Spaljivanje ZOI ‘84 i sahrana Vučka

Izaslanik u Skupštini Kantona Dino Konaković ustvrdio je da u lancu odgovornosti najveći teret snose političke partije koje predlažu i biraju kadrove (Al Jazeera)

Piše: Nihad Kreševljaković

Dok radnici ZOI ‘84 sahranjuju Vučka razmišljam kako je, zapravo, sjećanje na XIV Zimske olimpijske igre jedna od najljepših kolektivnih uspomena svih nas koji smo imali sreću roditi se koju godinu ranije.

Zahvaljujući tome, u našim životima pored svih dramatičnih godina, uključujući ratove i tranziciju, postoji ta slika potpuno drugačijih nas od ovoga na što smo se već privikli. Tupi osjećaj nesposobnosti da se bilo šta učini kako bi se očigledno loše stanje promijenilo. Gorki osjećaj da oni što nas vode ili ne znaju ili ne žele pokušati bilo što da nakon godina i godina objektivne patnje doživimo osjećaj vlastite vrijednosti. Suštinski je poguban i osjećaj da samo u drami elementarnih nepogoda možemo doživjeti jedinstvo ili da samo u ratu možemo pokazati hrabrost.

Rad, trud i znanje

Naša priča postaje kao neka pjesma isfrustiranih tužnih ptica na koje se obrušilo svo zlo ovog svijeta, a mi jadni ne možemo ništa promijeniti. Naš pesimizam, od svih zala, naše je najveće zlo. Poslije pesimizma slijedi naš bezrazložni, neutemeljeni optimizam, jer ništa se neće promijeniti samo od sebe. Za promjene je neophodan teški rad, trud i znanje.

Zvuči možda čudno, ali nerijetko se odgovori o sadašnjosti i budućnosti mogu pronaći u prošlosti. Ideja o organizaciji zimskih olimpijskih igara je krajem sedamdesetih morala izgledati luđe od ideje preduzeća ZOI ‘84 početkom 21. stoljeća 2014. da uradi istu stvar.

Pritisak na Tita

U SFRJ su pojedina politička rukovodstva drugih republika, a posebno Slovenije, nastavila vršiti pritisak čak i na samog Josipa Broza Tita da se kandidatura Bosne i Sarajeva obustavi i povuče. Ne pretjerano naviknuti na veća ekonomska ulaganja u Bosnu i Sarajevo, iznos od 150 miliona dolara koji se trebao izdvojiti izgledao je mnogima kao nepotrebni, prerizični eksperiment. U tom periodu cijela zemlja nalazila se u velikoj ekonomskoj krizi. Zahvaljujući, prije svega, samouvjerenosti i spremnosti bosanskohercegovačkog rukovodstva, početkom 80-ih godina cijela Jugoslavija je shvatila da će se olimpijada dogoditi. Shvaćena je važnost njenog održavanja i mogućnost da se cijela zemlja svijetu predstavi u najboljem mogućem svjetlu.

Ideja o olimpijskim igrama u Sarajevu, nastala u glavama nekolicine ljudi, dočekana je u bivšoj zajedničkoj državi sa podsmijehom, prezirom i potpunim nepovjerenjem. U glavama ljudi koji su ovu ideju gurali poput grudve snijega ciljevi su bili jednostavni: izgradnja sportskih objekata za zdraviji i sadržajniji život Sarajlija, razvoj zimskog turizma i općenito privrede, pozitivna propaganda za Sarajevo i BiH, te cijelu tadašnju Jugoslaviju.

Stvar se maksimalno uozbiljuje kada bosanski državni vrh i partijske strukture aminuju ideju. Oni su najzaslužniji u borbi protiv negativaca koji su tvrdili da Bosna nije dorasla ovome, te da će zaviti cijelu Jugoslaviju u crno.

Njihov strateški pristup bio je baziran na tome da je olimpijada jedinstvena razvojna šansa, a ne potrošački poduhvat. Razvojni cilj olimpijade bio je unapređenje zimskog turizma kroz kreiranje pozitivne atmosfere, koja je trebala omogućiti postolimpijski razvoj, a koja je doživljavana kao „šansa za potiskivanje provincijalnih shvatanja i provincijalne uskosti i zatvorenosti, za prodor modernog organizovanja i poslovanja i sticanja savremenih svjetskih iskustava“, a kako je to objasnio Raif Dizdarević.

Odnos onih koji su sumnjali u Sarajevo i Bosnu nije se pretjerano promijenio ni nakon što je u švicarskom Lausanneu 4. novembra 1977. godine objavljena lista kandidata za Zimske olimpijske igre 1984. godine.  Japanski Sapporo bio je glavni protukandidat Sarajevu. Konačna odluka je pala 19. maja 1978. u Atini. U drugom krugu glasanja naša zemlja dobila je tri glasa više od Japana. Svakako da su i tada, kao što se to čini i danas, članovi MOK-a imali na umu političke razloge, među kojima je bila i ta da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima, održe u gradu koji je dotada obično bio vezivan za „Sarajevski atentat“ i izbijanje Prvog svjetskog rata!

Glasanje za maskotu

S druge strane, bosansko rukovodstvo vidjelo je olimpijadu kao priliku za sarajevski, bosanski i jugoslavenski poduhvat. Bili su svjesni da je olimpijada povjerena Jugoslaviji kao izraz priznanja njenom međunarodnom ugledu i povjerenja u njenu sposobnost da se organizira jedan takav poduhvat.

Prva olimpijada u jednoj nesvrstanoj zemlji išla je u prilog međunarodnoj afirmaciji zemlje.

Period priprema za održavanje ZOI predstavlja jedan potpuno fascinatan trenutak u historiji grada, od masovne izgradnje olimpijske infrastrukture, sređivanja grada do svojevrsne transformacije svijesti ljudi. Pripreme su trajale šest godina, u kojim se Sarajevo, pred očima cijelog svijeta, pretvaralo u jedan apsolutno bajkoviti i atraktivni centar, centar svjetskih i medijskih interesovanja.

Kada je sve bilo spremno pojavio se problem za koji ni najsposobniji čovjek nema rješenje. Falio je snijeg. Do pred samo otvorenje Igara u gradu i planinama nije bilo niti jedne jedine pahuljice. Jes’ da je bio komunistički vakat, ali me ne bi začudilo da su organizatori tražili i od hodža i popova da se pomole i da šta prouče ne bi li se šeher i okolne planine napokon zabijelile. Reklo bi se kako hrabre sreća prati. Bog se smilovao nad zabezeknutim šeherom. Pao je toliki snijeg da je pored postojećih «brigada za čišćenje» i mlado i staro povazdan lopatalo. Lopatalo se oko javnih prostora i oko kuća kako bi sve bilo besprijekorno čisto ili da im se neko ne bi, ne daj Bože, otaliznuo pred kućom. 

Multidisciplinarni projekt

Na stadionu Koševo 8. februara 1984. godine jedna od najboljih jugoslavenskih klizačica Sanda Dubravčić upalila je olimpijski plamen. Sjećam se uzbuđenja i čistog ponosa kada je pokojni gradonačelnik Sarajeva Uglješa Uzelac zamahao zastavom. Četrnaeste Zimske olimpijske igre proglašene su otvorenim. Počeo je najveći sportski događaj ikad održan na ovim prostorima.

Sudjelovalo je 49 nacionalnih reprezentacija, 1274 sportaša u 39 natjecanja. Bilo je 8000 akreditiranih novinara iz 41 zemlje. Sve se odvijalo bez greške. Po završetku igara svi su – od učesnika i istaknutih gostiju do državnika i Međunarodnog olimpijskog komiteta – ocijenili da su to bile “do sada najbolje organizirane olimpijske igre”.

Glasanje za maskotu

Čitatelji Jugoslavenskih novina glasali su za maskotu Olimpijade. U konkurenciji između vje­ve­ri­ce, ja­njeta, planin­ske ko­ze, di­ko­braza i snje­žne pa­hu­lji­ce izabrali su Vučka – vuka koji je bio prijedlog Jože Trobeca, slovenačkog dizajnera. Vučku je u odnosu na tu prvu verziju kasnije uklonjen jedan zub, a pr­sti su mu bili prekriženi, iako se uglavnom pisalo da pokazuju slo­vo ‘V’ i da simboliziraju po­bjedu.  

Još važnije, bile su to prve OI koje su završile sa novčanim profitom od blizu 12 miliona dolara, koliko je ostalo organizacijskom odboru ne računajući trajnu vrijednost svega što je sagrađeno. Tek da navedemo kako je nakon olimpijade u Sarajevu, pored olimpijskih objekata, ostalo 2.850 izgrađenih stanova ili da je otvoreno 9.500 novih radnih mjesta!

Po sjećanjima svjedoka i aktera olimpijade svi su, od rukovodstva države do običnog čovjeka, bili angažirani u želji da se postigne maksimalni uspjeh, da se grad i država predstave u svom najboljem izdanju. Jedan od tih ljudi, Mašo Užičanin, sjećajući se tih dana na svom blogu je napisao: „Bila je to mješavina ljubavi prema svom poslu, želje za uspjehom, ljubavi prema gradu i državi, osjećaja ponosa i patriotizma, iscjeđivanje zadnjih atoma snage i znanja da se uradi najbolje, najviše…“

Uspjeli su. Ljudi su bilo kao jedan. Svi potpuno angažirani. Novine su bile pune tekstova o nekim finim taksistima i običnim ljudima koji su gostima vraćali izgubljene novčanike i druge stvari. Grad i njegovi stanovnici uživali su u danima ponosa i slave. Bili su prave zvijezde poput britanskog para Jayne Torvill i Christopher Deana, Katarine Witt, Karin Enke ili Jureta Franka, koji nam je „osrebrao“ i takmičarski obraz. Oni koji su se žalili zvučali su smiješno poput Holanđana koji su se bunili kako je led na stazama bio tanak, pravdajući time poraz doživljen od klizačica i klizača iz DDR-a.

Branko Mikulić, kome pripadaju velike zasluge za uspjeh Igara, po završetku je priredio večeru za kompletan rukovodeći tim Organizacionog komiteta, koji će prerasti u preduzeće ZOI ’84 – Olimpijski centar Sarajevo D.O.O.  Zahvalio se svima na trudu, čestitao na uspjehu, podijelio skromne suvenire i poručio: „Naš zadatak nije gotov, ovo je samo pola puta. Biće gotov tek onda kada Sarajevo postane svjetski zimski centar.“ 

Gdje smo danas?

Čini se da danas nismo ni blizu polovine puta.

Trideset godina nakon što je Huan Antonio Samaran rekao: „Doviđenja, drago Sarajevo“, uposlenici Kantonalnog javnog preduzeća (KJP) ZOI ‘84 štrajkuje ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo, tražeći isplatu 10 zaostalih plaća i imenovanje rukovodstva. Dovedeni su ili su se doveli na rub siromaštva, nemaju zdravstveno osiguranje, niti uvezan radni staž.

Partitokratski sistem

Nažalost, nije to informacija koja je odjeknula, jer je u našoj dragoj BiH nemoguće nabrojati sve firme koji se nalaze u sličnoj ili goroj situaciji od radnika ZOI ‘84. Ne treba imati sumnju da su zahtjevi radnika uvijek opravdani, s obzirom na to da se uvijek radi o stvarima na koje se država obavezala prema njima, bilo da se radi o plaćama, radnom stažu ili zdravstvenom osiguranju. Pitanje da li je uopće postojala potreba za tim brojem radnika potpuno je druga priča.

Neupitno je, ipak, da je, kao i u slučaju drugih firmi, najodgovornija država, odnosno partitokratski sistem, koji u borbi za osobne i interese uske grupe ljudi očigledno u potpunosti zanemaruju opći interes. Svako od nas bi se trebao bar zacrveniti pred objektivnom činjenicom da i sami snosimo odgovornost, s obzirom na to da je izabarana vlast, nažalost, ogledalo nas samih. Nije loše povremeno zapitati se šta je ono što ne funkcionira i šta je ono što bismo sami mogli učiniti u kreiranju pravednijeg i boljeg društva. 

Kada govorimo o firmi ZOI ‘84 treba reći kako bismo na isti ili sličan način mogli govoriti i o drugim budžetskim korisnicima, poput GRAS-a, naprimjer, kojeg je neko s pravom nazvao fenomenom suvremene ekonomije, s obzirom na to da su rijedak primjer neuspješnog monopoliste.

Po nekoj elementarnoj logici ZOI ‘84 je, također, preduzeće koje ima sve predispozicije da i danas posluje pozitivno. Ne radi se tu samo o vrijednoj infrastrukturi u njihovom vlasništvu, već i tome da se radi o profilu firme koja bi sa malo truda mogla puniti kantonalni budžet, a ne imati višemilionske dugove.

U sastav ovog preduzeća ušli su brojni objekti izgrađeni za potrebe Olimpijade 1984, od kojih su mnogi, nažalost, sistematski uništeni ili značajno devastirani u periodu opsade. S onim što je ostalo, a to i dalje nije tako malo, ciljevi preduzeća su, kako piše na njihovoj internetskoj stranici, sljedeći: oživjeti olimpijski duh, učiniti Sarajevo centrom međunarodnih sportskih zbivanja u zimskim sportovima, rekonstruirati porušene objekte, razviti turistički program i promovirati turističke potencijale olimpijskih planina i države uopće, povezati se sa drugim olimpijskim gradovima s ciljem razvijanja olimpijske solidarnosti, te organizirati nove olimpijske igre u Sarajevu.

Sjećam se da je bila vođena neka preskromna kampanja za kandidaturu Sarajeva za olimpijadu 2014. godine. U prilog nam je išla priča da bi se olimpijada 2014. održala na tridesetu godišnjicu Zimskih olimpijskih igara 1984. i stotu godišnjicu sarajevskog atentata. S ozbiljnim pristupom je, zaista, zvučalo kao prilika da se nešto uradi, ali je sve ostalo na nivou anegdote ispričane u nekoj zadimljenoj kancelariji.

Ipak, zadnje što bismo očekivali od preduzeća sa tako važnim i ambicioznim ciljem je da ćemo baš te 2014. godine gledati kako njihovi uposlenici u tragikomičnom snimku sahranjuju Vučka, prijete samospaljivanjem, pa čak i spaljivanjem objekata u kojim rade.

Sreća za njih, a nesreća za naše društvo je da smo već navikli na egzibicionističke nastupe u javnim medijima i to ne samo od običnih građana, već i od najviših političkih predstavnika. Izgleda da to što ličimo na cirkus više nikome ni ne smeta. Jasno nam je svima da je naš glavni problem to što nam više ništa nije problem.  Svakodnevno smo izloženi raznoraznim prijetnjama i to smo počeli doživljavati tako što se na sve to smislimo duhoviti komentar ili odmahnemo rukom. Sve do jednom!

Lanac odgovornosti

O problemima firme ZOI ‘84 piše se dugo. Izaslanik u Skupštini Kantona Dino Konaković u jednom svom tekstu ustvrdio je kako u lancu odgovornosti najveći teret snose političke partije koje predlažu i biraju kadrove.

Naveo je i podatak da je ZOI ‘84 u periodu izražene stagnacije u roku od dvije godine primio više od 100 novih uposlenika, a veći dio njih bez odobrene sistematizacije. Iskreno, sumnjam da je i u svojim zlatnim godinama ovo preduzeće imalo ovoliki broj zaposlenih, a jasno je da se količina njihovog posla ne može ni teoretski upoređivati s tim periodom. Naravno, iracionalno zapošljavanje nije proizvelo proteste, niti je tada iko od uposlenika, sindikata ili uprave u medijima govorio kako bi to moglo štetiti preduzeću.

Bezbroj dimenzija

Sama organizacija Olimpijade je nevjerovatno složen, multidisciplinarni projekt sa bezbroj dimenzija, koji danas ni u najprostijem obliku ne možemo uporediti sa bilo čim u našoj zemlji, pa ni zamisliti. Posebno važni uspjesi postignuti su, naprimjer, u polju tehnologije, uključujući i kreiranje vlastitog softvera na kojem su radili stručnjaci iz cijele zemlje, ali najviše iz BiH i Hrvatske. Kreirani softver je nakon Olimpijade prodan organizatorima Olimpijade u kanadskom Calgaryu, a brojni naši ljudi angažirani su i na kasnijim Olimpijadama.

S druge strane, ti zaposleni kadrovi očigledno, po današnjoj slici tog preduzeća, nisu kvanitativnom referencom kreirali kvalitativni napredak. Ciljevi koji su spomenuti čine se objektivno nedostižnim, a paljenja, samospaljivanja i sl. sigurno neće pomoći nikome.  Prije svega, očigledno smo izgubili empatiju prema tuđoj patnji, pa i onda kada smo svijesni da nas uskoro sve čeka manje-više slična sudbina. Psiholozi sigurno imaju objašnjenja za takvo ponašanje, ali sva ta stručna zvanja, također, toliko devalviraju i ignoriraju oni čiji je posao slušati ih.

Podjednako fascinantna je i naša ravnodušnost kada nam sugrađani prijete paljenjem naših zgrada. Predsjednik sindikata ZOI ‘84 je u vezi s tim prijetnjama rekao da je svjestan da to nije rješenje, ali da ne znaju šta drugo da rade, jer su već učinili sve, „od dopisa, mirnih protesta“.  Dakle, dopisi i mirni protesti smatraju se maksimumom napora da promijenimo stanje u kome živimo. Hm, iskreno, dopisi i mirni protesti ne zvuče kao neki ubojiti angažman.

Zaista, nije mi namjera kritizirati niti se iščuđavati stvarima na koje sam se i sam navikao. U biti imam puno više razumijevanja za te ljude koji su suočeni sa ozbiljnim egzistencijalnim problemima, koji se jednostavno boje za svoju budućnost i budućnost svoje djece. Za razliku od njih, nemoguće je pronaći ikakvo opravdanje za one političare koji su ih svjesno gurnuli u tu situaciju kupujući socijalni mir i glasove po cijenu opće koristi našeg društva.  Ko bi od njih mogao reći velikom broju uposlenika u javnom sektoru da primanje plaće iz budžeta ne znači obavezno da su svi ti ljudi zaposleni ili da imaju posao. Da li se direktori prečesto postavljaju isključivo zbog toga što pripadaju određenoj političkoj opciji, a ne zbog stručnosti ili ponuđenog programa? Zašto je restrukturiranje javnih preduzeća tabu-tema o kojoj se niko ne usuđuje govoriti? Zašto želja Branka Mikulića iz 1984. godine o Sarajevu kao svjetskom zimskom centru danas zvuči neuvjerljivije nego prije 30 godina?

Da li je jasno da u trenutnoj situaciji, u ovakvom sistemu, ni pokojni Huan Antonio Samaran ne bi mogao postaviti ovo preduzeće na stabilne noge! Gdje nam je nestao ili ko nam je oteo olimpijski duh?

Postali smo imuni

O stanju svijesti u periodu olimpijade svjedoči i to da je u moru lijepih uspomena, poput neke crne mrlje, ostao u sjećanju pokušaj jednog sarajevskog ugostitelja da „zavrne“ Kirk Douglasa dodajući njegovom računu još jednu nulu. To je izazvalo takvo zgražanje Sarajeva da i dan-danas građani/-ke koji se sjećaju olimpijade iz protesta prema tom činu ne posjećuju to mjesto. Možda upravo ta epizoda, gdje je ime jednog restorana upamćeno zbog pokušaja lopovluka, opisuje ono gdje smo u međuvremenu zalutali.

Postali smo imuni na lopovluke, bezobrazuke, prevare, pohlepu, prijetnje, glupost, na podobne i nesposobne…

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U štrajku su radnici sarajevskog preduzeća ZOI ‘84. Uprava im duguje 10 plata i doprinose za gotovo 180 radnika. Zaključani u prostorijama Zetre, prijete štrajkom glađu i samospaljivanjem. Prilog Aide Bećirhodžić. 

Published On 02 Jul 2014
Više iz rubrike TEME
POPULARNO