Mujica ne može biti predsjednik na Balkanu

Piše: Mladen Obrenović

Za urugvajskog predsjednika Josea Mujicu svaki pojam koji se inače vezuje uz političare jednostavno ne važi. Živi skromno na farmi nedaleko od Montevidea, nema tjelohranitelje, ne sputavaju ga poslovna odijela, niti se vozi službenim i skupocjenim automobilima, velika predsjednička plaća mu ne treba, niti ijedna beneficija koju nosi visoka dužnost koju obnaša.

Ne voli kad ga nazivaju siromašnim, iako u Urugvaju nosi nadimak “El presidente mas pobre” (najsiromašniji predsjednik), nego kaže da nema moralno pravo živjeti drugačije od većine građana Urugvaja.

‘Razvoj ne smije uništavati sreću’

“Borili smo se za osmosatno radno vrijeme, a sada to čine za šest sati. Osoba koja radi šest sati ima dva posla i zato radi više nego ranije. Zašto? Zato što mora zaraditi za mjesečne izdatke: za motocikl, automobil i gomilu računa. I kad postigne sve to, shvati kako je postao reumatični starac, kao ja, i njegov život je već završen […]
Razvoj ne smije uništavati sreću, nego mora služiti ljudima da bi bili sretni. Mora služiti Zemlji, međuljudskim odnosima, brizi za djecu, prijateljstvu, da nas ne zakida za ono najosnovnije. Kada se borimo za okoliš, prva stavka u toj borbi se mora zvati: sreća svih ljudi.”

“Siromašnima smatram one kojima treba mnogo, jer oni nikada nisu zadovoljni. Štedljiv sam i malih prohtjeva, ali nisam siromašan. Živim samo s onim što mi treba i nisam vezan za materijalne stvari, pa tako imam više vremena da se bavim onim što volim. Prema mom mišljenju, sloboda znači – imati vremena za život”, jedna je od brojnih poruka Josea Mujice.

Odavno je poznato da 90 posto svoje plaće daje u humanitarne svrhe, jer smatra kako “zarađuje više nego što mu treba”, pomaže siromašnima na sve moguće načine, čak je i beskućnike smjestio u predsjedničku palaču tijekom zime 2012. Kad uskoro ode u zasluženu mirovinu, planira usvojiti 12 siromašne djece kako bi ih izveo na pravi put.

‘Eh, da nam je takav kao Mujica’

U tom smislu otvara se i pitanje je li takav političar, zapravo, primjer osobe koja u obnašanju odgovorne dužnosti samo služi svom narodu nasuprot brojnih primjera s naših (i ne samo naših) prostora kojima je do naroda, odnosno birača stalo samo u danima izbora? Ili je Jose Mujica primjer čovjeka koji je dolaskom na vlast konačno doživio osobnu slobodu i odlučio je podijeliti sa svojim narodom?

“Mislim da je Jose Mujica dokaz potpune hipokrizije društva i licemjerja političara, jer teško da ćete bilo gdje znati prepoznati, pa makar bili i populistički, takve poteze političara kao što ih čini Mujica. Osim toga, ljudi nikad neće znati izabrati takvog političara, pogotovo ne kod nas, niti će takve osobine birači tražiti od ovdašnjih političara. To je ono što me ne samo zabrinjava, nego me i zapanjuje”, kaže Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta Buka.

Ako i doista nešto u Mujicinom stilu i pokušaju uraditi, to uglavnom bude na lokalnoj razini, pa se može doznati kako se neki načelnik općine ili gradonačelnik odrekne dijela svojih primanja, pa čak i volontira. Što je razina vlasti viša, slabo se tko samostalno lišava blagodati visoke plaće, dnevnica, plaćenog smještaja i naknada za odvojenost od obitelji, službenog automobila i vozača…

“Prepoznajemo tu skromnost i spremni smo komentarisati: ‘Eh, da je nama ovakav jedan kao Mujica!’, a sa druge strane ničim, baš ničim nismo spremni da se potrudimo i naše političare natjeramo da se tako ponašaju i zatim možda i izaberemo jednog takvog političara”, dodaje Trifunović.

Planira usvojiti 12 djece

U tome da je Jose Mujica jedinstveni primjer političara u svijetu, ali i da su “naši političari svjetlosnim godinama udaljeni od tog čovjeka”, slaže se i novinarka beogradske Politike Zorana Šuvaković, specijalizirana za prilike u Južnoj Americi. Smatra da Mujica “iskreno i originalno, bez demagogije, više voli da živi u svojoj straćari, da vozi svoj stari Volkswagen i gaji svoje cveće, smatrajući da je to najnormalnije, nego da sedi u nekoj rezidenciji”.

‘Život je kratak i brzo izmiče’

“Danas čovjek ne upravlja silama koje je oslobodio, već te sile upravljaju njime i samim životom. Ne dolazimo na ovaj svijet da se tek tako, izdvojeno, bavimo razvojem. Dolazimo na svijet da bismo bili sretni. Nijedno materijalno bogatstvo ne vrijedi koliko sam život i to je fundamentalno važno. Život je kratak i brzo nam promiče u radu i pretjerivanju u radu, tek kako bismo bili u stanju trošiti više. I potrošačko društvo se pretvara u stroj, jer ako potrošnja opadne, usporava i ekonomija, ako ekonomija uspori, sablast stagnacije nam već kuca na vrata. Zapravo je hiperpotrošnja ta koja škodi planeti.”

“Naprosto je takav. Jedan je od retkih ljudi na svetu koji je, kad je došao na vlast, ostao potpuno privržen svom početnom marksističkom opredeljenju i pritom ostao demokrata. Tako se i ponaša: savetuje i kritikuje svoje sugrađane, ali na vrlo lep i neagresivan način, podseća ih kako se njegova generacija izborila za osmočasovni radni dan, a oni su danas u trci za nekim novim motorom, novim automobilom, novom mašinom za pranje veša i sve to puta dva. Dok rade dvostruko radno vreme, odnosno po ceo dan, on im kaže kako će im život proći, a neće se nauživati”, prenosi Šuvaković.

I ne misli da je Mujica samo rijetkost među političarima, nego i među onima koje nazivamo “obični ljudi”. “I kad tvrde da su skromni, naši političari odmah gledaju u koji će auto da sednu, kog će šofera da imaju, koliko će umetničkih slika da stave na zidove. Nemoguće je da nam se dogodi jedan takav političar”, kaže Šuvaković.

Urugvajski zakoni onemogućavaju ponovno kandidiranje za novi mandat na predsjedničkoj dužnosti, no novinarka Politike smatra da Mujici nije ni stalo da ostane na poziciji predsjednika.

“I u onim silnim godinama u zatvoru i u dosadašnjem predsedničkom mandatu – uveren je da je život nešto sasvim drugo, a ne vlast i imanje. Zato će se povući i, kako je najavio, usvojiti 12 dece koja su siromašna i kojima želi pružiti priliku da budu školovani. Ta deca će raditi zajedno s njim i ženom na okućnici, gde gaje cveće. Prodavaće to i od toga živeti”, dodaje Šuvaković.

Povratak na selo

Taj je jednostavni čovjek, bivši revolucionar i dugogodišnji zatočenik vojne hunte (kao mladi revolucionar šest puta je ranjavan, četiri puta zatvaran i dva puta pobjegao iz zatvora, no nisu mu slomili duh), predsjednik jedne od najmanjih država Južne Amerike još nekoliko mjeseci. No, djelo koje ostavlja iza sebe, poruke i kritike neumjerenosti materijalističkog svijeta – a za sve to je nominiran i za Nobelovu nagradu za mir – definitivno će nadživjeti tog 79-godišnjaka.

Osim toga, zaslužan je provedbu politike koja određuje cijene bitnih proizvoda za građane, osiguravanje besplatnog obrazovanja i besplatnog računala za svako dijete. Dok je vodio Urugvaj, država je izbjegla ekonomsku krizu, a gospodarstvo čak bilježi i rast. Životni standard je poboljšan, porasle su plaće i kupovna moć građana, smanjena je nezaposlenost, a siromaštva i bijede je sve manje. Uz sve to, Mujica ponosno tvrdi kako je sve donedavno mladim Urugvajcima najvažnije bilo što prije pobjeći iz države, a danas se mnogi vraćaju u domovinu.

Još nekoliko mjeseci na poziciji predsjednika Urugvaja, a potom i kad postane doživotni bivši predsjednik, Jose Mujica će nastaviti u svom stilu – do seoske kuće koju okružuju krizanteme će 27 godina starom Bubom, u staroj i iznošenoj odjeći, ponavljajući kako su “siromašni onima kojima treba puno novca za život”.

S pristupne ceste na prilazu njegovom skromnom imanju u jesen će otići i ona dva čuvara koja su tamo bila samo zbog toga što nedaleko živi jedan predsjednik, a Mujicu će čuvati njegova ljubimica – kujica Manuela.

Njegovu će skromnost, a posebno djela, Urugvaj još dugo čuvati kao najliberalniju državu Latinske Amerike, jednu od najsigurnijih i najviše otpornih prema korupciji. Ostat će vjerojatno još dugo onakvom kakvom ju je opisao Jose Mujica – “otok izbjeglica u svijetu ludih ljudi”.

Izvor: Al Jazeera