Analitičari: Manjina, poluga u rukama Putina

Piše: Mladen Obrenović

Postavljajući se u ukrajinskoj krizi, pogotovo u događanjima na Krimu, kao jedan od ključnih igrača, Rusija je samo potvrdila praksu koju od nestanka SSSR-a vodi u svojoj vanjskoj politici.

Osim što namjerava i uglavnom uspijeva ostati nuklearna sila i moćna država u svim aspektima, posebno joj je stalo očuvati poziciju političkog, vojnog i gospodarskog lidera u regiji.

Upravo ti dijelovi tzv. Putinove doktrine, a posebno očuvanje liderske pozicije u regiji, vidljivi su na Krimu i u Ukrajini, gdje svoje interese Rusija pokušava realizirati preko snažne ruske manjine.

Rusi u većini država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza su poluga kojom Moskva čuva svoju zonu interesa i predstavljaju joj „kanal utjecaja“, slažu se analitičari, uz napomenu kako to Vladimir Putin ni ne krije. Poznavatelji prilika dodaju kako su mu Rusi u postsovjetskim državama „samo opravdanje“ za akcije i djelovanje izvan granica Rusije.

„Definitivno je da su Rusi izvan Rusije poluga spoljne politike Vladimira Putina, jer Moskva ne samo da ima svoje ljude koji su ostali u bivšim republikama nakon raspada SSSR-a, nego ona pokušava i da organizuje te ljude u određena društva i zajednice. Oni potom deluju tako što sprovode politiku koju diktira Moskva u određenom trenutku. Pogotovo je to važno u trenucima kada je situacija klimava i napeta, pa se Rusi javljaju kao organizacije koje, ne samo da traže svoja prava nego i brane interese Rusije“, ukazuje Slobodan Samardžija, vanjsko-politički komentator beogradske Politike.

U tom smislu navodi i kako je Rusiji „veoma stalo do Rusa izvan zemlje iz prostog razloga jer Putin želi objediniti sve bivše sovjetske države – ako ništa drugo u Euroazijsku uniju“, kao pandan Europskoj uniji.

„Veliki broj tih Rusa su u strukturama vlasti zemalja u kojima se nalaze i Putin može preko njih da deluje kako bi ostvario ideju o velikom i praktičnom spajanju Rusije sa svim zemljama bivšeg SSSR-a i da stvori zajednicu sa snažnim uticajem od Evrope do Pacifika“, dodaje Samardžija.

Suptilna ‘sudetizacija’

Hrvatski zastupnik u Europarlamentu Tonino Picula, ujedno i političar koji često na diplomatskim zadacima boravi na području bivšeg SSSR-a, podsjeća i na pojam „sudetizacija“, koji oslikava „ono što radi Putin i što se viđalo u novijoj europskoj povijesti“.

„Kad jedna politička sila želi zadominirati drugom državom, koristi činjenicu njezine etničke podvojenosti i onda inscenira poziv svoje manjine da je zaštiti. U tom trenutku politička sila misli da ima alibi i legalitet nastupiti kao netko tko štiti ljudska prava. Putin je blizu toga, no svjestan je da se to može pročitati kao praksa koju su prije njega diktatori provodili i on to radi nešto suptilnije. Koristi situaciju koju ima na Krimu, gdje je 58 posto Rusa i ovoga trenutka ima dovoljno kapaciteta da nosi lokalnu vlast i da potisne legalnu ukrajinsku vlast“, napominje Picula.

Prema njegovom mišljenju, Putin je procijenio da mu „ne treba nikakva vanjska invazija kad već ima vojno prisustvo na samom terenu, jer ima Crnomorsku flotu koja je sasvim dovoljna da podupre i djelovanje njemu odanih političkih snaga na Krimu“. „To je žeton koji će koristiti u odmjeravanju snaga ne s vlastima u Kijevu, nego s Europskom unijom, a posebno sa SAD-om. Samo je pitanje u kojoj mjeri će koristiti ‘sudetizaciju’ kao instrument ruske vanjske politike u ovom dijelu svijeta“, kaže Picula.

I Samardžija nastavlja na tom tragu, podsjećajući kako se Putin u svojim aktivnostima često poziva na Amerikance, pa podsjeća kako je ruski predsjednik ovih dana rekao da, ako već SAD može napasti neku zemlju pravdajući se da to radi zbog svojih strateških interesa, i Rusija može braniti svoje interese.

Neugodna iskustva za Ruse

Bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi, Božo Kovačević, ipak podsjeća kako je Rusija imala i nekih neugodnih iskustava sa zaštitom svojih sunarodnjaka u postsovjetskim državama, pa navodi primjere iz Estonije i Kazahstana.

„Kad je Rusija pokušala koristiti jaku rusku manjinu u Estoniji, sve je završilo neuspješno. Većina etničkih Rusa opredijelila se za europsku budućnost Estonije. U Kazahstanu, s kojim Rusija ima bliske odnose, i u carinskoj uniji koju još čini i Bjelorusija, ruska manjina je tretirana veoma loše. Mnogi su se Rusi iselili zbog velikog nacionalizma, a Rusija nije poduzimala ništa da zaštiti svoj narod. No, definitivno jeste da Rusija kroz zaštitu etničkih Rusa u Ukrajini sve to zapravo koristi da bi štitila svoje strateške interese, a ruska vlast da zaštiti svoj status unutar države“, upozorava Kovačević.

Ruske postupke u Ukrajini Kovačević objašnjava time da Putin namjerava insistirati na tome da ima utjecaj na formiranje bilo koje buduće ukrajinske vlade, odnosno da može imati utjecaj zbog zaštite svojih strateških interesa. Ti su interesi, kaže on, geostrateški poput Crnomorske flote, potom ekonomski jer su rusko i ukrajinsko tržište usko povezani, ali i politički zbog toga što se „Rusija boji domino efekta“.

„Ako se revolucije počnu nesmetano događati u Ukrajini pa u drugim državama, onda bi se to moglo dogoditi i u Rusiji, a to ruska politička elita ne želi dopustiti. Stoga, možemo očekivati sve što Rusija bude smatrala nužnim kao obranu od ugrožavanja svojih strateških interesa i ugrožavanja unutarnjeg poretka“, napominje Kovačević.

Masovna podjela pasoša

Definitivno je da Rusija, na svom putu da postane supersila i dostojan protivnik SAD-u na vojnom polju u svjetskim okvirima, kao jednu od najvećih prijetnji nacionalnoj sigurnosti vidi ugrožavanje ruskog i rusofonog stanovništva izvan Ruske Federacije. Na to podsjeća i Sead Turčalo s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, ukazujući kako veliki broj građana u postsovjetskim državama ima rusku putovnicu.

„Rusija je nakon raspada SSSR-a masovno počela dijeliti ruske pasoše svima onima koji su se na neki način osjećali kao Rusi ili su htjeli rusko državljanstvo. Time je stvarala tačke na koje se u budućnosti mogla pozvati ukoliko želi da djeluje na zaštiti ruskog stanovništva“, konstatira Turčalo.

Upravo tu činjenicu koristi i Vladimir Putin, smatra Turčalo, pa je djelovanjem u zemlji i okruženju „zacrtao sebi neku vrstu mesijanske uloge da povrati moć Rusiji, odnosno da je ponovo dovede na geopolitičku mapu kao supersilu“. „Htjeli to priznati ili ne, ali Rusija je danas samo regionalna sila koja nema takve saveznike koji bi joj mogli pomoći da izraste ili projicira svoju moć u onoj dimenziji u kojoj je sposoban njen ključni protivnik – SAD. Rusija to još nije u stanju“, dodaje.

Na kraju, Turčalo vraća cijelu priču u sovjetska vremena, u kojima je velika država bila doslovno „išarana“ raznim narodima, pa i u tome vidi pozadinu „jedne dugoročnije strategije da se element rusofonog stanovništva koristi kao strateška poluga za djelovanje u različitim zemljama nastalim nakon raspada Sovjetskog Saveza“.

„Rusija je do sada uglavnom djelovala na prostorima država koje su pokušavale da afirmiraju stav koji je više naginjao prema NATO-u, EU-u, Zapadu i to je upravo posljedica raspada SSSR-a koji je Putin označio kao najveću geopolitičku katastrofu u prošlom stoljeću. Nakon raspada SSSR-a Rusija je bila potpuno ekonomski uništena, nije imala snage i tražila je dugo svoj geopolitički identitet.

Tek dolaskom Putina, kao čvrste figure, ali i imajući u širem kontekstu u vidu činjenicu da je došlo do rasta cijena nafte i energenata, vratilo im se samopouzdanje. I sad su počeli razmišljati u kategorijama ‘Trećeg Rima’ i nekog novog carstva. Ta imperijalna ambicija Rusije upravo sad dolazi do izražaja“, zaključuje Turčalo.

Izvor: Al Jazeera