Corax: Miloševiću se nije svidio crtež Mire

Piše: Saida Mustajbegović

„Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red”, jedan je od citata Zulfikara Zuke Džumhura, poznatog bosanskohercegovačkog pisca, slikara i karikaturiste, koji je nacrtao i objavio više od 10.000 karikatura.

Retrospektiva historije sukoba na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine predstavljena je bh. javnosti u Umjetničkoj galeriji BiH. U 101 slici, narisanoj potezom olovke, posjetitelji su se „vratili“ u prošlost postavljenoj kroz izložbu karikatura pod nazivom „Umjetnost u mračnim vremenima“.

„Karadžić u Den Haagu pokazuje moju karikaturu koju su preštampali negdje u Americi“, ovim riječima bh. karikaturista Hasan Fazlić objašnjava značaj njegovog crteža kao govorljivog svjedoka historije. On je jedan od 34 autora čiji su radovi odabrani da ispričaju različite perspektive jugoslavenskih sukoba. Ovaj  autor je u rukama optuženog za ratne zločine Radovana Karadžića, tokom jednog od njegovih prvih ulazaka u hašku sudnicu, vidio jednu od svojih karikatura, a koje je optuženik donio kao dokaz.


Predrag Koraksić Corax: Zbog radova meta
višegodišnjih prijetnji

Prisjetio se vremena kada se počeo baviti duhovima prošlosti koji su došli sa novom demokratijom.

„Krenuo sam na konkretan teren i imao konkretne ciljeve – SDA, SDS, HDZ. Pa su mi svi na neki način prijetili. S navedenim demokratskim strankama odmah sam rekao da se pojavljuju aveti prošlosti: četnici, ustaše i handžar divizija. Onda sam istraživao i u tadašnjem Muzeju revolucije – autentične značke, nošnje i sve ostalo. I onda sam to 1990. godine objavio u Oslobođenju na prvoj stranici.“

Na ideju da se organizira izložba u kojoj će se tragična sjećanja rastopiti u čudesnim talentima i propitati, došao je Nicolas Borsinger, izvršni direktor Fondacije Pro Victimis iz Geneve.

„Svrha izložbe je da se oko nje proslavi umjetnički dar i kreativnost iz onih mračnih vremena, da se na jednoj izložbi okupe talenti iz svih krajeva, da se postave jedan do drugog, da im se ponudi uzajamno ogledalo, a da se zatim ovo izvanredno ogledalo ponudi raznovrsnoj publici tako što će se dovesti i u Beograd i Zagreb, te i dalje ako bude interesa“, kazao je Borsinger.

Zajedničko stotinu i jednoj slici jeste poruka autora koji smatraju da se prvo treba govoriti o vlastitom nacionalizmu da bi se imalo pravo govoriti protiv „onog“ tuđeg. “Umjetnost u mračnim vremenima”  projekat je Fondacije Pro Victimis, realiziran uz podršku Fondacije King Baudoin. Među istaknutim imenima karikaturista i ilustratora iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske su i ona poput Midhata Ajanovića Ajana, Borivoja Dovnikovića Bordoa, Predraga Koraksića Coraxa, Jugoslava Vlahovića,  Mirka Ilića, Otona A. Reisingera, Dušana Petričića, Aleksandra Dimitrijevića i Hasana Fazlića.

Država kao krošnja

Rijetki su oni koji se ne mogu sjetiti barem nekog od pobrojanih autora koji su satirom i snažnom porukom bilježili svakodnevicu običnog čovjeka na Balkanskom poluostvu. I njihova poruka nije ostajala samo „tu“, ona je išla svijetom. Štampala se na svim stranama Planete. Pa i oni stanovnici Zemlje iz nekih udaljenih dijelova, koji nisu mogli razumjeti gore pomenute aveti, razumjeli su slikovnu poruku autora – da nešto što on smatra lijepim i zdravim uništavaju ljudi određene anatomije lica.

Upravo tako na jednoj od izloženih karikatura Fazlić bivšu državu predstavlja kao krošnju jabukovog drveta na kojoj je šest plodova – šest republika. Međutim, stablo je dobro oštećeno zamasima sjekira koje su se našle u rukama šest političara koji su 1991. godine bili na čelu bivših jugoslavenskih republika. I ova, kao i bilo koja druga karikatura koja se našla na ovoj izložbi, govori u prilog Džumhurovoj tezi da se samo slike pamte. Ova karikatura objavljena je u novinama El Pais u Madridu 1991. godine. 

Potpis Đoke Ninkovića jedan je od onih koje ljubitelji karikature odmah prepoznaju. Ovaj karikaturista smatra da je rat u BiH trajao četiri godine upravo zahvaljujući karikaturama. U suprotnom trajao bi duže.

Cigara preča od uha

Jedna od karikatura sjećanja, kojih se sjetio Ninković, jeste ilustracija dva vojnika iz rova:

Cigare su bile moneta kojom se sve plaćalo i sve kupovalo. Sjećam se da sam napravio jednu karikaturu na kojoj su dvojica u rovu, a cigara je kod jednog bila iza uva. I snajperom mu neko „skinuo“ uvo, a on pita: “Gdje je uvo?”, a drugi mu odgovara: “Evo, tu je”, a on onda pita: “Gdje mi je cigara?”

Tada ljudi nisu bili u politici već u svakodnevnom preživljavanju. I to je bila najveća politika – kako preživjeti.

„Najplodniji dio karijere bio mi je od 1992. do 1995. godine. U Oslobođenju i Večernjim novinama u tom periodu objavio sam šest stotina karikatura. U to ratno vrijeme dolazila je i televizija u moju kuću – da vidi gdje jedan manijak pravi karikature u tom užasu. Na taj način sam spašavao sebe od svega onoga što se dešavalo – to je bio moj način odbrane. Mislim da sam zahvaljujući radu i preživio“, priča Ninković. Prisjetio se vremena kada je u ratnom Sarajevu na Marijin Dvoru čekao da naiđe kombi sa novinama. To je bio jedini medij i jedini takav kontak sa ljudima. Jer nije bilo struje, pa ni televizije. „Bio je to kontakt između mene i mojih sugrađana. Čak sam imao potrebu da to crtam, da ljudi vide da sam živ“, objasnio je.

Dok je ovaj autor karikaturom dojavljivao sugrađanima da je živ, Predrag Koraksić Corax iz Beograda zbog svojih radova bio je meta višegodišnjih prijetnji, pa čak i sa ove strana Drine. Najviše je kritizirao tadašnjeg lidera SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, pa je jednom do njega došla primjedba predsjednika.

“Čini mi se da on nije shvatao poruku koju mu šaljem, to sam shvatio kada je prokomentarisao kako sam Miru na jednom crtežu nacrtao debelom – kada se tek vratila sa liposukcije.“

Corax već 64 godine radi karikaturu, ali tek se od 1990. pojavilo nekoliko listova u kojima su počeli objavljivati karikaturu kakvu imamo danas.

Corax je od početka radio protiv Miloševića. „Odmah sam shvatio o čemu se radi i ko je on“, priča. 

U „eri Miloševića“ napravio je 3.700 karikatura. Na prvoj je Milošević imao oči. A onda je u jednom trenutku shvatio da je, kada ga crta bez očiju, to prava slika – Milošević je počeo da liči na čovjeka bez očiju.

Prema mišljenju ovog karikaturiste, bio je to čovjek koji je patio od autizma. Nije gledao šta se oko njega dešava, već je sve držao u svojoj glavi.  

No, tada su počela i šikaniranja.

„Posle 25 godina rada u Večernjim novostima i mene su počeli da šikaniraju, kažnjavaju i da oduzimaju od plate… da ne objave karikaturu – pa sam objavljivao u Borbi gde je pokojni Saša Marinković bio urednik. Umesto da objavim u mom listu, objavljivao sam sprat niže. Dakle, 1995. godine izbačen sam na ulicu posle 25 godina. A bilo je i drugih vrsta maltretiranja: dizali su tužbe protiv mene, pretnje itd. Stvarno sam živeo sa glavom u torbi sve vreme,“ kaže Corax.

Inače, prije devedesetih u Jugoslaviji su karikaturisti „cvjetali“. Bila je to druga vrsta karikature  – nije se bavila „adresama pojedinih ličnosti“. Gotovo da nije bilo takve karikature. Bavili su se negativnim pojavama, što se odnosilo na osobine ljudi, koje nisu bile po kodeksu tog vremena. 

Corax je na kraju ostao, zbog karikatura, i bez posla, a Borivoj Dovniković Bordo iz Zagreba 1991. se sreo sa drugom vrstom problema.

„Od 1991. godine nijedne zagrebačke novine nisu objavljivale moje karikature zbog krvnih zrnaca i zbog nekadašnjih pozicija u Jugoslaviji. Do tada sam objavljivao karikature u časopisu Stipe Šuvara Ljevica, jer ja sam ljevičar i ostao sam vjeran lijevom pokretu, iako on izumire na ovom prostoru.“

Razvijanje pravde

Bordo kaže da zbog same karikature nikad nije imao problema, dijelom zbog toga što je “radio za časopis koji niko nije čitao”.    

Prema njegovom mišljenju, uloga karikature jeste da razvija pravdu i tematizira neku društvenu pojavu, ali nema snagu da pokrene događaje. „Ne može to karikatura kao što ne može ni pjesma. Pjesnika možemo voljeti, ali on ne može utjecati na tok događaja.“ 

Iako možda nije promijenio tok historije, Zuko Džumhur (čiji radovi nisu dio postavke) proslavio se antologijskom karikaturom Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu je uokviren Staljinov portret. Ta karikatura postala je jedan od znakova jugoslavenskog političkog identiteta zbog čega ga je, kažu, zavolio i sam Tito.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO