Batini i nije bilo mjesto u raju

Piše: Ibrahim Sofić

Plač i vrisci djece, njihove molbe roditeljima, starijoj braći ili sestrama za prekid udaraca “nemoj, molim te, neću više nikada”, nažalost, često se čuju iz domova balkanske regije. Tako je sigurno bilo i u jednoj kući u sarajevskom naselju Hadžići, gdje je očuh fizički kažnjavao i zlostavljao četverogodišnjeg dječaka.

Molbe nisu pomogle, porodica i susjedi su se oglušili, a za taj horor javnost je saznala tek kada je dječak preminuo, a očuh uhapšen.

Više od 55 posto djece u regiji u 2012. godini pretrpjelo je neki oblik zlostavljanja u porodici, bilo da je riječ o nasilnom discipliniranju od roditelja ili drugih odraslih članova porodice ili nekom drugom obliku fizičkog zlostavljanja – zvanični su podaci Istraživanja višestrukih pokazatelja koje je proveo UNICEF.

“Imate podatak MICS-a za Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, prema kojem je između 50 i 60 posto djece pretrpjelo fizičko kažnjavanje kod kuće. Koliki god otpor bio, da je uredu udarati djecu u svrhu discipliniranja – sve pada u vodu kod slučaja ‘Hadžići'”, navodi Aida Bekić, menadžerica programa zaštite djece u organizaciji “Save the Children” iz Sarajeva.

Za proteklu godinu nadležna ministarstva država regije nemaju kompletirane podatke, ali iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku entiteta Federacija Bosne i Hercegovine navode kako je u 2013. godini prijavljeno više od 2000 slučajeva zlostavljanja djece.

“Situacija je alarmantna kada je riječ o zaštiti djece od zlostavljanja. Ovo je broj evidentiranih, no postoji crna brojka neprijavljenih slučajeva, i ona je znatno veća. Problem neprijavljivanja zlostavljanja dolazi od nekih tradicionalnih shvaćanja odgoja i kažnjavanja djece, pa u nekim slučajevima to preraste u shvaćanje same žrtve da je ona kriva zato što je kažnjena”, naglašava Miroslav Jurešić, savjetnik federalnog ministra za rad i socijalnu politiku.

Dugotrajni efekti

Prema podacima MICS-a, u Bosni i Hercegovini je psihičkom nasilju bilo izloženo 42 posto djece, a fizički je kažnjeno 40 posto, od čega je pet posto kažnjeno teškom fizičkom kaznom. U Srbiji 67 procenata djece uzrasta od dvije do 14 godina bilo je izloženo najmanje jednom obliku psihičkog ili fizičkog kažnjavanja od roditelja ili drugih odraslih članova domaćinstva.

“Zlostavljanje i zanemarivanje dece dešava se u svakoj rasi, socioekonomskoj klasi, religiji, kulturnoj i etničkoj grupi. Pored saobraćajnog traumatizma, ono predstavlja vodeći uzrok morbiditeta i mortaliteta u detinjstvu, a značajno je i zbog dugotrajnih efekata na psihofizičko zdravlje i socijalno funkcionisanje deteta, koji se mogu protezati i u odraslo doba”, naglašava dječiji neuropsihijatar iz Srbije Veronika Išpanović-Radojković.

“Počinioci zloupotrebe su najčešće (70 do 90 odsto) osobe iz porodičnog kruga (roditelj, očuh ili maćeha, partner majke ili oca, deda, baba, stric, ujak itd), ili osobe bliske detetu (učitelji, vaspitači) od kojih dete zavisi i prema kojima dete normalno gaji pozitivna osećanja, što povredu čini psihološki još težom.”

Psiholog iz Hrvatske Miroslav Rajter kaže kako je tjelesno kažnjavanje djece “najviše povezano sa stavovima roditelja prema tjelesnom kažnjavanju, tj. uvjerenjima u to da je tjelesno kažnjavanje djece nužno u odgoju i da je to nešto što je u našoj kulturi uobičajeno”.

“Drugi najznačajniji prediktor tjelesnog nasilja nad djecom je roditeljska percepcija djetetovih osobina, tj. roditelji koji imaju uvjerenje da su njihova djeca neposlušna, neodgovorna i nemirna skloniji su tjelesnom kažnjavanju. Naravno, izloženost svakodnevnom stresu također doprinosi riziku za nasilje nad djecom”, naglašava Rajter.

“Ono što se također pokazalo u podacima je da u obiteljima u kojima su roditelji zadovoljniji podrškom u odgoju djeteta koju dobivaju od partnera, obitelji i prijatelja manje tjelesnog nasilja nad djecom.”

Pitanje sredstava

Pored porodice, veliku ulogu u zaštiti djece i kažnjavanju zlostavljača trebala bi imati država, odnosno njene institucije, ali tom pitanju se posvećuje mala pažnja.

“Ovdje postoji nekoliko problema. Najprije je to nedostatak servisa za podršku koji bi roditeljima pomagali da jačaju svoje roditeljske vještine i nose se sa stresom roditeljstva, imajući u vidu najbolji interes djeteta”, smatra Bekić iz “Save the Children”.

“Zatim je i vidan nedostatak praćenja situacije od strane odgovornih institucija i profesionalca. Kada socijalni radnici primijete nasilje u porodici, ne smiju ga zanemariti zato što država nema sredstava, a to im je i moralna i građanska dužnost. Ljekari su često u prilici da uoče starije ozljede (nepravilno zarasli lomovi i slično), kao i seksualno nasilje, ali veoma malo prijava stigne od njih. Isto je i sa obrazovnim institucijama, dok je građanstvo posebno problematično i veoma mali broj ljudi osjeti potrebu da nazove policiju kada uoči nasilje. Ovaj užasni slučaj iz Hadžića plastičan je primjer koji demonstrira sve rečeno.”

Išpanović-Radojković naglašava kako se u procesu zaštite djece izdvajaju određeni koraci.

“To je prepoznavanje zlostavljanja i zanemarivanja deteta, prijavljivanje sumnje na zlostavljanja i zanemarivanja deteta, procena rizika, stanja i potreba deteta i porodice, neodložna intervencija (ukoliko je potrebna), planiranje i obezbeđivanje usluga i mera za zaštitu deteta te praćenje i evaluacija deteta i porodice”, kaže ona.

Pored procesa i zaštite, velike probleme predstavljaju manjak sredstava za centre za socijalni rad i druge institucije koje pokušavaju raditi sa žrtvama, nedovoljna edukacija kadrova koji rade te poslove, kao i slabe kazne za počinioce koji nerijetko dobiju opomenu ili uvjetnu kaznu.

“U državnom aparatu kakav je naš zaista je evidentan manjak sredstava koja se odvajaju za rješavanje pitanja zlostavljanja djece. Centri za socijalnu pomoć nisu adekvatno opremljeni, dok osoblje u mnogo slučajeva nije kompetentno”, kazao je Miroslav Jurešić, savjetnik federalnog ministra za rad i socijalnu politiku.

Plavi telefon

Jedan od centara koji pomažu žrtvama zlostavljanja je banjalučko udruženje “Nova Generacija”.

“Za svako dijete se izrađuje individualni plan, a dijete se prihvata u skladu sa njegovom ličnošću, sa uvažavanjem njegovog mišljenja, participacijom u skladu sa uzrastom te se djetetu pruža podrška u odrastanju kroz individualni i grupni rad. Djeci je omogućeno učešće u različitim aktivnostima; kreativnim, rekreativnim i edukativnim, a od ove godine i kroz Heart program tzv. iscjeljenje kroz umjetnost”, navodi izvršna direktorica tog udruženja Maša Mirković.

Naglašava i potrebu održavanja telefonskog broja namijenjenog za prijavljivanje nasilja.

“Po pitanju ‘Plavog telefona’ od početka je evidentirano ukupno 659 poziva, što govori da zaista postoji potreba za postojanjem ovog broja. Najviše poziva je bilo upravo na temu porodičnog nasilja, zatim vršnjačkog nasilja, problema u odnosu sa nastavnicima i slično. Na telefon su upućene i anonimne prijave nasilja, kako od djece koja su žrtve, ali i njihovih srodnika te osoba koje žive u neposrednoj blizini žrtve”, navodi Mirković.

Jelena Brkić-Šmigoc, viša asistentica na sarajevskom Fakultetu političkih nauka naglašava još jedan aspekt kada je riječ o zlostavljanju djece koji se često izostavi.

“Postoje mnogi slučajevi kada dijete svjedoči zlostavljanju, bilo fizičkom ili psihičkom, drugog djeteta. I svjedoku treba posvetiti pažnju, jer je i on doživio oblik psihičkog zlostavljanja. No, treba znati razgovarati sa djecom kada je riječ o zlostavljanju, postaviti prava pitanja koja će dijete razumjeti. Na tome se treba raditi sa onima iz službi koji rade intervju sa djecom”, rekla je.

Dio tradicije

Sagovornici se slažu kako treba podići svijest javnosti o njenoj važnosti kao svjedoka i ukazivača na slučajeve zlostavljanja.

“Nasilje još uvijek nije prepoznato kao problem, već se i dalje tretira kao vaspitni metod. To je najčešće tako dok se ne desi slučaj ubistva djeteta, silovanja djeteta i slično. Kada takva priča izađe u javnost, svi se zgrožavaju i ne pitaju se da li su oni mogli nešto učiniti po tom pitanju i spriječiti bilo kakvu zloupotrebu djeteta. Građani treba da postanu svjesni da ukoliko nasilje ne prijave i ne bore se protiv njega – sami postaju saučesnici”, naglašava Mirković iz udruženja “Nova Generacija”.

“Moramo razbiti ta shvatanja kako je fizičko kažnjavanje djeteta dio tradicionalnog odgoja na ovom području te da se takvi slučajevi trebaju prijavljivati. Zajednica je i moralno i zakonski obavezna da prijavi takve slučajeve, da ukaže na njih kako bi se moglo na vrijeme reagirati”, navode iz federalnog Ministarstva za socijalni rad.

Fizičko i psihičko zlostavljanje djeteta u porodici te fizičko kažnjavanje u regiji je dugo prisutno i teško se boriti sa njime. Stariji, koji opravdavaju ovakve oblike kažnjavanja vlastite djece ili djece u široj porodici, kažu kako je “batina iz raja izašla”.

Međutim, psiholozi, nadležni socijalni i državni radnici se slažu u jednom: “Batina je izašla iz raja – jer joj tamo nije bilo mjesto.”

Izvor: Al Jazeera