Kako sam pobijedila rak

Piše: Branimir Bradarić

Karcinom dojke, maternice, debelog crijeva, prostate. Ovo su samo neki od karcinoma koji su proteklih godina postali gotovo uobičajena pojava među građanima ne samo Hrvatske nego i cijele regije. Građani često kažu da danas gotovo više nitko niti ne umire od starosti, nego da su razlozi smrti najčešće prometne nesreće, srčani udari i karcinom.

Stručnjaci povećan broj karcinoma objašnjavaju stresom i načinom života koji se danas vodi. Međutim, karcinom ne mora uvijek značiti i smrt, a najbolje to je svojim primjerom pokazala Vukovarka Lilijana Radobuljac (1969).

„Čovjek prije ili kasnije mora umrijeti, ali to ne mora biti karcinom. Ima ljudi koje zaboli grlo i leže u krevetu. Ja sam odlučila da se borim za život jer sam imala zašto da se borim i jer sam željela da živim“, kaže Radobuljac.

Imala je svega 19 godina i bila je u drugom stanju kada su započeli njeni zdravstveni problemi.

Osjetila je nekakve bolove, ali tada nije bilo današnje moderne medicinske tehnologije kako bi precizno odredilo o čemu je riječ.

Ultrazvučna dijagnostika pokazala je kako se radi o cisti na lijevom jajniku koja je operativnim putem uklonjena.

Tada su joj liječnici rekli da u roku od osam godina postoji opasnost da se sličan problem ponovi, a ukoliko ne bude imala sličnih problema tijekom tog vremena da ih vjerojatno više neće niti imati.

Nije dozvoljavala sažaljenje

Nastavila je normalno živjeti sve do 2006. godine, odnosno, taman do isteka roka od osam godina, kada je uslijedio šok.

„Radila sam u Poreču u školi i otišla sam na pregled u KBC Rijeka. Tada mi je nakon pregleda color Dopplerom liječnica rekla da nije dobro i da moram na operaciju. Rekla mi je da imam karcinom. Bio je to strašan šok za mene“, prisjeća se Radobuljac.

Govoreći o tom danu, kaže da su uslijedile crne misli, razmišljanje o smrti i bolesti o kojoj gotovo da nije znala ništa. Njen do tada uobičajeni i normalni svakodnevni život u sekundi je dobio jedno sasvim novo značenje i smisao. Riješila je da se bori i da preživi.

Ubrzo je uslijedila nova operacija tijekom koje joj je uklonjen i drugi jajnik, maternica, jajovod. Međutim, ipak je morala i na dodatnih šest kemoterapija.

„Dva puta sam plakala tijekom bolesti. Prvi put bilo je to u Rijeci kada mi je liječnica rekla da imam rak, a drugi put kada mi je radi kemoterapije otpala kosa. Više si nisam dozvolila tu slabost. Ja to zovem ženskim suzama“, ističe Radobuljac.

Nakon operacije vratila se u svoje rodne Vinkovce odakle je putovala jednom mjesečno u Rijeku na kemoterapiju. Bio je to dvodnevni put vlakom sa ruksakom napunjenim osnovnim stvarima na leđima. Prvoga dana, u večernjim satima, primala je pripremu za kemoterapiju od šest boca, a onda drugoga dana terapiju kemoterapije od novih šest boca. Nazad u Vinkovce išla je idućeg dana i to opet vlakom.

„Znalo se desiti da sam povraćala tijekom povratka. Ipak je to strašan šok. Kemoterapija ne boli, ali u ljudskom organizmu izaziva pravu ‘revoluciju’. Vratila bih se kući i trudila se da normalno živim. Nisam dozvoljavala bilo kome da me na bilo koji način sažalijeva“, ističe Radobuljac.

U svemu tome mnogo joj je pomogla obitelj, koja je uvijek bila uz nju. Međutim, veliku ulogu imali su i njeni učenici iz Poreča. I danas se sa ponosom sjeća organiziranih dolazaka učenika u riječku bolnicu, prozivki u hodnicima bolnice, razgovora i šala s njima, ali i desetina čestitki koje su joj dolazile poštom za rođendan.

„Mislim da je ipak najteže bilo mojoj majci. Ona me je ispraćala iz kuće u bolnicu i dočekivala pri povratku. Pri tome je pazila i na moju kćerku koja je ostajala kući. Trebalo se nositi psihički sa svim tim“, kaže Radobuljac.

Govoreći kako je uspjela pobijediti opaku bolest dodaje da je u svemu veoma važna psiha čovjeka. Niti jednom se tijekom liječenja nije pitala zašto se baš ona razboljela. Danas kaže kako je sigurna da ju je spasio njen vedar i snažan duh. Naime, odmah nakon operacije liječnica u Rijeci joj je rekla da su za njeno ozdravljene oni učinili što su mogli, ali i kako je to svega 60 posto. Ostalih 40 posto je u samom čovjeku i u tome koliko zapravo se želi boriti za život.

Crni humor

„Sigurna sam da je tih 40 posto zapravo presudilo u mom ozdravljenju. Osim što sam ostala bez kose radi kemoterapija, nitko po mome ponašanju nije mogao prepoznati da sam bolesna. Puno su mi pomagali i razgovori sa mojom susjedom teta Katicom, koja je imala karcinom dojke. Kod nje sam odlazila na razgovore, po savjete, pojašnjenja i slično jer ona je kroz sve to također prolazila. Nažalost, kasnije je preminula”, navodi Radobuljac.

Prisjeća se i crnog humora iz grada sa prijateljima koje je poznavala godinama. Nekome to i sada izgleda surovo i strašno ali njima su bile uobičajene šale tipa: „Što je? Još si živa?“ ili „Slušaj, ako umreš, hajd’ mi ostavi onu trenerku što ti je brat donio iz Italije…” 

Ipak, svjesna je bila što kemoterapija radi njenom organizmu pa je njena majka insistirala na tome da pije svakodnevno pola litre soka od svježe cikle radi jačanja krvi.

Nagrađena knjiga

I liječnici u Rijeci prepoznali su njenu želju za životom i vedar i pozitivan duh koji ju je krasio u vrijeme liječenja.

Već nakon druge kemoterapije počeli su je, uz njeno dopuštenje, voditi po ostalim sobama i pokazivati kao pozitivan primjer osobe koja se liječi. I onda konačno, nakon šeste kemoterapije, liječnici su utvrdili da je ozdravila i da može normalno nastaviti živjeti.

„Taj osjećaj je opet nešto posebno. Moje iskustvo kaže da se čovjek ne smije predati, da mora razmišljati pozitivno i boriti se za život jer ima zašto da se bori. Ne smije tu bolest shvatiti kao kaznu ili neki obični statistički broj. Uvijek kažem da čovjek od nečega prije ili kasnije mora umrijeti, ali da to ne mora biti rak“, zaključila je Radobuljac.

Bolničke i druge slike za nju iz toga doba danas su samo ružna uspomena iz života.

O svojim iskustvima kako je pobijedila opaku bolest napisala je i knjigu pod nazivom „Kažete rak… Pa što onda“. Istu je 2004. godine Liga za borbu protiv raka tiskala u tisuću primjeraka i dijelila besplatno oboljelim osobama.

Radi svega toga je 2005. godine dobila i nagradu ”Ponos Hrvatske”. Danas, godinama poslije, Radobuljac ponovno predaje hrvatski jezik srednjoškolcima, a obnaša i dužnost predsjednice Vukovarskih iskrica, udruge za pomoć osobama sa mentalnom retardacijom.

I na druge načine je društveno aktivna, tako da je nakon ovogodišnjih svibanjskih poplava pokrenula i akciju ”Žena ženi” u okviru kojih je prikupljeno na tisuće paketa sa najosnovnijim potrepštinama koje su žene darivale ženama sa stradalih područja.

Izvor: Al Jazeera