Put do političkog trona ide i preko robije

Piše: Miroslav Filipović

Istoga dana kada je na odsluženje dvogodišnje zatvorske kazne odlazio bivši slovenski premijer Janez Janša, u Hrvatskoj je iz pulskog zatvora, nakon jednogodišnjeg “robijanja”, izašao bivši prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Ovih dana navršavaju se tri godine otkako u istražnom zatvoru Remetinec u Zagrebu čami bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, dok je nešto južnije, u Makedoniji, tamošnji također bivši premijer Vlado Bučkovski na odsluženju troipolgodišnje zatvorske kazne.

Izuzev bivšeg hrvatskog vicepremijera, koji je godinu dana odležao u zatvoru, jer je početkom 2010. godine u Mađarskoj izazvao prometnu nesreću u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote, preostala trojica bivših premijera osuđeni su zbog korupcije i zloporabe svojih političkih položaja. Sudeći po njima, ali i drugim nižerangiranim političarima koji su iskusili tjeskobu ćelije, protok političara kroz zatvore na ovim prostorima neprestano je velik.

Robijaj, pa vladaj

Nije to samo ovodobni fenomen. Još su u starojugoslavenskim kaznionicama, a potom i onim jugokomunističkim, robijali mnogi bivši i budući politički lideri. Sjetimo se nekolicine najpoznatijih, recimo Moše Pijade, glavnog ideologa nekadašnje Komunističke partije Jugoslavije, koji je u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi odležao čak 14 godina, tijekom kojih je, među ostalim, preveo Marxov Kapital, a kao akademski obrazovani slikar, u Lepoglavi je stigao naslikati i portret svog tamošnjeg poznatijeg supatnika Josipa Broza Tita.

Sjetimo se i vječitog disidenta Milovana Đilasa, koji je robijao i u predratnoj i u poratnoj Jugoslaviji ili Alije Izetbegovića, kojega su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata utamničile zbog djelovanja u organizaciji Mladi muslimani.

Ili, recimo, bivšeg Titovog generala i budućeg hrvatskog “oca domovine” Franje Tuđmana, kojega je, nakon devet mjeseci provedenih u zatvoru u Staroj Gradišci, dužeg robijanja (zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću) spasio Miroslav Krleža, intervenirajući kod Tita osobno.

U Staroj Gradišci godinu dana je odležao i kasniji drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, dok su ostali istaknutiji “proljećari”, koji su nakon uspostave višestranačja u devedesetima igrali više ili manje važne političke uloge, prošli mnogo gore: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša…

Zatvorski pečat u biografiji

Zbog protudržavnog djelovanja, sredinom osamdesetih robijao je i tadašnji beogradski disident Vojislav Šešelj, kasnije vođa zloglasne Srpske radikalne stranke, koji danas sjedi u haškom pritvoru, gdje mu se sudi za ratni zločin i etničko čišćenje. U zatvoru je tih 80-ih sedam mjeseci odležao i jedan od tadašnjih Šešeljevih branitelja Vladimir Šeks, koji je kasnije postao jednan od ključnih ljudi Tuđmanove, a potom i Sanaderove Hrvatske demokratske zajednice.

Spomenemo li još i Slobodana Miloševića, te Radovana Karadžića i niz drugih njihovih pobočnika koji su završili u Hagu, možemo zaključiti da na ovim prostorima unatrag par generacija gotovo i nije bilo važnijeg političara u čiju biografiju nije utisnut i zatvorski pečat. Kroz zatvore su defilirali “najveći sinovi” ovdašnjih naroda. Robiju su iskusili i vizionari, koji su donosili “bolju budućnost”, kao i “kokošari”, koji su kasnije istu tu budućnost ukrali.

Jedni su robijali tek salonski, u kućnim pritvorima ili kaznionicama otvorenog tipa, dok bi drugi svojski oznojili robijaško odijelo. Jedni su umješno, drugi manje vješto politički kapitalizirali svoj zatvorski staž. Jedni su, recimo to tako, najprije robijali da bi potom vladali, dok su drugi tek padom s vlasti odlazili na robiju.

Paradoksalni slučaj Janeza Janše

Vratimo se nakratko na početak ove priče i znakovit slučaj Janeza Janše. U ljeto 1988. godine, na isti datum kada je nedavno i drugi puta otišao na odsluženje kazne, Janša je, kao oponent ondašnjem režimu, bio jedan od četvorice optuženih u procesu pred Vojnim sudom u Ljubljani za urotu protiv države i odavanje vojnih tajni, koje je kao novinar objavio u časopisu Mladina. Osuđen na 18 mjeseci zatvora, Janša je tada postao junak građanskog otpora, koji je u Sloveniji izazvao pravu malu građansku revoluciju, jednu od prvih u nizu koje su kasnije dovele do pada Berlinskog zida.

Janša je, očekivano, svoje disidentstvo politički kapitalizirao odmah po uspostavi demokratskih odnosa i osamostaljenja Slovenije. Četvrt stoljeća kasnije Janša je opet u zatvoru, no ovoga puta osuđen zbog primanja mita od finskog proizvođača oklopnih vozila Patria, kojem je pogodovao dok je bio na čelu vlade.

Janša tako utjelovljuje historijsku farsu kroz dva robijaška antipoda: onoga koji je iza brave jednom završio zbog revolucionarnog idealizma, a drugi puta zbog materijalističke pohlepe. Janšu je na odsluženje kazne ispratilo nekoliko tisuća političkih sljedbenika. On je, pak, najavio, a zatvorske mu vlasti odobrile, da će iz zatvora aktivno sudjelovati u kampanji za skore parlamentane izbore, čak ponovno biti i kandidat za premijera. To je i učinio, no premijer neće postati.

Partijska ćelija, doslovno

Tu se sada vraćamo i onome koji je iz zatvora izašao istoga dana kada je Janša ušao – Radimira Čačića. Dok je u pulskom kazneno-popravnom domu poluotvorenog tipa slikao i igrao golf, njegovi su ga dotadašnji stranački sljedbenici izbacili iz Hrvatske narodne stranke, optuživši ga da je ondje nastavio voditi stranku i na svoju ruku dogovarati buduće koalicije. Čačić je hitro reagirao i već prije puštanja na slobodu počeo u zatvoru osnivati novu stranku.

Sličnom se aktivnošću bavi(o) i Branimir Glavaš, osnivač Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje, osuđen u Hrvatskoj na osam godina zatvora zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. On je najprije u zatvoru u Zenici, a zatim i u Mostaru održavao sastanke užeg stranačkog vodstva, a telefonski se uključivao i na stranačke skupove, izdajući političke naputke i zapovijedi. Isto je, ali iz haškog pritvora, činio i Šešelj, aktivno sudjelujući u izbornim kampanjama SRS-a dok je ovaj još bio značajan politički faktor.

Na pitanje kako tumači to da političari-osuđenici iz zatvora rukovode strankama i vode predizborne kampanje, politički filozof iz Zagreba Žarko Puhovski odgovor vidi u liberalizaciji zatvorskog sustava.

“U nastojanju da se humaniziraju uvjeti odsluženja kazne za sve, a posebice za disidentske zatvorenike, u Europi se, za razliku od SAD-a, godinama liberalizira zatvorski režim. Kada je riječ o politički profiliranim zatvorenicima, smatra se da njihova građanska prava, pa time i prava na političko djelovanje – uz razumljiva ograničenja – ne smiju biti dovedena u pitanje. No, pravi je problem očito srozavanje demokratske legitimacije pravosuđa i činjenica da birači takorekuć s apetitom prihvaćaju i podržavaju kandidature zatvorenika i njihovih stranaka”, smatra Puhovski.

Od ideala do nemorala

Na koncu, postoji niz primjera da narodnim herojima podjednako ispadaju i oni koji su robijali kao disidenti i oni koji su osuđeni za ratne zločine, a i oni koji su iza brave kao ratni profiteri.

“Očito vrijedi svojevrsno načelo negacije negacije: oni koje je zanijekao prošli režim moraju biti prihvatljivi novome poretku, koji se utemeljuje u nijekanju onoga prošlog. Kada se jednom prihvati taj stav lako je ustvrditi da su stare strukture i dalje moćne (iza kulisa, dakako), pa ni u današnje pravosuđe ne treba imati povjerenja. Tako, primjerice, u Hrvatskoj osuđene stranke dobivaju na popularnosti i odlično prolazi kandidat za gradonačelnika pod veoma teškim optužbama… Ako se, dakle, vjeruje da su sudske odluke u bitnome politički motivirane, sve ostalo jednostavno odatle slijedi”, zaključuje Puhovski.

Izvor: Al Jazeera