Radnički prvoborci ili izgubljeni u vremenu

U Zagrebu je nedavno održan veliki protest sindikata protiv prijedloga Zakona o radu (Al Jazeera)
U Zagrebu je nedavno održan veliki protest sindikata protiv prijedloga Zakona o radu (Al Jazeera)

Piše: Tomislav Šoštarić

Velik broj radnika u zemljama regije, u ozračju onoga što se često naziva neoliberalnim kapitalizmom i “diktaturom” profita, nezadovoljan je pravima u pogledu visine plaća, sigurnosti zaposlenja, eksploatacije radnika i slično. 

Mnogi se stoga pitaju čemu danas služe sindikati, bore li se doista za njihova prava ili sindikalni čelnici misle isključivo na svoje benefite, a ukoliko njihova borba i jest časna, jesu li svjesni realnog stanja i trendova na tržištu rada te mogu li njihove metode borbe odgovoriti na te izazove.

Čelnici triju sindikata iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine složni su u smjeru prema kojem bi trebalo uprijeti prst i ukazati na elemente koji odmažu u njihovoj borbi.

Članovi sindikata najčešće prigovaraju kako “sindikati ne čine dovoljno za njih”, ne razumijevajući kako zapravo oni, članovi, čine sindikat, kaže Krešimir Sever.

Pitanja poput izmjena Zakona o radu, zbog kojeg su hrvatski sindikati nedavno održali veliki prosvjed u Zagrebu, idu u tom smislu uz opće zamjerke koje upućuju vladajućima i poslodavcima. Ali, ni članstvo, kažu, često ne doprinosi poboljšanju situacije.

“Pitanje otpora, ne prilagodbe”

“Članovi sindikata najčešće prigovaraju kako ‘sindikati ne čine dovoljno za njih’, ne razumijevajući kako zapravo oni, članovi, čine sindikat. Njihova aktivnost i spremnost na akcije utječu na vodstvo sindikata i usmjeravaju ih”, kaže Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Sever odbacuje prigovore da su metode sindikalne borbe u Hrvatskoj zastarjele i da ih treba prilagoditi novim uvjetima. I u svijetu i u Hrvatskoj, kaže, sindikati se bore istim ili sličnim metodama. I to, naglašava, nije pitanje prilagodbe, nego globalnog sindikalnog otpora.

“U Hrvatskoj na to upozoravamo, djelujemo, pokušavamo utjecati kroz zakone i propise, kroz kolektivne ugovore”, kaže Sever te napominje da nije riječ o izazovima samo za sindikate u regiji. 

I mnoge su zemlje Europske unije, kaže on, u krizi popustile pritiscima kapitala i fleksibilizirale tržište rada, te smanjivale prava radnika. Rezultat je povećano društveno raslojavanje. “Bogati su postali još bogatiji, a većina građana još siromašnija i obespravljenija”, tumači Sever.

Kolektivni ugovor je najveća vrijednost koju “proizvodi” sindikat – bez te proizvodnje nema svrhe postojanja sindikata, smatra Branislav Čanak.

Slične probleme prepoznaje i Branislav Čanak, predsjednik srbijanskih Ujedinjenih granskih sindikata “Nezavisnost”. Ali, posebno upozorava na naslijeđe socijalizma, što se najbolje vidi na primjeru Kolektivnog ugovora, čije prednosti članstvo ne prepoznaje kao uspjeh sindikata jer se još sjećaju automatizma ugovora iz socijalizma.

Breme socijalizma

Novi i stari ciljevi, a ne metode

Kada je riječ o promjeni položaja radnika i metoda sindikalne borbe, Čanak poručuje da nema novih i starih modela borbe, već samo novih i starih ciljeva. “Kada napadate cilj koji je proizvela tržišna ekonomija, a vi ga zamišljate kao da je iz socijalizma, pa ga napadate metodom iz socijalizma, cilj neće ni primetiti napad. Sigurno ostajete kratkih rukava, ne krivicom tržišta, već zbog svoje nesposobnosti da vidite i shvatite nove ciljeve i izazove”, objašnjava on.

“Najgore je to što je KU najveća vrednost koju ‘proizvodi’ sindikat, do te mere velika da bez te ‘proizvodnje’ nema svrhe postojanja sindikata, a ako članovi to ne zapažaju, to postaje velika pretnja za rad sindikata i najveća manjkavost za privlačenje novih članova”, kaže Čanak.

Prema njegovom mišljenju, jedan od najznačajnijih problema je što sindikati u Srbiji sve manje obrazuju članstvo, jer za to ima sve manje novca. Iako i na Zapadu ima problema, slika je, ipak, drugačija, jer se te aktivnosti često subvencioniraju.

“Država polazi od činjenice da je obrazovaniji član sindikata ujedno i obrazovaniji građanin, što je od izuzetnog značaja za demokratiju. Država u tim zemljama ceni da sindikat time obavlja posao koji je ona propustila da uradi ili nema odgovarajuće programe i kadrove za te vrste obrazovanja”, kaže Čanak.

Na Zapadu su sindikati rezultat produktivnih odnosa koji nastaju s tržištem, dok je u socijalizmu sve bilo drugačije i po formi i po sadržaju. Čanak, stoga, zaključuje da sindikati nisu sigurni u svoj novi, postsocijalistički identitet, a onda ni okruženje ne zna bi li ih podržalo ili ne. 

Svijest društva

Na široj razini, riječ je o svijesti cijeloga društva. U Francuskoj je svega sedam posto zaposlenih u članstvu, a u povorkama za Praznik rada, ipak, koračaju stotine tisuća ljudi. To su društva, kaže Čanak, s razvijenim građanskim aktivizmom.

“Dok su naša poprilično sebična, introverzna, pa sa prvomajskih roštiljskih pozicija kritikuju sindikate što ih nema na ulicama. Sindikati onda kažu – ako je vama dobro, pa izlazite na roštilj i uz ražanj, mi smo onda završili posao”, kaže Čanak.

Na koncu, posebni problem je razjedinjenost sindikata, kojih u Srbiji ima čak 25 tisuća, od kojih mnogi, kaže Čanak, imaju čudne načine financiranja.

Slični problemi, ali i činjenica da postoji izravna veza uspješnosti sindikalne borbe s razinom razvijenosti države uopće, obilježavaju sindikalnu scenu u Bosni i Hercegovini, kaže Avad Bahto, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine.

Bahto smatra da su prigovori na rad sindikata u toj zemlji daleko od sindikalnih ingerencija. 


Prosvjed u Zagrebu [Al Jazeera]

Kriza identiteta

Kaže kako država već duže vrijeme nema snage, a često ni motiva, da obavlja osnovnu ulogu rješavanja problema izravno vezanih uz interese građana i radnika, pa se od sindikata očekuje da u velikoj mjeri rade ono što država ne može ili neće.

“Naravno da u uslovima u kojima radimo to može biti sasvim legitimno i očekivano”, kaže Bahto.

Ali problem je i što se ni sindikati u Bosni i Hercegovini, prema njegovom mišljenju, nisu prilagodili promjenama, te su dobrim dijelom previše posvećeni sebi, a i uvjeti u kojima djeluju su, kaže, iznimno loši.

Da sindikati na ovim prostorima prolaze kroz krizu identiteta i tranziciju, smatraju i analitičari.

Imamo mentalnu i obrazovnu zastarjelost velikog broja ključnih osoba, koja se ogleda u svakodnevnom ponašanju, kaže Erol Mujanović.

U Bosni i Hercegovini, kaže ekonomski analitičar Erol Mujanović, novi trendovi se uglavnom ne prate, a teška ekonomska situacija i rekordna stopa nezaposlenosti samo jačaju poziciju poslodavaca i jaz spram radnika.

Osim toga, na čelu sindikata su, smatra on, često ljudi koji ne razumiju megatrendove na tržištu rada, iako kvalitetnog kadra ima.

“Imamo, prije svega, mentalnu i obrazovnu zastarjelost velikog broja ključnih osoba, koja se ogleda u svakodnevnom ponašanju i arhaičnom pristupu rješavanju problema sa kojima se sindikati suočavaju”, tumači Mujanović.

Problem javnog sektora

Edukacija, dijalog, štrajkovi

“Nužna je veća edukacija članova sindikata, radnika i cijele javnosti, veća razina društvene solidarnosti, veće korištenje društvenih mreža za širenje informacija i jačanje društvenog utjecaja sindikata. Nužno je i jačanje socijalnog dijaloga te veće angažiranje stručnjaka iz raznih područja od strane sindikata. Potrebne su nam razne analize društvenih, zdravstvenih i drugih posljedica ovakvih sve divljijih tržišta rada. Nužna je neka nova regulacija sve manje reguliranog tržišta rada i sve češća stara metoda javnih prosvjeda i štrajkova”, poručuje Sever.

Pritom ne pomažu ni korupcijske afere koje, bile istinite ili ne, dodatno štete imidžu sindikata, te etnička i politička podijeljenost.

“U tom slučaju je za vlasti dovoljno postaviti i ‘pripaziti’ četiri-pet ključnih osoba koje će igrati onako kako politički lideri diktiraju, bez posebne brige za prava radnika, izuzev deklarativno”, kaže Mujanović, naglasivši da sindikati u Bosni i Hercegovini i regiji moraju prihvatiti da se neke reforme, poput izmjena Zakona o radu, moraju dogoditi.

U Srbiji, pak, kako kaže ekonomist Dragan Vujadinović, posebno je loše što su sindikati, uz to što su razjedinjeni i nove trendove prate samo na riječima, često politički ovisni, prije svega zbog interesa sindikalnog vodstva. 

“U velikoj meri još nisu stupili u ‘novo doba’ i kapitalistički društveno-ekonomski sistem. Zato su oni relativno respektabilni u državnim institucijama i javnim preduzećima, a najslabiji tamo gde bi trebalo da budu najjači, u privatnim preduzećima i kompanijama”, objašnjava Vujadinović. Zaključuje kako se mora prihvatiti neminovnost postojanja tržišta radne snage i obveza radnika da ostvaruju učinke.

Problemi sindikalne scene u Hrvatskoj su, kaže Jovica Lončar iz udruge BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), vrlo slični, s naglaskom na manjak ljudskih i financijskih resursa.

Rad sa novim generacijama sindikalaca jedan je od glavnih prioriteta širom Evrope, smatra Mujanović.

“Broj zaposlenih se smanjuje, članstva je sve manje, sindikalna je imovina nacionalizirana, edukacija članstva se ne provodi. Među političkim strankama nitko ne zastupa interese radnika, interes za proučavanjem radničkih tema na sveučilištima je praktički nepostojeći”, nabraja Lončar.

Kao i u Srbiji, zabrinjava situacija u realnom sektoru, gdje je manje od 20 posto sindikalno organiziranih radnika, naspram 60 posto u javnom sektoru, jer vlasnici, kaže on, ometaju organiziranje.

Globalno djelovanje

Ipak, uza sve nedostatke, smatra da su sindikati jedina društvena snaga koja je pokušavala zakočiti razorne procese privatizacije javnih resursa i osiromašenja društva, ali poručuje da im je potrebna unutarnja demokratizacija s ciljem stvaranja novih strategija. 

Moderna sindikalna borba, kako zaključuje Mujanović, umnogome prerasta okvire država.

Danas postoji mnogo multinacionalnih kompanija čije se poslovanje ne može sagledati samo iz nacionalne perspektive, pa tako i sindikati moraju imati kapacitet za globalno djelovanje.

“Rad sa novim generacijama sindikalaca jedan je od glavnih prioriteta širom Evrope, i to je svakako težište na kojem bi trebali više poraditi i sindikati u regionu. Takođe, kapacitet za lobiranje na regionalnom ili evropskom nivou, pri institucijama u Briselu, još je jedno od važnih polja djelovanja za sindikate”, zaključuje Mujanović.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Dva najveća sindikata u Srbiji ne namjeravaju da se vraćaju u radnu grupu koja piše izmjene Zakona o radu jer smatraju da će taj akt unazaditi tržište rada u toj zemlji. Ministar privrede Saša Radulović, čiju smjenu su tražili sindikati, ne odustaje od donošenja Zakona o radu po hitnom postupku a sindikatima poručuje da su […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO