dođe uskoro – lako bi nam se moglo dogoditi da pod krinkom “objektivnih okolnosti” Hrvatska tu prođe loše, uz prednost tek za politiku – koja oklijeva, i ne promišlja stvari ozbiljno te dugoročno.

• Fenomen koji se često povlači kao argument ‘protiv’ kupnje novih/rabljenih zrakoplova jeste mogućnost zajedničkog nadzora zračnog prostora nekoliko država. Koliko je to realno ostvarivo?

Kao i svi politički koncepti – on je teorijski ostvariv. Jedino otvoreno pitanje je tu – pod kojim uvjetima.

U Europi je vidljivo nekoliko sustava podijeljenog nadzora pojedinih nacionalnih zračnih prostora, ali su svi ti sustavi ustrojeni u sklopu NATO saveza. Ako postoji strateški interes, te poticaj dovoljno jak da neke zemlje investiraju svoje novce i letne sate u kontrolu pojedinog njima stranog zračnog prostora – onda se takav sustav i može uspostaviti.

Bitno bi teže bilo zamisliti sporazume o nadzoru zračnoga prostora na razini nižoj od velike međunarodne organizacije kakva je NATO. Naime, tu bi posao nužno bio oslonjen i na manje države, koje nisu kontinentalne vojne sile – a tu je vrlo malo kandidata koji bi bili spremni ugasiti ili ograničiti svoje vlastite bazne sposobnosti, i osloniti se direktno na nekoga u susjedstvu (bez i sigurnosnog kišobrana kojeg stvara organizacija s mnogo članova).

Upravo zato, nije mi teško zamislivo da bi ovakav ugovor bilo teško ispregovarati, jednako kao što bi bilo teško naći skupinu zemalja s dovoljnom razinom međusobnog povjerenja za jedno takvo udruživanje.  

• Iako se u javnosti nerijetko spominje i tzv. air policing, mnogi ne znaju što to zapravo znači. Možete li na konkretnom primjeru pojasniti što je air policing, na koji način se organizira i koliko izdvaja neka država kad se odluči za takav oblik zaštite neba?

Air policing je naziv za mirnodopski nadzor zračnoga prostora države. Podrazumijeva da nekoliko zrakoplova stalno stoji na raspolaganju, ne bi li u slučaju potrebe mogli u kraćem vremenu doći do svake točke nacionalnog zračnog prostora, te provjeriti o čemu se radi (a po potrebi i djelovati na otklanjanju moguće prijetnje).

Cijena ovakvoga sustava pretpostavlja ponešto zrakoplova i pilota (gdje brojka mora dozvoliti obuku i održavanje paralelno sa spomenutom spremnošću za djelovanje), te infrastrukturu koja je raspoređena tako da s nje ti piloti sa svojim zrakoplovima mogu u kratkome roku doći do svake potencijalno ugrožene točke nacionalnog zračnog prostora.

Ovaj raspored nužno ovisi o veličini i obliku države, gdje se onda izračunava i broj potrebnih letjelica i osoblja. Sve to, uz same detalje letjelica, predstavlja niz faktora koji radikalno utječu na cijenu čitavog tog sustava.

• Znači li opredjeljenje za tu opciju automatski i ukidanje ratnog zrakoplovstva jedne države?

Ne. Normalne države nastoje imati nadziran zračni prostor, a da li će to biti obavljano samostalno, ili u suradnji s nekim vanjskim partnerima – to je pitanje nacionalnoga odabira. Pa ipak, za donošenje takove dalekosežne odluke, nužno je sagledavanje širokoga niza faktora, od kojih smo neke ovdje već spomenuli.

• Je li ‘air policingom’ ugrožen suverenitet i samostalnost bilo koje države, budući da se u pojedinim državama javnost koristi upravo tim argumentom?

Nepojmljivo mi je da bi suverenitet i samostalnost bilo koje države mogao biti ugrožen efikasnim i kontinuiranim nadzorom pojedinog zračnog prostora, budući se tu nadzor radi na korist države, u svim svojim varijantama dajući i sigurnost redovitom zračnom prometu koji se preko nje odvija – što ujedno predstavlja i jedan od izvora nacionalnih prihoda.

• Budući da poznajete vojne resurse prostora bivše Jugoslavije i država nastalih njenim raspadom, u kakvom su stanju ratna zrakoplovstva svake od njih i tko čuva nebo susjedima?

Nažalost, stanje po pitanju resursa za nadzor zračnoga prostora nad državama nastalim od negdašnje SFRJ ukupno gledano nije dobro. Dok je Slovenija svojedobno iskoristila priliku te uspjela ovaj posao riješiti unutar NATO saveza, periodično se čuju prigovori na kvalitetu usluge koju se tu redovito dobiva.

Hrvatska i Srbija te poslove obavljaju same, ali uz velike probleme – budući su im zrakoplovne snage za takav posao malobrojne i tek uvjetno sposobne za djelovanja. Stanje nad preostalim zemljama tog prostora još je i lošije – naime, tu su uočljivi već i nedostaci u osnovnome sustavu senzora kojima se zračni prostor izviđa, a kamoli u sposobnostima djelovanja kada bi se ustanovilo neku prijetnju iz zraka.

Dok jedan niz zemalja pokušava riješiti probleme s nepostojanjem koherentne radarske slike njihovog zračnog prostora (uz pomoć NATO saveza, projektom poznatim kao BRAAD) – pitanje konkretnih sposobnosti presretanja potencijalnih prijetnji tu je jako daleko od nekakvog normalnog rješenja.  

• Kad je riječ o bilo kakvoj akciji zaštite neba od strane susjeda, često se kao protuargument povlače sukobi ‘90-ih, neki su skloni pozvati se i na sukobe ‘40-ih, a sve su države regije ili članice NATO-a ili na putu da to postanu. Je li bi sve bilo lakše da su svi pod NATO-šeširom, a time, preuzevši svoja prava i obveze, i zaštićeni na kopnu, u zraku ili na vodi?

NATO nije čarobni štapić, koji će sam po sebi riješiti probleme ili pokrpati pojedine nacionalne nedostatke. Nakon kaosa iz ‘90-tih, ovaj prostor ima po ovim pitanjima neke zajedničke probleme. Prije svega, to je nedostatak novaca za obranu u državnim proračunima, a onda i za ratno zrakoplovstvo kao dio obrambenih sustava.

Kao drugo, tu je i nedostatak svijesti o temama o kojima ovdje govorimo – koje čine bitne elemente pojedinog nacionalnog suvereniteta te postojanja kao zemalja kao ozbiljnih država – pri tome misleći prvenstveno na činjenicu da policijska i carinska kontrola državnih granica na kopnu ne znači puno, ako te granice nisu jednako dobro pokrivene i na moru te u zraku.

Ujedno, tu se još uvijek vidi i prilično široko rasprostranjeno nepovjerenje u susjede, nažalost, koje se zasniva na prošlosti u zajedničkoj državi, ali se nastavlja i danas, kada se svi ovakvi odnosi mogu i trebaju riješiti jasno, dogovorno i razmjerno.

Naime, ikakvi režimi koji bi se tu dogovarali nisu bez računice, nisu temeljem poklona ili ikakve dužnosti – već trebaju izvirati iz racionalne suradnje te sporazuma na temelju pomirenih interesa i računa.

Izvor: Al Jazeera