Splićani Žižić i Vujčić na krovu Evrope

David Blatt: Može se učiniti više s manje ako se to radi na pravi način (EPA)

Piše: Zoran Čutura

Ma, tko bi to rekao, tko bi se usudio reći da će Maccabi postati klupski prvak Europe?! Post festum je, naravno, lako biti pametan, lako je meni komentirati iz omiljene žute fotelje i praviti se pametan. Post festum je sve jasno – David Blatt je nadmašio Pabla Lasa (vrijeme je da se prisjetim ono legendarne izreke Dušana Ivkovića, s neke od beskrajnih turneja nekadašnje reprezentacije Jugoslavije po španjolskoj provinciji, kad smo na poluvremenu gubili od Španjolaca: “‘Ej, bre, pa neće valjda neki Laso i sombrero da nas pobede?!”; Laso je tada bio organizator igre španjolske reprezentacije), a glavni igrači Maccabija nadmašili su glavne igrače Reala. Tyrese Rice i Ricky Hickman su željeli odlučiti utakmicu i odlučili su je, dok se Rudy Fernandez igrao “skrivalice” u ključnim minutama, a Sergio Lull je šutirao 0-7. Najveći gubitnik ispao je Sergio Rodriguez, koji se nije mogao sam boriti s raspoloženom vanjskom linijom Izraelaca. MVP Eurolige – s imidžem beskućnika – ostao je bez pomoći kad je pomoć najviše trebao.

Blattu je 2007. europsko zlato donio tamnoputi Rus Holden, a u nedjelju klupsku krunu donio mu je tamnoputi Crnogorac Rice.

Zanimljivo, poraženi se nakon izgubljenog trofeja, koji su sasvim sigurno unaprijed pospremili u vitrine (poučak zeca i ražnja, tj. računa i krčmara), nisu žalili na nepravednost sustava završnice. Kao što su se, recimo, bunili čelnici Crvene zvezde u ABA ligi, uz argument da se “jednom utakmicom završnice devalvira sve ono što je ekipa učinila kroz sezonu”. Real je kroz sezonu bio znatno dominantniji i na domicilnom i na europskom terenu od Zvezde… Prije finala imali su ukupni omjer pobjeda i poraza 58-7, od čega u Euroligi 25-5, i apsolutno su najuvjerljivija kontinentalna momčad. Maccabi je, pak, imao omjer 20-9 u Euroligi prije finala, a po dva puta su gubili i od CSKA, kojeg su eliminirali u polufinalu, i od Reala, kojeg su dobili u finalu.

Treba biti najbolji u pravo vrijeme na pravom mjestu. A to nekako uspijeva Blattu. Čovjek koji nije u prvom redu najboljih europskih trenera, tamo gdje su neprikosnoveni Željko Obradović, Ettore Messina i Duda Ivković, osvaja najvrednije trofeje kad je u ulozi “underdog”, iliti autsajdera. Ovaj me Final Four neodoljivo podsjeća na Europsko prvenstvo 2007. godine u Španjolskoj, kad je vodio Rusiju. Tamo je reprezentacija Španjolske bila veliki favorit, ’em su bili domaćini, ’em su bili najkvalitetniji, s braćom Gasol, Garbajosom, Navarrom i svim ostalim nacionalnim junacima. Svi su autobusi u Madridu bili oblijepljeni njihovim posterima, smiješili su se sa svakog panoa, reklamirali sve redom… Da bi im u posljednjim sekundama finala Jon Robert Holden ubacio koš za pobjedu Rusa. Zapravo – odličan predložak za vic. Blattu je te 2007. godine europsko zlato donio tamnoputi Rus Holden, a u nedjelju klupsku krunu donio mu je tamnoputi Crnogorac Rice.

Blatt to radi na pravi način

Još samo riječ-dvije o Blattu, koji sam sebe naziva “američkim židovom”. Čovjeku teče med iz usta i, koliko god to nama, “ekonomičnim macho Balkanerosima”, ide na živce, toliko se čovjek mora diviti njegovim socijalnim vještinama. Taj će uvijek naći kurtoazne pohvale za svakoga, svoje i suparničke igrače, organizatora, suce, navijače, čistačice, vozača autobusa, stjuardese, i tako unatrag sve do Mojsija, koji je rastvorio Crveno more i time, zapravo, stvorio preduvjete za nastanak Maccabija. Ovom prilikom se sjetio Stevea Jobsa na samrti, ustvrdio je da “su kao momčad bili bolji”, iako Maccabi igra košarku koja se bazira isključivo na učinku nepredvidivih pojedinaca, bez nekog izraženog sustava, ali je rekao i nešto za pamćenje – “može se učiniti više s manje ako se to radi na pravi način”. E, to ostaje za sva vremena…

Jedan je Final Four proveo u dresu Maccabija, a drugi u odijelu na klupi Maccabija, jedan je Andrija Žižić, a drugi je aktualni sportski direktor ponosa Izraela Nikola Vujčić.

U tu konstrukciju spadaju i pričice o dva Splićanina, zapravo dva igrača košarkaški odgojena u Splitu. Jedan je Final Four proveo u dresu Maccabija, a drugi u odijelu na klupi Maccabija, jedan je Andrija Žižić, a drugi je aktualni sportski direktor ponosa Izraela Nikola Vujčić. Nisam siguran koliko čitateljima znače sintagme “najsportskiji grad na svitu”, ili “naša dica”, oni malkice upućeniji znat će da se to odnosi na Split, na slavnu povijest splitskog sporta i na frazu kojom aktivni djelatnici u splitskom sporta pokušavaju objasniti novovjeka stradanja sporta u najsportskijem gradu na svitu i nagovijestiti bolju budućnost istog. Samo što ta bolja budućnost nikako ne dolazi, a “naša dica” više nisu dica, nego su odrasli ljudi. A ja bih još dodao kako se izreka “nitko nije prorok u svome selu” odnosi na Split, možda je tamo čak i izmišljena. I ne pišem to uvredljivo, nego samo pokušavam objasniti kako su se to Žižić i Vujčić našli u Maccabiju, kako su se našli u Tel Avivu.

Žižićeva priča je jednostavnija – otisnuo se iz roditeljskog doma kraj Omiša (kao tinejdžera sam ga i ja pokušao dovesti u Zrinjevac, gdje sam tada radio, i ostali smo u dobrim odnosima iz tih davnih dana) u Split, pa u Cibonu, pa je nastavio lutati po Europi, Barcelona, Olympiacos, Panathinaikos, Galatasaray, Zaragoza, Asvel… da bi se u pozne dane vratio u Hrvatsku, prvo u Cedevitu, pa u Cibonu. Krasna karijera, nema spora, vjerojatno je karijeru želio završiti “među svojima”. Da bi na trećini ove sezone ponovo eksplodirala financijska kriza u Ciboni i Žižić je jednostavno prestao trenirati, bez da je imao iduće rješenje. Vjerojatno je mislio – “prestar sam za ovakav tretman”. S 34 godine normalno je da to misli. Neko se vrijeme motao po Zagrebu, da bi “na žeton” potpisao za Astanu iz Kazahstana, a u velječi je preselio u Maccabi, kao zamjena za ozlijeđenog Shawna Jamesa. I s Maccabijem je uzeo najvredniji trofej karijere; finale je, doduše, samo odgledao, ali piše se u CV-u.

Prvi euroligaški triple-double

Vujčić je, pak, imao još uspješniju karijeru, a top je šestogodišnji period koji je proveo u Maccabiju. Kao član petorke Jasikevičius – Burstein – Parker – Vujčić – Baston, koju je vodio Pini Gershon, a igrali su atraktivnu košarku pick-pomoć-pas-zakucavanje, uzeo je dva klupska naslova Europe i u Izraelu je postao i ostao legendom. A u povijest europske košarke upisao se prvim euroligaškim triple-doublem ikada. Vujčić je prije odlaska na mjesto sportskog direktora Maccabija dvije godine proveo u Splitu, za koji je volonterski igrao i koji je pokušavao organizirati i spasiti od propasti. Nažalost, Don Quijotei u Splitu (i u Hrvatskoj) ne prolaze najbolje, borbe s vjetrenjačama i lupanja glavom u zidove ne samo da se ne valoriziraju, nego su redovito predmet podsmijeha.

Vujčić je prije odlaska na mjesto sportskog direktora Maccabija dvije godine proveo u Splitu, za koji je volonterski igrao i koji je pokušavao organizirati i spasiti od propasti.

U tom smo periodu njegovog javnog djelovanja često razgovarali, jer je Split bio krenuo u preoblikovanje, pa me silno zanimalo kako će to završiti. Vujčić je bio veliki optimist, ali i optimizam ima svojih granica. To famozno preoblikovanje još nije okončano, na mjestu predsjednika kluba prometnije je nego na kolodvoru, seniori igraju Ligu za ostanak u A-1 razredu, a “naša dica” doista postoje – kadeti su netom osvojili nacionalno prvenstvo, a i juniori i mlađi kadeti lako bi mogli učiniti to isto. No, nikako da se stvore preduvjeti za daljnji razvoj tih klinaca… Nije ih uspio stvoriti niti Vujčić i otišao je tamo gdje je osvojio europski naslov. Umjesto da se vucara po gradskom poglavarstvu i pregovara s političkom administracijom. Dobar izbor? Mislim da jest.

Tekst moram završiti konstatacijom da valja pobjeći iz hrvatske košarke kako bi čovjek bio uspješan. Brutalno, ali iz ovih se primjera vidi da je istinito.

Izvor: Al Jazeera