Zagonetna prošlost hrvatskih tajkuna

Piše: Miroslav Filipović

Čekajući svoj trenutak, koji je na ove prostore stigao s višestranačkom demokracijom i tržišnom ekonomijom, obnoć su mnogi sitni šverceri, šoferi, šalterski službenici i direktori socijalističkih kombinata postali bogati i moćni. Danas u rukama drže silni kapital i pripadajuću moć. Zapošljavaju i otpuštaju tisuće radnika, vladama diktiraju odluke i zakone. Neki od njih ušli su i u politiku, neki su u međuvremenu pali zbog kriminalnih radnji.

Hrvatski su tajkuni bili ovovremeni alkemičari koji su blato pretvarali u zlato, ali i obrnuto. Neki u znoju lica svoga, neki zahvaljujući bistrini poduzetničkog uma, a većina jer se u pravo vrijeme zatekla na pravome mjestu, ogrijavši se kraj vatrica novih društvenih odnosa i lomača etničkih ratova. Znamo ih tko su, no znamo li što su bili?

Ostvaren mit o “200 obitelji”

U Hrvatskoj se već dva desetljeća podgrijava mit o “200 bogatih obitelji” koji se pripisuje pokojnome Franji Tuđmanu. Ukratko, ideja je bila da se prosperitet novostvorene države gradi na odabranoj eliti koja će zemlju pretegliti iz socijalističkog sivila u kapitalističko šarenilo.

Baš ovih dana čitamo da je taj Tuđmanov, ili čiji već plan (ako se o suvislom planu uopće radilo), ne samo ostvaren nego i premašen. Prema svježem izvješću “The Wealth Report” konzultantske tvrtke Knight Frank, Hrvatska ima 220 multimilijunaša – dvostruko više nego što ih je bilo deset godina ranije!

Budući da se bogati pripadnici ovdašnje dijaspore, uz poneku časnu iznimku, nisu smjesta odazvali svojedobnom pozivu HDZ-ovih prvaka da se vrate na rodnu grudu i ponesu silne milijune, u danim je okolnostima trebalo stvoriti vlastitu kastu bogataša. Među tim pionirima pretvorbe i privatizacije bilo je raznih lica – od onih koji su poput Ivice Todorića već imali ponešto poduzetničkog staža, preko izdanaka socijalističke upravljačke elite kakav je bio Danko Končar, pa do onih poput Luke Rajića i Željka Keruma, koji su krah socijalizma dočekali u kabinama kamiona i bagera.

Upravo je spomenuti Končar primjer bjelosvjetskog biznismena, čija prettajkunska biografija seže do “onih” vremena u kojima je, kao direktor jedne od poslovnih jedinica Jugoturbine, bio osuđen na 12 godina zatvora (od kojih je odležao osam) zbog privrednog kriminala. Danas je vlasnik tvornica i rudnika od Velike Britanije i Rusije do Južne Afrike.

Rani radovi

Ni najuspješniji hrvatski tajkun Ivica Todorić nije iskrsnuo tek tako. U bivšem je sustavu zajedno s ocem imao uhodan biznis sa cvijećem. No, koliko god bio uspješan u tom poslu, i dan-danas se postavlja pitanje kako je u rekordnom roku od cvjećara postao vlasnikom golemog dijela prehrambenog i trgovačkog sektora u Hrvatskoj. Tim više što je još početkom 1992. u vlasništvu njegovog Agrokora bila tek zadarska Sojara i Agroprerada iz Ivanić Grada.

Uspon je počeo iduće godine, kupovinom punionice vode Jamnica i tvornice ulja Zvijezda, a među zvijezde se lansirao kada je 1994. stekao većinski udio u lokalnom trgovačkom lancu Unikonzum, kojeg će uskoro posve preuzeti i pretvoriti u svenacionalni Konzum. Formula Todorićevog uspjeha očito je bila u uskoj sprezi s novom vlašću te činjenici da se stranci u ono vrijeme nisu zalijetali na ove prostore kupovati poduzeća, pa su pretvorbu odradili isključivo domaći dečki, kupujući društveno vlasništvo po “akcijskim” cijenama i povlaštenim uvjetima.

Nasuprot Todoriću, zloglasna personifikacija pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj bio je Miroslav Kutle. Potekao iz radničke obitelji, Kutle je prvi u svojoj generaciji diplomirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a zatim se sredinom 1980-ih zaposlio u Zavodu za mirovinsko-invalidsko osiguranje. Činovnički posao nije mu odgovarao, pa je odlučio otvoriti kafić, koji je ubrzo prerastao u restoran. Devedesete je dočekao kao vlasnik HDZ-ove iskaznice, ali i velikog restorana na zagrebačkom Velesajmu.

Među prvima je bio i u redu za spomenutu “akcijsku kupovinu” poduzeća, šireći biznis i na druge sektore osim ugostiteljskog. Kutle je ujedno i metafora posrnulog tajkuna koji je pao “s bicikla” (čuvena je njegova: “Kada prestanem okretati pedale – padam!”) otprilike kada i Tuđmanov HDZ.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, konstatira kako se “u pravilu bogatstvo neke obitelji stvara kroz više generacija”.

“Tek puki sretnici mogu reći da im se to dogodilo kroz jednu generaciju, ako su dobro odigrali na burzi ili naslijedili nekakvo bogatstvo. Ili ako im je to pošlo za rukom mešetarenjem i pohlepnim zgrtanjem preko leđa radnika. Za većinu današnjih tajkuna idealno je bilo ratno vrijeme. Ne kaže se badava da je u Hrvatskoj više nacionalnog bogatstva stradalo kroz pretvorbu i privatizaciju nego zbog samog rata. Dok su jedni ratovali, drugi su se bogatili, a na ruku im je išao zakon po kom su mogli zalagati tvrtke kojima još nisu ni bili vlasnici da bi dobili kredite kojim su onda kupovali iste te tvrtke”, kaže Sever.

Sprega s vlašću

Na potpori HDZ-u uspeo se i Josip Gucić, još jedan iz plejade prvih hrvatskih tajkuna. Janjevac podrijetlom, Gusić se do 1989. krio u Njemačkoj, jer su ga jugoslavenske vlasti tražile zbog krađe srebra iz kosovskog rudnika Trepča. Postao je glavni logističar Tuđmanovog HDZ-a u zagrebačkom kvartu Dubrava, odakle je ta stranka krenula u pobjednički pohod. Zauzvrat mu je omogućena kupovina niza tvrtki (Ferimport, Nik, Brodokomerc, Osječka pivovara…), od kojih je većina kasnije propala.

Možda i najzanimljiviji lik tajkunske sage u Hrvata jest Luka Rajić. Godine 1984. počeo je kao vozač kamiona u zagrebačkoj tvornici mlijeka Dukat, da bi deset godina kasnije postao većinski vlasnik iste. Prije šoferskog posla prodavao je božićna drvca i raznu švercanu robu na zagrebačkim tržnicama, a kasnije je, uporedo s vožnjom za Dukat, kamionom dopremao jeftine sireve iz Čehoslovačke. Nepotvrđena legenda kaže da je sudbinsku priliku iskoristio kada je “po zadatku” odvozio bezvrijedne jugodinare u Bosnu i Hercegovinu, a odande dovozio devize. Kako bilo, danas je uzoran poslodavac, živi na Ženevskom jezeru. Dukat je odavno prodao, a u domovini otvorio tvornicu generičkih lijekova.

Balkanski “američki san”

Bilo je, dakle, onih koji su uspjeli jer su već imali pretpostavke. Recimo, Emil Tedeschi, drugi najbogatiji hrvatski tajkun, počeo je još kao mladac u očevoj tvrtki u Trstu, da bi 1991. u Hrvatskoj osnovao Atlantic grupu i obogatio se na uvozu žvaki i čokoladica. Ante Vlahović, gazda rovinjskog Adrisa, bio je u socijalistička vremena komercijalni direktor u Tvornici duhana Rovinj. Nakon 1990. uspio je zahvaljujući monopolu na tržištu, koji su njegovoj tvrtki navodno omogućile dobre veze s tadašnjim premijerima i ministrima.

Treći arhetip hrvatskog tajkuna je Željko Kerum, koji je ranih 1980-ih bio vozač bagera u jednom splitskom građevinskom poduzeću, preko kojeg je otišao u Irak i na gradilištima Sadamovih bunkera zaradio prve veće novce, s kojima je 1990. otvorio trgovinu u Splitu.

“Priprema za ‘pljačku stoljeća’ odrađena je u socijalizmu. Ne treba ni sanjati da se sve to odigralo tek nakon 1990. godine. Osim toga, nikada nije napravljeno cjelovito vještačenje kojim bi se utvrdilo kako su današnji bogataši došli do svojih bogatstava, jer taj posao najprije zahtijeva političku volju”, ukazuje sociolog Renato Matić.

Prema njegovom mišljenju, posve je jasno da se s plaćom od 1500 eura u nekom uredu ne može za deset godina stvoriti kapital od 50 ili 100 milijuna eura.

“Imamo pravo sumnjati u način na koji su oni koji su prije 20-ak godina živjeli među nama sasvim prosječnim životom odjednom postali dio ekonomske elite. Politika je dozvolila da ono što je nekad pripadalo svim građanima odjednom postane individualno vlasništvo. Budući da se to bogatstvo sada disperzira među njihovim potomcima, imamo već drugu generaciju koja to bogatstvo doživljava kao neupitno svoje. Kada ga preuzme i treća generacija, bit će gotovo nemoguće istražiti istinu o tom bogaćenju”, kaže Matić.

Malo je na ovim prostorima samoniklih tajkuna koji su bez političke podrške, zahvaljujući isključivo svom poduzetničkom daru i poslovnom vizionarstvu, dogurali do današnjih visina.

Izvor: Al Jazeera