Privatizacija sportskih klubova u Srbiji

Srbija ima najmanje 6.000 sportskih kolektiva i većina ih ima status 'udruženja građana' (Dragan Stankovi? / Tanjug)

Piše: Mladen Obrenović

Vlada Aleksandra Vučića vrlo je aktivno preuzela od svojih prethodnika priču o nužnosti privatizacije sportskih klubova u Srbiji, a ministar omladine i sporta u oba kabineta, bivša vaterpolska zvijezda Vanja Udovičić očito se ozbiljno zadubio u problem.

Nedavno objavljena vijest da je s predstavnicima saveza i vodećih klubova – Crvene zvezde i Partizana, održao desetke sastanaka na tu temu, dokaz su da Vlada Srbije misli ozbiljno ući u taj proces.

Uz već poznate fraze da je privatizacija klubova neophodna, a trenutačno stanje neodrživo te da se traži najbolji privatizacijski model i u tome konzultiraju oni u susjedstvu i Europi koji su taj proces (ne)uspješno obavili, Ministarstvo omladine i sporta svjesno je da „trenutno srpski sport i klubovi – tonu“.

Smatraju da je privatizacija put u bolju budućnost. Treba, doduše, podsjetiti i kako nisu prva administracija koja se zalaže za privatizaciju klubova.

Privatizacija kod nas ima negativno značenje zbog loših iskustava u privredi. Klubovi se i sad ponašaju kao privatni, ali kad nestane novca, kucaju na vrata države i traže pare poreskih obveznika, svih građana, a da nema prave kontrole kuda i kako se troše te pare“, objašnjavaju Al Jazeeri iz kabineta ministra Udovičića, pojam neophodnosti privatizacije klubova.

Iako to može zvučati i deklarativno, navode poznavatelji prilika na sportskoj sceni Srbije, država kao da se želi osloboditi balasta troškova izdvajanja za pojedine sportske klubove čije je poslovanje problematično.

Ponavljajući kako je „potrebno uvesti red i odgovornost u srpski sport i klubove“, vladajući se u svemu ipak odlučuju za jedan termin iz svijeta kompjutorske tehnologije – reset.

„Pravi termin nije privatizacija, već resetovanje sistema zarad budućnosti. Pokazalo se da postojeći sistem jede i klubove i državu. Zato su potrebne promene“, navode.

Bez obzira na to koji termin koristili, odgovorni za sport u Vladi Srbije poručuju i kako im je „svaki zdrav kapital dobrodošao“, pa klubove u procesu privatizacije namjeravaju ponuditi i stranim vlasnicima. No, upozoravaju i da „špekulativni kapital, bio on i domaći, neće proći“.

Zvezda i Partizan kao primjer

Kad je prošloga ljeta Vanja Udovičić doslovno iz bazena došao u ministarsku fotelju, novinar Balkanske istraživačke novinarske mreže (BIRN) Slobodan Georgiev je, kao jedan od pet ključnih zadataka koji se nalaze pred iskusnim sportašem i mladim ministrom, naveo i problem Zvezde i Partizana kao nešto što se brzo mora rješavati.

Upravo ta dva kluba, kako je konstatirao Georgiev, nekad su bili simboli sportskog uspjeha, a „sada su simboli svega najgoreg što sport nosi sa sobom“. I u tom smislu privatizaciju smatra prvim korakom prema promjenama.

„Dva najveća kluba postali su dva najveća problema. Nekad su bili nešto što je okupljalo ljude i motivisalo ih, a onda su postali sedište kriminala, svega negativnoga i teško je iz te situacije izaći. Ono što je bilo generator dobrog, pretvorilo se od 1991. godine naovamo u generatora mnogo loših stvari, naročito na nivou koncentracije nasilja, kriminala, ljudi koji se bave svim i svačim“, podsjeća Georgiev u izjavi za Al Jazeeru.

Prema njegovom mišljenju, ne postoji pravi koncept privatizacije klubova u Srbiji, iako bi prema postojećem Zakonu o sportu ona trebala biti provedena kao i privatizacijski proces tamošnjih poduzeća. No, pojavio se otpor takvom modelu uz opravdanje kako klubovi nisu isto što i tvrtke.

„Ključna je stvar da kažu šta se privatizuje jer se to i u privredi dešavalo – kad se nije znalo šta se privatizuje, nisu se znali bilansi, šta kome pripada… Problem imovine je problem broj jedan i dok god ne vidim da se, recimo za početak, prvo popišu šta su ti klubovi, šta oni imaju, da li uopšte imaju neku imovinu, pa da tek onda mogu da uđu u proces u kojem nekom nešto nude“, objašnjava Georgiev.

Nikad na ‘zelenu granu’

Iako se u procesu privatizacije uglavnom priča o Zvezdi i Partizanu, kao srpskim brendovima, jasno je i kako je mnogo tzv. malih klubova. I u tom smislu ostaje pitanje tko će i zbog čega, odnosno zbog koga doći u neki klub, staviti na stol viziju i konačnu ponudu te krenuti u stvaranje privatnog sportskog kolektiva koji bi nešto značio i izvan granica Srbije.

„Pitam se i zašto bi se sve to moralo privatizovati. Ako je klub već neko udruženje, ako su registrovani po zakonu i postoji odrednica kako moraju poslovati udruženja građana, samo ih moramo definisati po tome jesu li poslovno ili neprofitno udruženje. Kad se neke stvari odrede i urede, a država uradi svoj deo posla i kaže kako joj je nešto u sportu od interesa i to podržava novcem, sve drugo treba biti u stilu: ‘Organizujte se, ljudi! I snađite se.’ I država treba da kontroliše samo ono što je javni novac i ono što je javna imovina“, zaključuje Georgiev.

Na kraju, državom upravljaju određene političke opcije, pa se otvara i dobro poznata priča, često ponavljana, o isprepletenosti politike i sporta.

Upitani za mišljenje o tome stvaraju li se privatizacijom klubovi koji će u potpunosti biti neovisni o politici, u Ministarstvu omladine i sporta samo su kratko odgovorili:

„Najvažnije je da sport i klubovi izađu na zelenu granu, a da to ne košta poreske obveznike.“

Srbija ima najmanje 6.000 sportskih kolektiva i većina ih ima status „udruženja građana“. Privatnih klubova je veoma malo. No, i jednima i drugima svakako bi koristilo sveobuhvatno rješenje u kojem će biti jasno naznačeno što je to interes društva, a u čemu se konkretno može „ugraditi“ privatni kapital. Upravo bi tim smjerom, u konačnici, trebala ići i ruta leta na zelenu granu o kojoj razmišljaju u kabinetu ministra Vanje Udovičića.

Sve ostalo će biti, kako to slikovito primjećuje novinar Slobodan Georgiev, priča o šeicima koji dolaze i kupuju srpske klubove – i nikako da ih kupe.

Izvor: Al Jazeera