Pravda u patu, PAT u avliji
Piše: Nedim Jahić
Stigao je kraj juna 2005. godine kada je na području Bratunca, Šekovića, Vlasenice i Srebrenice u policijskoj akciji uhapšeno šesnaest osoba osumnjičenih za ratne zločine u Srebrenici. Mediji u RS-u prenosili su izjave uznemirene rodbine koja je lokalnu policiju optuživala da “glavama privedenih brane svoje fotelje.”
Bilo je to svega nekoliko sedmica prije obilježavanja deset godina od genocida u Srebrenici, te godinu od izvještaja Komisije za istraživanje događaja u Srebrenici i oko nje od 10. do 19. jula 1995. godine.
Činilo se da počinje proces suočavanja sa prošlošću, koji je išao ususret istini, pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice, ali i presuda koje su počele pristizati iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Preinačena prvostepena presuda
Među uhapšenim se nalazio Milenko Trifunović, nastanjen na bosansko-srbijanskoj granici, ratni komandir 3. voda II Odreda Specijalne brigade policije Šekovići. U optužnici, koju je Sud Bosne i Hercegovine potvrdio krajem 2005. godine, Trifunović se tereti za krivično djelo genocida.
Nakon prvostepene presude u julu 2008, kojom je Sud oglasio Milenkovu grupu krivom za krivično djelo genocida, u septembru 2009. godine Apelaciono vijeće je dijelom preinačilo prvostepenu presudu, budući da su u njoj oglašeni krivim kao saizvršioci u krivičnom djelu genocida, a drugostepenom kao pomagači, te osudilo Trifunovića na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 33 godine.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u oktobru 2013. usvaja njegovu apelaciju, te se utvrđuje povreda člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se drugostepena presuda Suda BiH te se vraća predmet sa obavezom da Sud BiH po hitnom postupku donese novu odluku. Prema stavu Suda BiH, budući da je pravosnažna presuda ukinuta, nije postojao pravni osnov za nastavak izdržavanja kazne kako Trifunovića tako i drugih osuđenih u istom predmetu.
Milenko Trifunović je jedan od šestorice osuđenih za zločin genocida, čije su presude ukinute zbog pitanja suđenja prema Krivičnom zakonu BiH u odnosu na KZ SFRJ, koji je važio u vrijeme počinjenja ratnih zločina. Zločinci su se mogli vratiti svojim kućama.
U noći kada se Trifunović vratio u Skelane, preživjeli povratnici su mogli čuti zvuk rafalne paljbe i slavlje povodom njegovog oslobađanja. Milenko je potresno svjedočio o osam i po godina robije, zainteresiranim novinarima koji su pristizali željni priče o “strašnoj nepravdi”, ne osvrćući se na činjenicu da je Trifunović na slobodi zbog razlike u tumačenju, a ne zato što je neko opovrgao činjenicu da je isti učestvovao u streljanju više od hiljadu muškaraca i dječaka u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici.
Klupko se krenulo odmotavati, a posljednji u nizu je Novak Đukić, general VRS-a, odgovoran za masakr na Tuzlanskoj kapiji gdje je smrtno stradalo 71, a ranjeno više od 150 osoba.
Presuda, kojom je Đukić proglašen krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ukinuta je te se u februaru i on našao na slobodi. Međutim, treba imati u vidu da ovaj put dopredsjednica Ustavnog suda BiH Seada Palavrić daje izdvojeno mišljenje te obrazlaže neslaganje sa tumačenjem datim u konkretnom slučaju.
O žalbi Željka Ivanovića
Krajem ove sedmice Ustavni sud je ponovo na redu. Tada će se odlučivati o žalbi Željka Ivanovića, koji je u junu prošle godine osuđen na 24 godine za pomaganje u izvršenju genocida u Srebrenici. Argumente protiv ukidanja presude Suda BiH iznijele su Ženska međunarodna liga za mir i slobodu, Udruženje – Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” te švicarska asocijacija protiv nekažnjivosti TRIAL.
Ukoliko se vratimo na predmete “Maktouf i Damjanović”, preko kojih je stav Evropskog suda za ljudska prava i pokrenuo lavinu, TRIAL, poredeći predmete osuđenih za genocid, argumentira da su aplikanti Maktouf i Damjanović “dobili kazne koje spadaju u donju granicu kazne u skladu s Krivičnim zakonom BiH.
Imajući u vidu da su prema Krivičnom zakonu SFRJ “samo najteži slučajevi ratnih zločina kažnjavani smrtnom kaznom”, jasno je da dvojica aplikanata ne spadaju u tu kategoriju”. S tim u vezi stoji i stav Evropskog suda da se svaki predmet mora razmatrati “od slučaja do slučaja”, te da je u predmetima genocida bila propisana smrtna kazna u vrijeme učinjenja djela.
Činjenica je i da Evropski sud nije nikada odlučivao po apelaciji osuđenih za krivično djelo genocida, koji bi, ako je suditi po obrazloženju presude u slučaju “Maktouf i Damjanović”, bio drugačiji od onoga koji je zauzeo Ustavni sud kod Trifunovića.
Konačno, kako kažu u podnesku TRIAL-a, “osoba koja je učestvovala u počinjenju teških oblika ratnih zločina i genocida je znala da će dobiti smrtnu kaznu, koja je bila propisana zakonom u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Definicija ratnih zločina i genocida je ista u Krivičnom zakonu SFRJ-a, koji je bio na snazi u vrijeme kad su zločini počinjeni i Krivičnog zakona BiH koji je retroaktivno primijenjen. S tim u vezi primjena Krivičnog zakona BiH se ne može smatrati povredom principa zakonitosti, jer je određeno ponašanje bilo propisano kao nedozvoljeno i prije nego je djelo počinjeno”.
Ustavni sud se ogradio od odgovornosti, obrazlažući da u ranijim rješenjima “nije odlučivao o apelantovoj krivnji, o prekidu izvršenja kazne zatvora i njegovom puštanju na slobodu niti o proceduri po kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku, jer su to pitanja iz nadležnosti Suda BiH.”
Pitanje zaštite žrtava
Osim svih ovih argumenata, nameće se i pitanje zaštite žrtava te njihove lične sigurnosti.
Naime, u srijedu (26. marta), prema nalogu Tužilaštva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu u pretresu kuće i pomoćnih objekata u vlasništvu ranije spomenutog Milenka Trifunovića, pronalaze protivavionski top (PAT) te veću količnu drugog naoružanja i municije. Pretresi su se nastavili i na drugim lokacijama na području Mjesne zajednice Skelani.
Dakle, dok TRIAL podvlači da je “osobita zabrinutost iskazana u vezi sa sigurnošću svjedoka u suđenjima te sa psihološkim posljedicama koje će imati puštanje osuđenih osoba na slobodu, te su date i izjave o nedostatku volje svjedoka da svjedoče tokom ponovljenih suđenja”, kod jednog od slobodnih zločinaca SIPA pronalazi cijeli arsenal naoružanja. Ostaje pitanje za koga i gdje se još čuvaju puške iz prošlog rata, dok oslobođeni čekaju preinake i nove presude? Pravda u patu, dok je PAT u avliji.
Izvor: Al Jazeera